Svakog vjernika koji radi djela u ime Allaha, On će nagraditi i na ovom i na onom svijetu. Obasut će ga Svojim zadovoljstvom, milošću, spustiti na njega smirenost, a onda narediti melekima i ostalim stanovnicima nebesa da ga zavole, spustit će u srca ljudi ljubav i podariti da ga vole i dat će da bude prihvaćen kod stvorenja. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, onima koji vjeruju i rade dobra djela, dat će im Allah ljubav.” (Merjem, 96; prijevod M. Mlivo)
U komentaru ovog ajeta imam Ibn Kesir u svom Tefsiru kaže: “Uzvišeni obavještava da će Svojim robovima vjernicima koji rade dobra djela – to su djela kojima je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan jer su u skladu sa Muhammedovim šerijatom – usaditi ljubav i samilost prema njima. Ovo je odredba koja će se sigurno ostvariti i od koje nema odstupanja i o tome postoje brojne predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”
On nakon toga navodi nekoliko predaja o tome, a među njima i ovu koju prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista, kada Allah zavoli nekog Svoga roba, pozove Džibrila i kaže mu: ‘Ja volim tog i tog, pa ga voli i ti!’ I Džibril ga zavoli, a onda dozove stanovnike nebesa: ‘Zaista je Uzvišeni Allah zavolio tog i tog, pa ga zavolite i vi!’ Pa ga zavole stanovnici nebesa, a zatim mu se spusti kabul (prihvaćenost) na Zemlju. I, zaista, kada Allah zamrzi nekoga, pozove Džibrila i kaže mu: ‘Ja mrzim tog i tog, pa ga i ti mrzi!’, te ga Džibril zamrzi, a onda on dozove stanovnike nebesa: ‘Zaista je Uzvišeni Allah zamrzio tog i tog, pa ga zamrzite i vi!’, i oni ga zamrze, a zatim mu se spusti mržnja na Zemlji.” (Buhari i Muslim. Ovo je Muslimova verzija.)
Imam Tirmizi bilježi i ovu sahih verzija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada Allah zavoli nekog Svog roba, pozove Džibrila i kaže mu: ‘Ja volim tog i tog, pa ga voli i ti.’ Onda tako bude preneseno stanovnicima nebesa, a zatm mu se spusti ljubav na Zemlji. I to su Allahove riječi: ‘One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.’ A kada Allah zamrzi nekog Svog roba, pozove Džibrila i kaže mu: ‘Ja mrzim tog i tog, pa ga i ti mrzi. Onda tako bude preneseno stanovnicima nebesa, a zatim mu se spusti mržnja na Zemlji.”
Vjernik radi u ime Allaha, ne hvališe se time, skriva ono što Allah voli da se skriva (dobrovoljni ibadeti), a obznanjuje ono što Allah voli da se obznanjuje (obavezni ibadeti). Vjernik djeluje, a Allah omogućuje da se i ono što radi tajno obznani kako bi to bilo vjerniku radost i ovoga svijeta, a ostalim stvorenjima uzor i ibret. Zato rob, kada radi zbog Allaha, pa ga ljudi hvale, to mu samo povećava deredže i radost.
Imam Muslim zabilježio je od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je neko rekao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Šta misliš o čovjeku koji radi dobro pa ga zbog toga ljudi pohvale?”, on mu reče: “To je ubrzana radosna vijest (muštuluk) za vjernika.” (Muslim)
U komentaru ovog hadisa imam Nevevi navodi riječi uleme koja kaže da je to radosna ubrzana vijest kojom mu se nagovještava dobro i ona je dokaz da je Uzvišeni Allah zadovoljan njime i da ga voli. A onda ga učini dragim ostalim stvorenjima, kao što je to već ranije navedeno u hadisu. Potom mu se dadne da bude prihvaćen na Zemlji, odnosno tada ga ljudi hvale iako on ne traži njihovu pohvalu. U suprotnom, to je pokuđeno.” (Vidjeti: Nevevi Šerhu Sahihi Muslim)
Opasnost hvalisanja
Allah ne voli da se hvališemo svojim dobrim djelima ili da, bez razumnih okvira, hvališemo druge, i On je to jasno naznačio u Svojoj plemenitoj Knjizi: “One koji izbjegavaju velike grijehe i razvrate, izuzev neznatnih. Uistinu, Gospodar tvoj je sveobuhvatnog oprosta. On je vaš Najbolji poznavalac otkad vas je stvorio od zemlje, i kad ste vi bili zameci u utrobama majki vaših. Zato ne pripisujte čistotu dušama svojim. On je Najbolji znalac onog ko se boji.” (En-Nedžm, 32)
Kaže imam Ibn Kesir: “Njegove, uzvišen neka je On, riječi: ‘Zato ne pripisujte čistotu dušama svojim’, tj. da ih hvalite, jer ‘On je Najbolji znalac onog ko se boji’.”
Isto tako, On je rekao: “Zar nisi vidio one koji pripisuju čistotu dušama svojim? Naprotiv, Allah čisti koga hoće, a neće se njima učiniti zulm ni žilice hurmine košpice.” (En-Nisa, 49)
Znači, ne hvališite sebe i ne hvališite druge jer ih možete upropastiti!
Ebu Bekra, radijallahu anhu, prenosi da je neki čovjek spomenut kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovaj ga je pohvalio. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Teško tebi! Odrubio si glavu svome drugu! Kada neko od vas treba da pohvali svoga brata, neka kaže: ‘Smatram ga takvim, a Allah najbolje zna. Pred Allahom ne hvalim nikoga, ali mislim da je takav i takav’, ako to on zna o njemu.” (Buhari i Muslim)
Ebu Hurejra i Ibn Omer, radijallahu anhum, prenose da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Saspite zemlju u lice onima koji hvališu.” (Hadis je sahih, a bilježe ga imam Tirmizi, Ibn Adijj, El-Kamil, i Ebu Nuajm, El-Hil’ja.)
Muavija, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dobro se pripazite međusobnog hvaljenja u oči jer to je zaista smrt (zebh).” (Hadis je hasen, a bilježi ga imam Ibn Madža.)
Zato, sve s umjerenošću: kada volimo, volimo umjereno, kada mrzimo i preziremo, prezirimo umjereno jer srca i situacije se mijenjaju.
Bilježe imam Tirmizi, Taberani i drugi od Ebu Hurejre i Ibn Amra, radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Voli svog prijatelja umjereno jer možda ti jednog dana postane neprijatelj. I mrzi svog neprijatelja umjereno jer možda ti jednog dana postane prijatelj.” (Vidjeti: Albani, Sahihul-džamius-sagir. Hadis je sahih.)
Ljudi nekada znaju toliko hvaliti druge samo na osnovu pohvala koje o njima izreknu drugi. A gorko mogu zažaliti. Evo jednog zanimljivog događaja koji bilježi imam Muslim u uvodu svog Sahiha od Ebu Ishaka el-Talikanija koji kaže da je Ibn Mubarek rekao: “Da sam stavljen pred izbor između toga da uđem u Džennet i između toga da sretnem Abdullaha b. Muharrera, izabrao bih da sretnem njega pa onda da uđem u Džennet. A kad sam ga vidio, balega mi je bila draža od njega.” (Predaja br. 87)
A koliko je samo onih koje smo hvalili onim što ne posjeduju i koliko je samo onih koji su upropašteni pohvalama drugih?! Bilo da hvalimo bilo da kudimo, Allah najbolje poznaje našu nutrinu i ono što javno radimo.
Da, mi ljudi skloni smo pretjerivanju i u ljubavi i u mržnji. Kada nekoga volimo, gledamo da sve lijepo o njemu obznanimo, a ružno prikrijemo, a kada nekog ne volimo, nastojimo da sve ružno o njemu razglasimo, a lijepo ignorišemo. Allah to ne voli!
Što je još gore, znamo prigovarati ljudima za mahane i sramote koje se o njima obznane, iste one mahane koje i sami posjedujemo, ali su nama prikrivene.
Imam Kurtubi u svom Tefsiru, u tumačenju jedanaestog ajeta sure El-Hudžurat u kojem Allah zabranjuje vjernicima i vjernicama da se “ne rugaju jedni drugima i da ne kude jedni druge” navodi jednu predaju u kojoj stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obruka vjernika zbog grijeha za koji se pokajao, obaveza je Allahu da ga iskuša istim tim i da ga obruka njime i na ovom i na onom svijetu.”
No, nema smetnje pohvaliti ljude zbog dobra kojeg rade i vrlina koje posjeduju. To nekada može da bude poticaj na još bolje i još više.
Ali, zaista, treba biti oprezan i moliti Allaha da ljude sačuva umišljenosti i oholosti. Jer, pohvala u lice može opasno naškoditi. Postoje ljudi koji kada zadobiju simpatije slušatelja, njihove ovacije, pljeskanje, tekbire i šta sve ne, to ih uzoholi toliko da izgube svaku kontrolu nad sobom.
Takvi smo mi ljudi: s mnogo mahana koje su prikrivene lijepom pričom i nepoznavanjem našeg stvarnog života. Mnoge vođe, kada ih narod upozna, razočara se u njih. Prije toga vole ih, veličaju ih i okivaju u zvijezde, a onda, nakon što ih dobro upoznaju, dožive razočarenje.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je suprotno tome: što su ga ljudi više upoznavali, to su ga više voljeli, što se neko više sa njim družio, to je bio sve bolji i bolji. Zato su najbolji bili oni koji su se najviše sa njim družili. Stoga, umjerenost, umjerenost i umjerenost!
Kako postupiti kada nas neko pohvali
Lijepe savjete u pogledu ovog pitanja daju nam odabranici najboljih generacija ovog ummeta.
Imam Ibn Esir u djelu Usudul-gaba i drugi navode od Asmeijja da je rekao: “Ebu Bekr bi, kada bi bio pohvaljen, rekao: ‘Allahu moj, Ti mene bolje poznaješ nego ja sam sebe, a ja bolje poznajem sebe od njih. Allahu moj, učini me boljim nego što oni misle, oprosti mi ono što oni ne znaju i ne kazni me zbog onoga što govore!’”
Bilježe Ahmed u djelu Ez-Zuhd, Ibn Ebu Šejba u svom Musannefu i drugi od Adijja b. Erta, a on od nekog od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da, kada bi neko od prethodnika ovog ummeta bio veličan ili pohvaljen, pa on to čuo, rekao bi: “Allahu moj, ne kazni me zbog onoga što govore, a oprosti mi ono što oni ne znaju!”
Ovu predaju bilježi i imam Bejheki u djelu Šuabul-iman od Muhammeda b. Zijada i u njoj se navodi da bi neki od selefa o čovjeku koji bude pohvaljen u lice rekao: “Pokajanje mu je da kaže: ‘Allahu moj, ne kazni me zbog onoga što govore, oprosti mi ono što oni ne znaju i učini me boljim nego što oni misle!’”
U pogledu autentičnosti svih ovih predaja može se prigovoriti. Neka djela, kao što je Gazalijev El-Ihja i šiitska El-Belaga – to navode kao riječi Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, ali bez ikakvog seneda. U suštini, ovo se spominje kao praksa nekih selefa. A Allah najbolje zna!