Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzor koji treba da svijetli svim generacijama čovječanstva do Sudnjeg dana, morao je posjedovati takva pravila, metode djelovanja i ophođenja prema ljudima i svijetu oko sebe da budu platforma u koju nema sumnje, prigovora i nedorečenosti. To pogotovo ako se uzme u obzir da je njegovo dostavljanje Objave bilo pod Božanskim nadzorom koji je bio najbolji jamac nepogrješivosti i očuvanosti Poruke u njenom originalnom obliku.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je takav da su ga ljudi, što su više upoznavali sve oblasti i sve detalje njegovog života, više voljeli. Alija, radijallahu anhu, govorio je: “Ko god bi ga prvi put vidio, osjetio bi poštovanje prema njemu, a ko god bi se s njim družio i bolje ga upoznao, zavolio bi ga.” (Tirmizi) Ko god je srcem prihvatio da se druži sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je odgojio tako da je postao ugledan i poštovan.
Na tom svom putu odgoja ashaba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoju je zadaću usmjerio, kako u svom djelu Važnost džihada primjećuje Alija b. Nufej el-Ulvani, na nekoliko ključnih oblasti:
• odgoj na polju akide, čiste vjere u jednog Boga, Uzvišenog Allaha, i pozivanju u nju;
• odgoj na polju morala;
• odgoj na polju čišćenja duša od prljavštine širka i nemorala;
• i odgoj u okrilju svijesti o nužnosti zajedničkog rada na polju širenja vjere i dobra među ljudima.
Tema ovog teksta jeste, isključivo, govor o tom Vjerovjesničkom načinu odgoja ashaba na polju čišćenja duša (tezkijjetun-nufus) kroz poziv na izvršavanje određenih vidova ibadeta. Jer, to je jedna od primarnih zadaća za čovjeka onda kada krene Allahovim putem. Zato je Ibrahim, alejhis-selam, kada je dovio za Meku i njene stanovnike, između ostalog, učio: “Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!” (El-Bekara, 129)
Da, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostavljajući Objavu, itekako je vodio računa o čišćenju duša. Tako ga je i Allah opisao riječima: “Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči.” (El-Bekara, 151)
Tu njegovu zadaću Allah je opisao i kao poseban dar vjernicima: “Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (Alu Imran, 164)
Da bi to potvrdio i u sljedećem ajetu: “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (El-Džumua, 2)
Put čišćenja duša
Nema sumnje da namaz, učenje Kur’ana, zikrullah – spominjanje Allaha, Njegovo veličanje i slavljenje Njega predstavlja najbolji put kojim se postiže duhovno čišćenje duša od svih onih prljavština kufra, širka, nemorala, nemara i slično. Jer, kako da se duša poveže sa svojim Gospodarom, a ona nečista, mnogo zaprljana?! Kako da izvršava sve one naredbe i savjete koje od nje traži Gospodar, a ona prljava?
Stalna svijest o Allahu, stalno življenje u ibadetu i spominjanje Allaha čisti dušu, daje joj hranu, opskrbu i snagu na putu pokornosti Uzvišenom Stvoritelju. Jedna među prvim surama koje su spuštene Muhammedu, izričito mu naređuje namaz, zikr i učenje Kur’ana. Uzvišeni Allah kaže: “O ti, umotani! – probdij noć, osim maloga dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije, a ti danju, doista, imaš mnogo posla. I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti.” (El-Muzzemmil 1–8)
Biti spreman ponijeti velike obaveze i velike terete zahtijeva ozbiljne i temeljite pripreme, tim prije ako se radi o tom duhovnom i moralnom aspektu, a pogotovo kada je u pitanju nošenje i prenošenje emaneta vjere. Svjestan toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah je, već na samom početku i s prvim ulascima ljudi u islam, radio i na tom čišćenju duša.
U početku tajnog djelovanja Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okupljao je nove muslimane u kući Erkama b. Ebu Erkama, gdje ih je podučavao vjeri i ibadetu. Ljudi su počeli prihvatati islam, a među njima su bili: Poslanikova supruga Hatidža, Alija b. Ebu Talib, Ebu Bekr es-Siddik, Habbab, Amir b. Fuhejra, Ma’mer b. Haris, Vakid b. Abdullah, Osman b. Maz’un, Ubejda b. Haris, Abdurrahman b. Avf, Ebu Selema b. Abdulesed, Ebu Ubejda b. Džerrah i drugi. (Zehebi, Sijeru a’lamin-nubela)
U kući Erkamovoj okupljali su se tajno sve dok njihov broj nije dosegao četrdeset, a onda je počelo javno pozivanje u islam. Ahmed i Bejheki zabilježili su zanimljivu predaju od Afifa el-Kendija koji kazuje: “Bio sam trgovac i još u džahilijetu došao sam radi hadža. Otišao sam kod Abbasa b. Abdulmuttaliba kako bih od njega nešto kupio. Tako mi Allaha, dok sam bio kod njega na Mini, iz obližnjeg šatora izašao je jedan zreo čovjek te je pogledao u sunce. Kada je vidio da se ono malo nagelo, lijepo je uzeo abdest, a potom ustao da klanja. Onda je iz tog istog šatora izašao jedan gotovo punoljetni dječak te je i on pristupio klanjanju. Nisam ostao osim kratko, a iz tog istog šatora izađe i jedna žena te stade iza njih dvojice da klanja. Nakon toga, taj mladi čovjek se nageo na rukū, onda i onaj dječak, a onda i ona žena. Potom se taj mladi čovjek podigao, pa onda onaj dječak, pa ona žena. Zatim je taj čovjek otišao na sedždu, za njim i onaj dječak, a onda i ona žena. Upitah Abbasa: ‘O Abbase, ko je ovo?’, a on reče: ‘Ovo je Muhammed b. Abdulmuttalib, sin moga brata.’ Rekoh: ‘Ko je ova žena?’, a on reče: ‘To je Hatidža bint Huvejlid.’ Upitah: ‘Ko je ovaj dječak?’, a on reče: ‘To je Alija b. Ebu Talib, njegov amidžić.’ Upitah: ‘Šta on ovo radi?’, a on reče: ‘Klanja. On tvrdi da je vjerovjesnik i zasad ga niko ne slijedi osim njegove žene i ovoga dječaka, njegovog amidžića. On tvrdi da će osvojiti riznice Kisre i Kajsara.’” Afif dalje kazuje: “Kamo sreće da sam tada povjerovao te bih tako uz Aliju b. Ebu Taliba bio drugi u islamu.” (Vidjeti: Salihi, Subulul-huda ver-rešad)
Ibn Ishak navodi da ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htjeli da klanjaju, otišli bi u klanac i tu bi skriveni klanjali namaz. I kada se u početku islama Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobojao za svoje ashabe i kada je shvatio da nevjernici ne prihvataju javno obavljanje namaza i učenje Kur’ana, ušao je sa njima u Erkamovu kuću gdje bi sa njima klanjao i podučavao ih Kur’anu.
Da ibadet, namaz, učenje Kur’ana i slično nema tako bitnu ulogu u čišćenju i snaženju duša, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio bi im da sve to zbog straha odgode za neka mirnija vremena. No, to se nije desilo. Čak i kada su Kurejševići saznali za njihovo mjesto okupljanja gdje Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, klanja sa svojim sljedbenicima, on to nije htio ostaviti.
Kao povod objave ajeta: “Reci: ‘Zovite: ‘Allah’, ili zovite: ‘Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša. Ne izgovaraj na sav glas Kur’an kad molitvu obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga’” (El-Isra, 110), u najpoznatijim hadiskim i tefsirskim zbirkama navodi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Ovaj je ajet objavljen dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u Meki kada se skrivao sa svojim ashabima. Kada bi klanjao, podizao bi svoj glas učeći Kur’an te bi mušrici, kada bi to čuli, vrijeđali Kur’an, kao i Allaha i Njegovog Poslanika. Potom bi se razbježali ne želeći da čuju Kur’an. Ako bi neko od njih volio da sluša učenje Kur’ana, on bi se onda tajno, strahujući od njih, primakao da sluša, pa ako bi vidio da su ga oni primijetili, on bi se onda povukao iz straha da ih ne uznemirava, te ne bi slušao. A ako bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tiho učio, onda oni koji žele da ga slušaju ne bi ništa čuli. Nakon toga Allah je objavio ovaj ajet iz sure El-Isra.
U ovom ajetu Allah kao da kaže Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: Ne uči Kur’an glasno pa da ga mušrici vrijeđaju, a onda se raziđu od tebe, a niti ga uči previše prigušeno pa da se onda ne mogu okoristiti oni koji žele da ga čuju, a došli su da ga čuju, jer možda ih nešto od toga što čuju dirne, pa se time okoriste. Zato nastoj da u svom učenju nađeš neki srednji put: ni preglasno ni previše prigušeno.
Allah je na Miradžu naredio muslimanima pet namaza u toku dana i noći, a oni su tada još bili u fazi kada su ih mušrici tlačili, proganjali, mučili i slično. Sve to, ni zbog čega drugog osim zbog važnosti namaza i ibadeta i njihovog neizbrisivog psihološkog utjecaja na duše koje su iscrpljene i umorne od životnih iskušenja i tragedija. Tako je jednom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Bilalu, ukazujući mu da treba da ezanom pozove na namaz: “O Bilale, ustani i odmori nas namazom!” Ovo je Ahmedova verzija hadisa, a u predaji koju bilježi Ebu Davud, 4985, kaže se: “O Bilale, uspostavi namaz i odmori nas njime!”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noću je toliko klanjao da bi mu noge otekle od dužine stajanja, i po stotinu puta bi dnevno činio istigfar Allahu, dugo bi ostajao učeći dove, a njegove bi suze natopile postelju na kojoj bi ležao.
Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Hoćete li da vas obavijestim o najboljim djelima koja su najodabranija kod vašeg Gospodara i na najvišem stepenu, koja su vam bolja od udjeljivanja zlata i srebra, i bolja od sukoba s neprijateljem u kojem biste vi njih ubijali, a i oni vas?” “Svakako”, odgovoriše oni. On reče: “Spominjanje (zikr) Uzvišenog Allaha.” (Tirmizi)
I zato ćemo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naći kao onog koji konstantno veliča Allaha, klanja Mu se, zikir Mu čini, moli Ga... i isto tako na to bodri svoje ashabe, radijallahu anhum.
Kur’an o ibadetima kao vidu čišćenja duša
Allah je posebno naglasio obavljanje namaza u mekanskom periodu i pohvalio one koji skrušeno obavljaju namaz, koji se od postelje odvajaju radi oživljavanja noći ibadetom, radi veličanja Allaha, spominjanja Njega i upućivanja dova Njemu. Uzvišeni kaže: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju.” (El-Mu’minun, 1–4)
“Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez spomena ostati.” (El-Kevser, 1–3)
“I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju loša. To je pouka za one koji pouku žele.” (Hud, 115)
“
Obavljaj molitvu kad sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju. I probdij dio noći u molitvi – to je samo tvoja dužnost; Gospodar tvoj će ti na onome svijetu hvale dostojno mjesto darovati.” (El-Isra, 78–79)“
Zato otrpi njihove riječi i obavljaj molitvu, hvaleći Gospodara svoga, prije izlaska sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj je u noćnim satima, i na krajevima dana – da bi bio zadovoljan. I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna. Naredi čeljadi svojoj da namaz obavljaju i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili čeka lijep svršetak.” (Ta-ha, 130–132)“Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! A Allah zna šta radite.”
(El-Ankebut, 45)“
Mi dobro znamo da ti je teško u duši zbog onoga što oni govore, zato veličaj Gospodara svoga i hvali Ga, i molitvu obavljaj i sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.” (El-Hidžr, 97–99)“Zato ti budi strpljiv – Allahovo obećanje je istina – i moli da ti budu oprošteni tvoji grijesi, i Gospodara svoga krajem i početkom dana veličaj i hvali.”
(El-Mu’min, 55)“A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo; i veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaješ, i noću Ga veličaj i kad se zvijezde gube.”
(Et-Tur, 48–49)“Zato strpljivo podnosi ono što oni govore i veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalaska, i veličaj Ga noću i poslije obavljanja molitvi.”
(Kaf, 39–40)Ovih zadnjih nekoliko ajeta ukazuje na to da je oružje u vrijeme tjeskobe i žestine mnoštvo namaza, mnogo zikra, učenja Kur’ana, predanosti Allahu i samo Njemu upućivanje dova:
“Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.’”
(El-Mu’min, 60)“Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite!”
(En-Neml, 62)Zbog važnosti zikra u popravljanju i čišćenju duša i utvrđivanju njene veze sa svojim Stvoriteljem, Allah u tom mekanskom periodu objave bodri na njega više nego na izvršavanje drugih šerijatskih propisa:
“
A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani. I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi bezbrižan.” (El-A’raf, 204–205)“
I nikako za bilo šta ne reci: ‘Uradit ću to sigurno sutra!’ – ne dodavši: ‘Ako Bog da!’ A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: ‘Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.’” (El-Kehf, 23–24)“...i nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.”
(Ez-Zarijat, 55)Primjer Ebu Bekra, radijallahu anhu
Tako je put čišćenja duša namazom, zikrom, dovom, tesbihom, istigfarom, učenjem Kur’ana… postao dio života ashaba, radijallahu anhum, od koga se nikada nisu mogli distancirati ili ga ostaviti. To je put kojim ih je vodio i način na koji ih je odgajao njihov voljeni Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i najbolji učitelj do Sudnjeg dana.
Poznat je slučaj Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je u najtežem periodu iskušenja u dvorištu svoje kuće sagradio mesdžid u kojem je Allaha veličao i spominjao, klanjao i učio Kur’an. Zbog važnosti ove teme i veoma lijepih poruka ovog događaja tu predaju ovdje prenosim u cijelosti.
Aiša, radijallahu anha, kazuje: “Svoje roditelje ne pamtim osim kao muslimane. Ne bi prošao nijedan dan a da nam ne bi došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili ujutro ili navečer. Kada su muslimani zapali u iskušenje, Ebu Bekr je kao muhadžir krenuo u Abesiniju, ali kada je stigao u Berkul-Gimad, susreo ga je Ibn Degina, poglavar plemena Kara, i upitao: ‘Ebu Bekre, kuda namjeravaš otići?’ ‘Istjerao me moj narod pa hoću da putujem po zemlji i obožavam svoga Gospodara.’ Tada je Ibn Degina rekao: ‘Čovjek poput tebe ne treba nikuda ići niti se neko poput tebe smije protjerati! Ti siromahe opskrbljuješ, održavaš rodbinske veze, olakšavaš slabima, gostoljubiv si i pomažeš istinu u svim prilikama. Ja te stavljam pod svoju zaštitu, pa se vrati i obožavaj svoga Gospodara u svojoj zemlji!’ Potom je Ibn Degina uzjahao devu i vratio se s Ebu Bekrom, te obišao prvake kurejšijskih nevjernika i rekao im: ‘Neko poput Ebu Bekra ne smije otići niti smije biti protjeran! Zar izgonite čovjeka koji siromahe opskrbljuje, održava rodbinske veze, olakšava slabima, koji je gostoljubiv i pomaže istinu u svim prilikama?’, nakon čega su Kurejšije uvažili zaštitu Ibn Degine, te Ebu Bekru zajamčili sigurnost, a Ibn Degini rekli: ‘Zapovjedi Ebu Bekru da se svome Gospodaru moli u svojoj kući. Neka klanja i uči što hoće samo da nas s tim ne uznemiruje i da to ne čini javno, jer se stvarno bojimo da ne dovede u iskušenje naše sinove i naše žene.’ Ibn Degina je to prenio Ebu Bekru, pa se Ebu Bekr molio svome Gospodaru u svome domu i nije javno obavljao namaz, niti je Kur’an učio van svoje kuće. Kasnije se Ebu Bekr domislio i u dvorištu svoje kuće sagradio sebi posebnu prostoriju za namaz u koju je dolazio i u njoj klanjao i učio Kur’an, pa su se žene idolopoklonika i njihovi sinovi u mnoštvu okupljali oko njega i gurali se, te mu se čudili i posmatrali ga. Ebu Bekr je bio vrlo emotivan čovjek i kada bi učio Kur’an, nije se mogao suzdržati te bi plakao. To je ugledne kurejšijske idolopoklonike uplašilo, pa su poslali po Ibn Deginu i kada im je on došao, rekoše mu: ‘Mi smo Ebu Bekru jamčili sigurnost i zaštitu pod uvjetom da se svome Gospodaru moli u svojoj kući, a on je prekršio taj uvjet te je sebi sagradio bogomolju u dvorištu svoje kuće gdje javno klanja i uči Kur’an i mi se već bojimo da ne zavede naše sinove i naše žene, pa idi kod njega i ako hoće da se drži onog uvjeta i da obožava svoga Gospodara u svojoj kući, pa neka tako i dalje čini, a ako neće, nego i dalje to želi činiti javno, onda zahtijevaj od njega da se odrekne štićeništva koje si mu garantirao, jer mi ne želimo da prekršimo ono što smo ti obećali, ali ne želimo se pomiriti s tim da Ebu Bekr djeluje javno.’ Potom je Ibn Degina otišao kod Ebu Bekra i rekao mu: ‘Ti znaš što sam ja s tobom ugovorio, pa ili se drži toga ili se odrekni moga štićeništva, jer ja ne želim da Arapi čuju da sam iznevjerio čovjeka kojem sam nešto jamčio!’ Ebu Bekr reče: ‘Odričem se tvoje zaštite i zadovoljavam se Allahovom zaštitom’, i to se desilo dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još uvijek bio u Meki. Nešto kasnije, nakon tog događaja, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Već mi je prikazano mjesto u koje ćete se preseliti. Vidio sam zemlju bogatu solju, prepunu palmi koja se nalazi između dva kamenjara ispunjena crnim kamenjem.’ Nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to kazao, u Medinu se preselio ko je mislio seliti, a vratio se u Medinu i poneko od onih koji su ranije otišli u Abesiniju. I Ebu Bekr se spremaše za selidbu, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ne žuri, jer nadam da se da će i meni uskoro biti dozvoljeno da učinim hidžru.’ ‘I oca bih za tebe žrtvovao, zar ti to priželjkuješ?’, upitao ga je Ebu Bekr. ‘Da’, odgovorio je on. Tako je Ebu Bekr ostao u Meki radi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi mu, kada za to dođe vrijeme, bio saputnik. Dvije deve koje je nabavio i držao kod sebe, četiri mjeseca je hranio lišćem akacije.” (Buhari)
Vidimo kako mušrik koji mu je bio zaštita stavlja Ebu Bekra, radijallahu anhu, pred izbor: ili da se odrekne namaza i javnog učenja Kur’ana ili da ovaj mušrik povuče svoju zaštitu pod koju ga je stavio kod Kurejševića. Ebu Bekr je, uprkos opasnosti, odabrao ovo prvo, odabrao je da hodi putem na koji ga svojim odgojem usmjerio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Neka je hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!