U trenucima usrećivanja drugih ljudi ili odagnavanja tuge i tegoba, zaista čovjeka prožme prijatan osjećaj, preplavi ga radost koju može osjetiti samo čista duša, duša čija je nada Allahovo zadovoljstvo i težnja da stalno hodi putevima hajra. Svaki ljudski život ispunjen je umorom, naporom, poteškoćama, iskušenjima i bolovima. U dunjalučkom životu vremena potpune sreće i čistoće samo su vremena koja su ispunjena obavljanjem iskrenih ibadeta Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova. Svi ljudi, pa i oni najjači, imaju potrebu za nježnom rukom koja će potapšati njihova ramena u teškim momentima. Oni koji imaju dugo životno iskustvo, vrlo dobro znaju da su najvećeg poštovanja i uvažavanja one osobe koje savjetuju druge korisnim znanjem, otklanjaju probleme drugih, olakšavaju onima koji su zapali u teško stanje i sl. Razmislimo o plemenitom postupku koji se desio za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su Talha i njegova supruga Ummu Sulejm, Allah bio s njima zadovoljan, ugostili izgladnjelog čovjeka iako je i njima bila potrebna hrana. Naime, ugostili su ga jedinom hranom koju su imali u kući želeći ga tako usrećiti i ublažiti njegov jad. Pogasili su svijeće i pravili se da jedu sve dok njihov gost nije završio sa jelom i zasitio se. Nakon toga objavljeni su kur'anski ajeti, kojima je povod objave bio ovaj plemeniti postupak, koji je možda neznatan u očima ljudi, ali ipak velik kod Gospodara svih svjetova: "...i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno..." (prijevod značenja El-Hašr, 9) (Spomenutu priču u potpunosti su zabilježili Buhari, 3798, i Muslim, 2054-173) Sjetimo se poznatog slučaja Ka'ba b. Malika i druge dvojice ashaba, radijallahu anhum, kada su izostali sa pohoda na Tebuk. Trpjeli su dugotrajnu izolaciju i svako ih je izbjegavao, iščekujući da Allah presudi po pitanju njih trojice. Čim su objavljeni ajeti, jedan od ashaba požurio je da obraduje Ka'ba. Toliko je želio da ga obraduje radosnom viješću da nije mogao čekati da dođe do njega da mu saopći, nego je počeo vikati iz daljine sa vrha brda Sela (brdo u Medini): ''O Ka'be, sine Malikov! Raduj se!'' U vezi s tim Ka'b je rekao: "Pao sam na sedždu i znao sam da je sigurno došlo olakšanje i izlaz. Nakon sabah-namaza Allahov Poslanik obznanio je da nam je Allah oprostio. Ljudi su se razišli kako bi nas obavijestili i obradovali. Dva čovjeka su se zaputila prema drugoj dvojici, dok je prema meni krenuo čovjek na konju, a drugi se popeo na brdo i povikao tako da je glas bio brži od konja. Nakon što mi je došao onaj čiji je glas dopro do mene, da me obraduje, skinuo sam svoja dva ogrtača i zaogrnuo ga njima, iako nisam imao druge odjeće. Pozajmio sam odjeću i zaputio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a na putu sam sretao grupe ljudi koji su mi čestitali na oprostu. Nakon što me je Poslanik poselamio, a njegovo lice je blistalo od sreće, rekao mi je: 'Raduj se dobru koje nisi vidio otkada te tvoja majka rodila!'“ (Spomenutu priču u potpunosti su zabilježili Buhari, 4418, i Muslim, 2769-53-55) Pojašnjavajući vrijednost usrećivanja mu'mina, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Među najbolja djela ubraja se: obradovati mu'mina, ili odužiti njegov dug, ili ispuniti njegovu potrebu, ili ukloniti od njega nedaću.“ (Bejheki, hadis sahih, Sahihu Džami'a, 5897 Albani) Naše društvo koje je iskušano sukobima radi ličnih interesa zaista ima potrebu za ovom plemenitom osobinom usrećivanja drugih osoba. Kada bismo praktično primijenili ovu osobinu, našli bismo sreću na oba svijeta. Imam Malik b. Enes, rahimehullah, bio je upitan: "Koja djela najviše voliš?'', pa je odgovorio: "Usrećivanje muslimana! Ja sam se zavjetovao da ću odagnavati poteškoće od muslimana.'' Kada su Aišu, radijallahu anha, upitali da li je Poslanik klanjao sjedeći, ona je odgovorila: "Da, nakon što su ga srušili (slomili) ljudi." (Muslim, 732-115) Nevevi, Allah mu se smilovao, u komentaru ovoga hadisa, rekao je: "Kao da su ga (Poslanika), nakon što je preuzeo (nosio) njihove stvari i terete, i brinuo se o njihovim interesima učinili starijom srušenom (polomljenom) osobom." (Šerhu Muslim, Nevevi) Usrećivanje muslimana može biti na više načina, kao što su: obradovati ga radosnom viješću, vratiti njegov dug, dati mu poklon, reći mu da ga voliš u ime Allaha, počastiti njegovu porodicu, rodbinu i drugove, podučiti ga korisnom znanju, uvažavati ga među ljudima, savjetovati ga nasamo kad za to ima potrebe... Na kraju sjetimo se Allahovih riječi: "...čiji će pečat mošus biti – i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu." (Prijevod značenja El-Mutaffifin, 26)