Prošli bajram-namaz u Teheranu održan je na musali imama Homeinija, a predvodio ga je vrhovni vođa iranskog režima Ali Hamenei.
Hamenei je iskoristio priliku da govori o političkim prilikama unutar i izvan zemlje. Oslanjajući se na ruski snajper Dragunov, Hamenei je, u svjetlu eskalacije odnosa između Irana i država u regiji, Irancima i ostatku svijeta odašiljao poruke iz kojih se može razumjeti da je spreman na rat.
No, govoreći o snazi svog režima i prijeteći i optužujući “vanjskog neprijatelja”, vrhovni vođa nije našao za shodno da iranskom narodu, koji živi u bijedi i neimaštini, progovori ni jednu jedinu riječ o budućnosti koja ih čeka, niti o njihovom teškom ekonomskom stanju. Umjesto toga, govorio je o potrebi da budu strpljivi i postojani i, kao i obično, govorio o velikoj obmani koju naziva “dolazećom pobjedom”.
Obmanjenost snagom i postojanošću
Hamenei u bajramskom govoru nije propustio da kaže kako su proiranske snage u bliskoistočnim zemljama kompaktnije više nego ikad u protekle četiri decenije. Govorio je kako će Iran, uprkos sankcijama, postići ekonomsku i vojnu moć.
Hameneijev govor, u kojem je često isticao snagu Irana, nije se razlikovao od izjava iranskih političkih i vojnih zvaničnika, na koje smo navikli.
Iranskom režimu mora se priznati da su prvaci samoisticanja i hvalisanja. No, kakvo je stvarno stanje iranske vojne moći i snage?
Svakome je jasno da brojne parade iranske oružane sile nisu odvratile Washington od nametanja sankcija Iranu; da rakete s natpisima smrt Izraelu, nisu odvratile izraelske borbene avione od bombardiranja iranskih vojnih ciljeva i baza u Siriji. Štaviše, unatoč tome što su mnogi šiijski dobrovoljci dali svoje živote s ciljem očuvanja Asada na vlasti, iranski režim nije uspio da se domogne većeg dijela “sirijskog kolača” nego što su ga prigrabili Rusi.
U političkoj sferi, iranski režim živi u uvjerenju da posjeduje stanoviti legitimitet u iranskom narodu. No, to je velika iluzija, koju održavaju režimski mediji. Istina je da, za razliku od doba Homeinijeve vladavine, danas većina Iranaca ne podržava postojeći režim. Tako je režim, naprimjer, 2009. godine morao da falsificira rezultate predsjedničkih izbora. Demonstracije naroda protiv korupcije, nepravde, siromaštva, loše uprave, teškog ekonomskog i socijalnog stanja, prilično su česte. Mnogi Iranci bune se zbog privilegija šiijskog klera, politike koja je dovela do međunarodne izolacije Irana.
Nesumnjivo, ovaj govor koji smo na početku naveli namijenjen je iranskom narodu i njime iransko vođstvo želi da homogenizira i mobilizira mase. Teheransko vođstvo time može dobiti neke kratkoročne koristi.
Iranski režim nerijetko prijeti ne obazirući se na posljedice svojih prijetnji. Nevjerovatno je da se te prijetnje u svijetu shvataju ozbiljno iako je gotovo svima jasno da se radi praznim prijetnjama. Ipak, katkad te prijetnje postanu povod da se Iranu zada bolan udarac i gubici koji se negativno odražavaju na život običnih Iranaca. Iranski režim, međutim, ne pokazuje ni najmanje brige za posljedice koje njihova zemlja i narod trpe zbog njihovih ispraznih prijetnji. Parola “smrt Izraelu” odličan je primjer verbalnog rata protiv svojih protivnika, kojem je iranski režim jedino vičan, iako to nema nikakvog utjecaja na odnos snaga u stvarnosti. Dakako, svi muslimani teže da se palestinsko pitanje riješi na pravedan način.
Problem s navedenom parolom je što iza njenog javnog korištenja postoje skriveni ciljevi. Ova parola često je prisutna na iranskim ulicama, ispisuje se po raketama s kojima se paradira iranskim gradovima, ističe se na skupovima, svečanostima i proslavama. No, kada je to iranski režim ispalio makar jedan jedini metak na cioniste? Nikad!
Radi se, dakle, samo o verbalnom neprijateljstvu i iskorištavanju palestinske tragedije za uske sektaške ciljeve šiijskog režima.
Šest mjeseci nakon preuzimanja vlasti, Homeini je posljednji petak u ramazanu proglasio svjetskim danom Jerusalema. Tokom narednih godina ovaj dan je korišten za vatrene govore i isticanje snage iranskog šiijskog režima u odnosu na njihove neprijatelje, od kojih je, navodno, i Izrael s kojim Iran nikad nije ni pokušao zaratiti, osim što protiv njih redovno vode verbalni rat.
Također, iranski režim je najelitniju jedinicu svoje garde nazvao imenom Kuds i to je korpus koji je odgovoran za brojne zločine i nedjela izvan Irana. Ipak, iako se ovaj korpus zove po Jerusalemu, nije u svom postojanju i djelovanju zabilježio nijedan pokušaj njegovog oslobođenja. Sve što je uradio jeste sijanje nereda u nekim arapskim zemljama, pretvarajući gradove i sela u ruševine, a stanovnike u prognanike i izbjeglice.
Milioni muslimana širom svijeta gajili su simpatije prema iranskom režimu vjerujući da taj režim vodi projekat otpora cionistima i iskreno brine za palestinsko pitanje, ali su emocije vrlo brzo splasnule kad je postalo jasno da iranski režim samo iskorištava to pitanje za provođenje vlastite sektaške ekspanzionističke politike i širenje njihove šiijske sekte.
Kada je Ali Junusi, zamjenik iranskog predsjednika Rohanija za vjerska pitanja, objavio kako Iran kontrolira glavne gradove četiri arapske države, svakome je postalo jasno da imamo posla sa okorjelim sektaškim režimom čija agenda nije ništa manje opasna za muslimane od cionističke, pa je nestalo zanesenosti i muslimani su došli svijesti.
Junačenje uprazno
Što god je isprazno hvalisanje iranskog režima intenzivnije, to se više otkriva bijedno stanje tog režima, usljed međunarodnih sankcija i izolacije. Javni diskurs iranskog režima otkriva, zapravo, koliki je velik obim krize s kojom se suočavaju i koliko je njihova budućnost neizvjesna, naročito na ekonomskom planu.
Vatreni govori iranskog vođstva imaju odjeka još samo kod njihovih slijepih sljedbenika u zemlji i izvan nje. Štaviše, ti govori su nerijetko predmet ismijavanja kod iranskog naroda koji je svjestan da je postojeći režim uveo njih i njihovu zemlju u mračni tunel iz kojeg ih nikad neće izvući.
Uprkos konstantnim govorima u kojima se ponavlja priča o strpljenju, snazi, postojanosti, pobjedama koje su na vidiku, iransko društvo sve je manje spremno da trpi patnje uzrokovane međunarodnom izolacijom i sankcijama, koje narodu ne donose ništa drugo osim gubitaka i problema. Sve je više Iranaca koji ne mare za uobražene mule i njihove vatrene govore koji neće nahraniti njihova gladna usta.
Sada, nakon nekoliko mjeseci od američkih sankcija i zabrane prodaje iranske nafte, kada se počinju pokazivati prvi tragovi tih sankcija i utjecaj navedene zabrane na iransku ekonomiju, pravo je pitanje: kako će iransko vođstvo riješiti taj problem koji će se s vremenom još povećavati?
Autor: Ahmed Mustafa el-Gurr
Preveo: Abdullah Nasup