Menu

Utjecaj paganskih vjera na obredoslovlje kršćana

Tema Da'vaČitanje 11 minuta
Poslije citiranja onoga što su Korinćani naveli u svom pismu, zapazite upotrebu riječi  »ali« u Pavlovom odgovoru, što ukazuje na njegovo neslaganje sa njihovom izjavom. Zatim nastavlja da sasvim suprotno govori: 'A za ono što mi pisaste: dobro je čovjeku da se ne dohvata do žene: Ali zbog razvrata svaki da ima svoju ženu, i svaka žena da ima svog muža; muž da čini ženi dužnu ljubav, tako i žena mužu... Ne zabranjujte se jedno od drugog, već ako u dogovoru za vrijeme, da se postite i molite Bogu; i opet da se sastanete, da vas sotona ne iskuša vašim neuzdržanjem.' (1. Korinćanima 7, 1-3.5) Ova zadnja rečenica upravo opisuje stanje ovih svećenika koji nisu mogli da suzbiju svoje strasti i sotona ih je iskušao i na ružne stvari ih nagovorio. A Crkva, kad se ovakvo nešto desi, umjesto da prizna da taj princip nije održiv, ona takve slučajeve zataškuje.

U prošlom broju govorili smo o utjecaju paganskih vjera na ubjeđenja i praznike kršćana i izveli smo zaključak da je vjera sa kojom je došao Isus, neka je mir na njega, pod velikim utjecajem paganskih vjera, iskrivljena do temelja. U ovom tekstu tretirat ćemo pitanje obredoslovlja, odnosno da li današnji kršćani stvarno upražnjavaju vjeru sa kojom je došao Isus (Isa, neka je mir na njega).

Svetkovanje i nošenje krsta

Kršćanstvo nije prva vjera u kojoj je krst zauzimao važno mjesto. Naime, za vrijeme Konstantinove vladavine krst je prvi put uzet kao simbol u kršćanstvu. Konstantin je ispoljavao pagansku vjeru prije nego što je zvanično postao kršćanin, odnosno prije primanja kršćanstva, on je obožavao božanstvo '‘Apolo'’, što se odrazilo i na njegovo poimanje nove vjere – kršćanstva, u koju je uveo krst koji je označavao simbol života u nekim paganskim vjerama. U Irskoj je pronađen krst koji ima isti oblik kao krst koji sad koriste kršćani i na njemu je bio oslikan razapet čovjek, tačnije kralj Perzijanaca. Konstantin je bio prvi vladar koji je prihvatio kršćanstvo i izabrao je da krst bude simbol u novoj vjeri. Na Konstantinovu povezanost sa paganskom vjerom ukazuju njegov pečat i kovanica, na kojima je, iz počasti prema ovom lažnom božanstvu, ostavio sliku Apola. (Jenabiul-mesihijjeti str. 128-129) Na pogrešno kršćansko vjerovanje u pogledu razapeća, ukazuje Kur’an časni: “A nisu ga ni ubili niti su ga razapeli nego im se pričinilo, oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili i oni sami su u sumnji bili, oni o tome ne znaju ništa nego samo slijede pretpostavke, a oni ga nisu ubili zasigurno. Već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je Silan i Mudar.” (Prijevod značenja En-Nisa', 157-158)

Svetkovanje nedjelje i uzimanje tog dana za dan odmora

Obožavaoci Sunca odredili su nedjelju za dan odmora. Na pagansko svetkovanje nedjelje ukazuje i engleska riječ za nedjelju – ''sunday''. Ova riječ sastavljena je od dvije riječi: ''sun'' (sunce) i ''day'' (dan). Znači ''sunday'' u doslovnom prijevodu znači ''dan sunca''. Da su ovaj dan svetkovali obožavaoci Sunca, priznaju i sami kršćani, naprimjer u magazinu ''Catholic World'' (Katolički svijet): “Crkva je preuzela pagansku filozofiju i učinila je štitom protiv neznaboštva. Preuzela je rimski Panteon (''hram svih bogova'') i učinila ga svetim za sve mučenike i to je tako do dan-danas. Preuzela je pagansku nedjelju i učinila je kršćanskom nedjeljom. Preuzela je paganski Uskrs i učinila ga praznikom kojeg slave... Sunce je bilo glavno pagansko božanstvo... Ustvari, u Suncu ima nešto kraljevsko što ga čini prikladnim simbolom Isusa, sunca pravde, i izgleda da je zato Crkva u ovim zemljama rekla: 'Zadržite to pagansko ime. Ono će ostati sveto.' I tako je paganska nedjelja koja je bila posvećena Balderu (božanstvu sunca i mira) postala kršćanska nedjelja, sveta kod Isusa.” (Catholic World, g. 58, #348, mart 1894., str. 809) Subota je kod kršćana inače bila dan odmora u početku kršćanstva. Da svetkovanje nedjelje nije bilo uobičajeno potvrđuje i sljedeća izjava u kojoj D. M. Canright kaže: “Nedjelja i njeno smatranje praznikom ili svetkovinom postepeno je postajala sve važnija bivajući tako suparnik 'Božije subote’, i to je tako trajalo sve dok nedjelja nije potisnula svog suparnika utjecajem paganskih polukonvertita koji su sa sobom donijeli svoj praznik Sunca... I rad nedjeljom postao je zabranjen tek 538. godine kada je zasijedalo vijeće Orleansa.” (Tabernacle Lectures, Lecture # 10, str. 76-83)

Krštenje

U ovom obredu svećenik poljeva osobu svetom vodom uz još neke ceremonije. Krštenje je bilo prisutno u paganskim vjerama i prije dolaska kršćanstva. Buda je bio kršten u prisustvu ''božanskog duha''. Prema kršćanskom učenju, Ivan Krstitelj krstio je Isusa kod rijeke Jordan u prisustvu Svetog duha. Gotovo sve struje u kršćanstvu smatraju da je krštenje neophodno da bi grijesi krštene osobe bili izbrisani i da bi ta osoba odrasla čista od grijeha. (Mukaranatul-edjan str. 296)

Celibatski život katoličkih svećenika

Ova tema predstavlja bolnu tačku za Katoličku crkvu, a pogotovo u zadnje vrijeme jer skoro svaki dan na vidjelo izlaze saznanja o novim slučajevima seksualnog zlostavljanja od strane katoličkih svećenika. Zar svima nije jasno da takav način života nije spojiv sa ljudskom prirodom? Svaki čovjek ima svoje prirodne potrebe koje nekad mora da zadovolji, a negiranje ovih potreba celibatskim načinom života dovodi dotičnu osobu u probleme, koji rezultiraju groznim stvarima čiji obim svaki dan sve više izlazi na vidjelo. Čak se i neki katolički službenici javno protive celibatu i zagovaraju da se taj princip izbaci iz obavezne apstinencije. Jedan od njih je Jozef de Kesel, biskup belgijskog grada Briž (ANP 18. septembar 2010.). Da li je ovo bio princip sa kojim je došao Isus, neka je mir na njega? U vezi s tim dovoljno je navesti izjavu u kojoj Walter J. Veith kaže: “Jedno od klasičnih pogrešnih shvatanja o Pavlu sastoji se u pretpostavci da je on bio protiv braka i ženomrzac. To shvatanje je daleko od istine. Pavle vrlo lijepo govori o ženama koje su podržavale njegovu službu, i nikada nije rekao da je za čovjeka dobro da živi sam. To su Korinćani napisali u svom pismu Pavlu. Ponovo je to dio zbrke raznih mišljenja u Crkvi u Korintu. S jedne strane postojala je grupa koja je vjerovala da nije važno šta neko radi u tijelu, a sa druge strane stajala je grupa koja je tvrdila da posvećenost Gospodu znači apstinenciju od punog bračnog života sa suprugom, što predstavlja ideju koja je pozajmljena iz celibatske zakletve u paganskim religijama. Poslije citiranja onoga što su Korinćani naveli u svom pismu, zapazite upotrebu riječi »ali« u Pavlovom odgovoru, što ukazuje na njegovo neslaganje sa njihovom izjavom. Zatim nastavlja da sasvim suprotno govori: 'A za ono što mi pisaste: dobro je čovjeku da se ne dohvata do žene: Ali zbog razvrata svaki da ima svoju ženu, i svaka žena da ima svog muža; muž da čini ženi dužnu ljubav, tako i žena mužu... Ne zabranjujte se jedno od drugog, već ako u dogovoru za vrijeme, da se postite i molite Bogu; i opet da se sastanete, da vas sotona ne iskuša vašim neuzdržanjem.' (1. Korinćanima 7, 1-3.5) Ova zadnja rečenica upravo opisuje stanje ovih svećenika koji nisu mogli da suzbiju svoje strasti i sotona ih je iskušao i na ružne stvari ih nagovorio. A Crkva, kad se ovakvo nešto desi, umjesto da prizna da taj princip nije održiv, ona takve slučajeve zataškuje.'' Ova izjava Veitha preuzeta je iz njegove knjige ‘Istina i naše vreme’, a originalni naziv knjige je ‘'Auf die Wahrheit kommt es an dem Labyrinth des Irrtums entkommen'’. U knjizi su navedeni mnogi zapanjujući primjeri utjecaja paganskih vjera na kršćanstvo. Prijevod knjige dostupan je na internetu i može da bude pronađen preko Google pretraživača. U poglavlju ‘Paganstvo i Novi svetski poredak’ (str. 119), ovaj utjecaj je i slikovito prikazan sa začuđujućim primjerima utjecaja paganstva i masonstva po pitanju obreda, vjerovanja, odjeće, čak i arhitekture. Mitru koju papa nosi nosili su i paganski svećenici, šišarka koja je na vatikanskom trgu i na vrhu papinog štapa bila je i prije simbol kod pagana. Oziris je nosio mitru i imao je šišarku na štapu. Ovo su samo neki od mnogobrojnih primjera.

Preporučujemo kršćanima da sami istražuju ovu temu čitajući ovu knjigu i slične njoj i pozivamo ih da razmisle o tome koliko je ustvari ostalo od vjere sa kojom je došao Isus, neka je mir na njega. Također, neka razmisle o tome koliko Crkva zaslužuje povjerenja nakon svega ovog. Pozivamo ih na ono na što ih je Kur’an pozvao: “Reci: 'O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!“ (Prijevod značenja En-Nisa, 64.) A muslimane ovim tekstom želimo upozoriti na pogubnost uvođenja novih stvari u vjeru. Poslanik, neka je spas i mir na njega, nije bez razloga rekao: “Ko uvede (izmisli novotariju) u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje, to je odbačeno” (Buharija i Muslim);“Pa prihvatite se moga sunneta i prakse pravovjernih i u vjeri iskrenih halifa nakon mene; čvrsto se držite toga! Čuvajte se novina u vjeri jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je zabluda” (Tirmizi, hasen sahih). Pozivamo ih da se vrate čistim izvorima islama: Kur’anu i sunnetu, izvorima koji su ostali autentični, na način kako su to prve generacije shvatile. Pozivamo ih da proučavaju svoju vjeru kako bi se sačuvali iskrivljivanja vjere. Molimo Allaha da uputi svakoga ko za istinom traga.