Menu

Trudnoća i njeni propisi (drugi dio)

Tema Žena muslimankaČitanje 14 minuta

Islamski pravnici su jednoglasni u mišljenju da je trudnici i dojilji dozvoljeno da ne poste ukoliko strahuju od negativnih posljedica za svoje zdravlje ili zdravlje svoga djeteta (tj. fetusa). U tom slučaju obavezne su samo napostiti propuštene dane, jer u šerijatu imaju isti status kao i bolesna osoba. (Ibn Humam, Fethul-kadir; Ibn Kudame, Mugni) Međutim, prakticiranje dozvoljene olakšice ostavljanja posta mora biti zasnovano isključivo na preporuci kompetentnog liječnika muslimana koji će, trudnici ili dojilji, potvrditi da će post ugroziti njeno zdravlje ili zdravlje djeteta (tj. ploda) i slično. (Muhammed Ukle, Es-Sijjamu muhdesatuhu ve havadisuhu) Također, islamski pravnici u svojim djelima naglašavaju da šteta od posta mora biti stvarna, a ne poteškoća za koju je uobičajeno da bude prisutna u svim ibadetima, pa tako i u postu. Islamski pravnici su zauzeli pet različitih mišljenja u vezi sa postom trudnice i dojilje, a mi ćemo, zbog važnosti ovog propisa, navesti najpoznatija. 


Trudnoća je posebno stanje koje iziskuje specifično tretiranje i stoga su u vezi sa trudnoćom izrečeni određeni šerijatski propisi kojih se u skraćenoj formi dotičemo i u ovome broju.

Post trudnice i dojilje

Islamski pravnici su jednoglasni u mišljenju da je trudnici i dojilji dozvoljeno da ne poste ukoliko strahuju od negativnih posljedica za svoje zdravlje ili zdravlje svoga djeteta (tj. fetusa). U tom slučaju obavezne su samo napostiti propuštene dane, jer u šerijatu imaju isti status kao i bolesna osoba. (Ibn Humam, Fethul-kadir; Ibn Kudame, Mugni) Međutim, prakticiranje dozvoljene olakšice ostavljanja posta mora biti zasnovano isključivo na preporuci kompetentnog liječnika muslimana koji će, trudnici ili dojilji, potvrditi da će post ugroziti njeno zdravlje ili zdravlje djeteta (tj. ploda) i slično. (Muhammed Ukle, Es-Sijjamu muhdesatuhu ve havadisuhu) Također, islamski pravnici u svojim djelima naglašavaju da šteta od posta mora biti stvarna, a ne poteškoća za koju je uobičajeno da bude prisutna u svim ibadetima, pa tako i u postu. Islamski pravnici su zauzeli pet različitih mišljenja u vezi sa postom trudnice i dojilje, a mi ćemo, zbog važnosti ovog propisa, navesti najpoznatija.

Prvo mišljenje:

Kada trudnica i dojilja strahuju samo za svoje dijete. U tom slučaju obavezne su da naposte propuštene dane i podijele fidju (iskup). To je mišljenje hanbelijskog mezheba i odabrano mišljenje u šafijskom mezhebu te mišljenje Mudžahida, Ibn Omera, Ibn Abbasa i 'Atta. (Eš-Šerbejni, Mugnil-muhtadž)

Kao dokaz za svoje mišljenje navode riječi Uzvišenog Allaha: ˝Onima koji ga jedva podnose (tj. post) – iskup je da jednog siromaha nahrane“ (prijevod značenja El-Bekare, 184), tako da trudnica i dojilja ulaze u okvire općenitog značenja ovog ajeta (Ibn Kudame, Mugni), jer obje spadaju u kategoriju ljudi koji u osnovi mogu postiti, pa su zbog spoljašnjeg značenja ajeta obavezne dati iskup. (Maverdi, El-Havi). Ovo mišljenje potkrepljuju Ibn Abbasovim, radijallahu anhuma, komentarom ovoga ajeta: ˝To je bila olakšica ostavljanja posta za starca i staricu koji nisu bili u stanju da poste i da umjesto posta daju iskup za svaki dan tako što će nahraniti jednog siromaha. Isto tako, ukoliko se trudnica i dojilja pribojavaju za svoju djecu i omrse se, nahranit će siromaha, kako je to zabilježio Ebu Davud. Isto to se prenosi od Ibn Omera i nema nijednog ashaba da se po ovom pitanju suprotstavio njima dvojici.'' (Ibn Kudame, Mugni)

Međutim, ovome mišljenju se suprotstavlja tumačenje svih ashaba i komentatora Kur'ana koji smatraju derogiranim riječi Uzvišenog: ˝Onima koji ga jedva podnose – iskup je da jednog siromaha nahrane.“ (Prijevod značenja El-Bekare, 184) (Derogirani ajet je onaj u kojem se nalazi određeni propis koji je zatim zamijenjen drugim propisom, op.a.) Naime, u početku islama svim za post sposobnim muslimanima bila je data mogućnost da izaberu da li će postiti ili neće, s tim što su za nepošćenje bili obavezni dati iskup, da bi zatim taj propis derogirale riječi Uzvišenog: “Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede“ (prijevod značenja El-Bekare, 185). Mišljenje o derogaciji prenosi se od Ibn Omera i Seleme ibn El-'Ekve'a. (Buhari)

Drugo mišljenje:

Ukoliko trudnica i dojilja ostave post pribojavajući se samo za svoje dijete, obaveza im je da naposte propuštene dane i nisu obavezne udijeliti sadaku – iskup. Ovo je mišljenje hanefijskog mezheba (Ibn Humam, Fethul-kadir), mišljenje kod šafija (Maverdi, El-Havi), i također se prenosi od Hasana el-Basrija, Ibrahima en-Nehaija, Evzaija,'Ataa, Zuhrija, Seida ibn Džubejra, Dahhaka, Rebi'a, Sevrija, Ebu Sevra, Ibn Munzira, Lejsa, i ovo je mišljenje Taberija. (Ibn Abdul-Berr, El-Istizkar)

Kao dokaz za svoje mišljenje navode hadis koji prenosi Enes ibn Malik, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je oslobodio putnika pola posta i namaza, a trudnicu i dojilju posta.“ (Ebu Davud, hadis je sahih, vidjeti: Sahihu ve daifu suneni Ebu Davudi, od Albanija)

Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, ovo je mišljenje ocijenio jakim (Fetava el-Mer'etil muslime) i takvu fetvu izdala je i Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji (islamiqa.net, fetva br. 50005). Međutim, neophodno je naglasiti, neovisno o tome koje mišljenje uzeli kao ispravnije, da svi učenjaci upozoravaju na to da je trudnici i dojilji dozvoljeno ostaviti post isključivo u slučaju kada im post pričinjava zdravstvene poteškoće. A Allah najbolje zna.

Stupanje u bračnu zajednicu sa trudnicom čija je trudnoća posljedica zinaluka

Vanbračni intimni odnos – zinaluk predstavlja jedan od velikih grijeha kojeg se svaki vjernik i vjernica trebaju čuvati, udaljiti se i prekinuti sve puteve koji mu vode. Rekao je Uzvišeni: “I što dalje od bluda, jer je to razvrat, kako je to ružan put!“ (Prijevod značenja El-Isra, 32) Kazna za ovaj veliki grijeh razlikuje se shodno stanju počinioca. Ukoliko je počinilac neoženjen ili neudata, kazna je bičevanje: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara bičem, svakog od njih“ (prijevod značenja En-Nur, 2). Kazna u ajetu obuhvata svakog bludnika i bludnicu, s tim da je u sunnetu izrečen propis za oženjenog i udatu: “Allah im je dao put, neoženjen i neudata stotinu udaraca bičem i protjerivanje na godinu dana, i oženjen i udata stotinu udaraca bičem i kamenovanje.“ (Muslim) Da bi se sprovela ova kazna, postoje određeni uvjeti, od kojih su da osoba sama prizna da je učinila grijeh ili da četiri punoljetne osobe posvjedoče da su u potpunosti vidjele sam spolni čin.

U vezi sa pitanjem o ženidbi bludnicom, islamski pravnici su se razišli, a mi ćemo spomenuti dva najzastupljenija mišljenja.

Prvo mišljenje

: Ukoliko bludnica nije trudna, ispravno je stupiti u brak sa njom, bez obzira bio to muškarac sa kojim je počinila zinaluk ili neko drugi. Ukoliko bludnicu oženi muškarac sa kojim je počinila zinaluk, dozvoljeno mu je da sa njom spolno opći (tj. nema obaveznog iddeta zbog zabranjenog spolnog čina) i dijete je njegovo ukoliko ga ona rodi šest mjeseci nakon vjenčanja. Međutim, ukoliko bude rođeno u vremenu manjem od šest mjeseci (jer je to najmanji period trudnoće), u tom slučaju dijete se ne smatra njegovim i ne nasljeđuje ga, osim ukoliko on kaže: “Ovo je moje dijete“, a ne kaže od zinaluka. Ovo je mišljenje koje su zastupali učenjaci hanefijskog mezheba.

S druge strane, Ebu Hanife i Muhammed, rahimehumallah, dozvolili su brak sa bludnicom koja je trudna uz uvjet da neće spolno općiti s njom sve dok se ne porodi. (Ibn Humam, Šerhu Fethul-kadir) Kao dokaz za svoje mišljenje navode ajet u kojem Allah, nakon spominjanja žena s kojima je zabranjeno stupiti u brak, kaže: “...a ostale su vam dozvoljene" (prijevod značenja En-Nisa, 24), tj. čedne i bludnice. Svoje mišljenje o zabrani spolnog općenja sa trudnom bludnicom sve dok se ne porodi, ukoliko je trudnoća posljedica bluda sa drugim muškarcem, dokazuju hadisom koji prenosi Ruvejfia ibn Sabit el-Ensari, a u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i onaj svijet neka svojom vodom (spermom) ne zalijeva tuđe dijete“ (Tirmizi, hadis je sahih, vidjeti: Sahihu ve daifu džami'a es-sagir, Albani), tj. zabranjeno je spolno općiti sa trudnicom (Ibn Humam, Fethul-kadir) i analogija je: “Zabrana spolnog općenja izrečena je zbog privremenog razloga i zbog toga ženidba nije neispravna, kao što je to slučaj u menstrualnom i postporođajnom periodu (nifasu).“ (Ibn Humam, Fethul-kadir)

Drugo mišljenje:

Zabranjena je ženidba bludnicom i ona je obavezna da bude u iddetu (pričeku) od zabranjenog spolnog odnosa koji je sama priznala, i ako je trudna, njen iddet završava sa njenim porodom. Ukoliko je udata, njenom mužu je zabranjeno spolno općenje sa njom sve dok joj ne istekne iddet. Ovo je stav hanbelijskih i malikijskih učenjaka i ovo je mišljenje Rebi'a, Sevrija, Evzaija i Ishaka. Imam Malik smatra da čišćenje bludnice od zinaluka traje tri mjesečna pranja ili sa završetkom tri mjeseca (Ed-Derdir, Šerhuk-kebir), a imam Ahmed smatra da njeno čišćenje traje tri mjesečna pranja. Također, hanbelijski učenjaci postavili su još jedan uvjet za ženidbu sa bludnicom, a to je da je se ona pokaje iskrenim pokajanjem za počinjeni blud. (Behuti, Kešful-kina')

Iako se slažu u propisu ženidbe sa bludnicom, zagovornici ovog mišljenja naveli su različite dokaze za svoj stav.

Malikijski pravnici su kao dokaz da nije dozvoljeno oženiti bludnicu, pa čak ni muškarcu sa kojim je počinila taj čin, uzeli riječi Ibn Mes'uda, radijallahu anhu: “Ukoliko muškarac učini zinaluk sa ženom, pa je nakon toga oženi, njih dvoje su zauvijek bludnici.“ Osim toga, brak ima svoju svetost i od njegove svetosti je da ''ne prosipa“ (spolno opći, op.a.) na vodu (spermu) zinalučara, pa da se pomiješa zabranjeno sa dozvoljenim, da se ''voda poniženja'' pomiješa sa ''vodom ponosa''. (Kurtubi, Džami'u ahkamil-Kur'ani; Ed-Derdir, Šerhus-sagir)

Što se tiče hanbelijskih pravnika, oni svoje mišljenje dokazuju:

1)

Hadisom Ebu Seida el-Hudrija u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za zarobljenice Evtasa: “Sa trudnicom se spolno ne opći sve dok ne rodi i spolno se ne opći sa onom koja nije trudna sve dok ne prođe jedna menstruacija.“ (Ebu Davud) Dakle, ovo je propis koji se odnosi na svaku trudnicu (bez obzira da li je trudnoća posljedica legalnog ili nelegalnog spolnog odnosa). (Ibn Kudame, Mugni)

2)

Hadisom koji prenosi Ebu Derda, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik na ulazu u šator vidio jednu od zarobljenih trudnih žena (zbog veličine, kao da je pri kraju trudnoće), sa kojom je bio neki muškarac. Shvativši da taj muškarac, koji ju je zarobio, sa njom spolno opći (komentar šejha Šinkitija, rhm., na spomenuti hadis), Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Možda on želi da spolno opći s njom (a ona je trudna zarobljenica i nije dozvoljen spolni odnos s njom sve dok se ne porodi)?'' Rekli su: “Da.“ Na to je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista sam poželio da ga prokunem prokletstvom koje će s njim u mezar ući. Kako da ga naslijedi a on mu nije dozvoljen? Kako da ga iskoristi a on mu nije dozvoljen?“ (Muslim) Dakle, Poslanik je u negativnom kontekstu spomenuo brak sa trudnicom, što znači da nije dozvoljeno stupiti u brak sa trudnom ženom (Nevevi, Šerhul-Muslim).

3)

Također, iddet (priček) u osnovi je propisan u svrhu utvrđivanja čistoće maternice, tj. otklanjanja postojanja mogućnosti trudnoće. Dakle, za razvedenu ženu postoji mogućnost da je prije stupanja u periodu iddeta ostala trudna, tako da stupanje u brak sa njom ne bi bilo validno, odnosno nije dozvoljeno stupiti u brak prije isticanja iddeta i spolno općiti sa ženom pod sumnjom da je trudna. (Ibn Kudame, Mugni)

Uvjetovanje pokajanja bludnice za validnost ženidbe potkrepljuju riječima Uzvišenog: “Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima“ (prijevod značenja En-Nur, 3). Dakle, na bludnicu se odnose propisi o bludu sve dok se ne pokaje, tj. zabranjeno je stupiti u brak sa njom sve dok se ne pokaje, a kada se pokaje, ne smatra se bludnicom i tada je dozvoljeno stupiti u brak sa njom. (Ibn Kudame, Mugni)

“U ovome ajetu nalazi se dokaz da muškarcu nije dozvoljeno da se oženi ženom koja je učinila blud, i dokaz za to su Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi na kraju ajeta: '...to je zabranjeno vjernicima.'“ (Ebu Davud, 'Avnul me'abud) Ovaj stav zastupali su Ibn Usejmin, Ibn Baz, Muhammed Ibrahim i ovakvu fetvu je izdala Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji, a također, ovo mišljenje zastupao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje (Fetava el-mer'eti el-muslime, Fetava Muhammed Ibrahim, Fetava el-ledžnetu daime, Medžmu'a fetava).

U prilog ovom mišljenju ide i činjenica da islam u prvom planu vodi računa o formiranju dobre muslimanske porodice koja će svoje članove odgajati na principima čednosti i stida, a kako da se to ostvari ako glavni oslonac u kući, a to je supruga, majka, ne posjeduje ta svojstva? A onaj ko nešto ne posjeduje, ne može to ni dati. A Allah najbolje zna.

Nastavit će se, inšallah