Ogrnuta gustom jesenjom maglom, Amina je žurila kući. Dok su pod njenim nogama pucketale suhe grane i opalo lišće, vjetar je kidao nove, nosio ih na jednu pa na drugu stranu, dizao ih u visine, a zatim bacao Amini pod noge. “Nijedan ovaj list nije opao bez Allahvog, dželle šanuhu, znanja”, prisjećala se Amina efendijinih riječi koji im je upravo o tome pričao na mektepskoj nastavi. Vikend je Amini rezervisan za mekteb. Svake subote i nedjelje ujutru, Amina žuri do obližnje džamije i strpljivo čeka da čuje o čemu će im efendija govoriti, a popodne žuri kući da svojim roditeljima ispriča šta je novo naučila.
Majka se osmjehnu: “Baš dobro što vas efendija na taj način želi motivisati da više čitate i učite o Poslaniku, alejhis-selam. Ne sumnjam u to da će biti dobrih radova, bez obzira na to ko će osvojiti nagradu.”
Amina se smješkala. Baš zato što želi da njen rad bude među najboljima, odlučila je da se odmah povuče u svoju sobu i počne pisati rad. Često je slušala priče iz životopisa Poslanika, alejhis-selam, a i sama je čitala o tome. Amina voli da piše radove i zna da je dobra u tome. Ali, danas nije znala kako da počne, o čemu tačno da piše?! Već duže od sat vremena sjedi za stolom i zuri u bijeli papir, ali osim naslova nije uspjela da napiše ništa više.
Na vratima se pojavi Abdullah: “Hajde, jesi li skoro?! Čekam te da nastavimo s igricom gdje smo juče stali.”
Amina ga ljutito pogleda: “Jesam li skoro? Zar misliš da je lahko napisati rad na tako bitnu temu?! Ja sam danas zauzeta i ne mogu igrati igrice. Idi i igraj se sam!”
Abdullah baci pogled na bijeli papir na stolu ispred Amine i vidje da na njemu stoji samo naslov: “Volimo te, Poslaniče!” Shvatio je da Amini danas pisanje baš i ne ide, te mu bi žao što je mislio da je ona pri kraju i da se mogu igrati. “Halali ako sam ti zasmetao. Sjetio sam se da babo u svojoj biblioteci ima puno knjiga koje govore o tome kako su ashabi voljeli Poslanika, alejhis-selam, pa ti možda mogu poslužiti kao inspiracija za tvoj sastav. Odoh sad, neću ti više smetati.”
“Kako su ashabi voljeli Božijeg Poslanika?! Pa to je sjajna ideja”, pomisli Amina te se brzo uputi u babinu biblioteku. Sve do akšama Amina je listala knjige, čitala o tome kako je Poslanik, alejhis-selam, još i prije poslanstva bio voljen, cijenjen i poštovan te je imao i nadimak El-Emin, što znači Povjerljivi. Čitala je o Omeru, radijallahu anhu, koji je govorio da Poslanika voli više i od oca i majke, pa i od sebe samog. Čitala je o Ebu Bekru, Aliji, Amru b. Asu, radijallahu anhuma, i ostalim ashabima i njihovoj ljubavi prema Poslaniku, alejhis-selam. Čitala je da se ljubav prema Poslaniku, alejhis-selam, ogleda u slijeđenju njegovog sunneta i nastojanju da se u svemu postupa onako kako je Poslanik, alejhis-selam, postupao.
Umor je već savladao Aminu i ona zaključi da je za danas dovoljno uradila i ode svom ocu da mu ispiča šta je sve pročitala i novo saznala.
“Ti si danas baš bila vrijedna. Ponosan sam na tebe. S obzirom na to koliko si se potrudila i koliko si primjera našla iz života ashaba, ja ću te nagraditi jednom lijepom pričom. Jesi li čula priču o ashabu koji je htio bičevati Allahovog Poslanika?”
Vrlo začuđena Amina reče: “Nisam čula da je neki ashab htio da bičuje Poslanika, alejhis-selam. Taj ga zasigurno nije volio.”
“Griješiš, dijete moje. On je to upravo tražio zato što je Poslanika, alejhis-selam, puno volio”, odgovori otac. Amini tek sad ništa nije bilo jasno.
“Ispričat ću ti!”, nastavi otac. “Bilo je to neposredno pred smrt Božijeg Poslanika, alejhis-selam. Nekoliko dana prije smrti zamoli Božiji Poslanik ashabe da mu pomognu da ode do mesdžida. Osjećao se bolje pa je htio još jednom da se obrati ashabima. Popeo se na minber pa se prisutnima obratio: ‘Braćo, vrijeme mog povratka mome Gospodaru je blizu. On najbolje zna čas smrti moje. Ja želim da čiste duše odem pred Uzvišenog Allaha. Ako sam nekoga uvrijedio, ako sam nekome ostao dužan ili ako sam nekoga udario, neka to kaže sad, neka uzme svoje pravo od mene i neka naplati svoj račun! Nemojte dozvoliti da sa vašim dugom ili pravom odem pred Allaha, dželle šanuhu!’ Džamijom je vladala tišina. Niko se nije javljao. Ashabi su prigušeno plakali, jer su vidjeli da se bliži rastanak s Poslanikom, alejhis-selam. A zatim se iz mase javi ashab po imenu Ukkaša b. Mihsan i izađe pred Poslanika, alejhis-selam, pa reče: ‘Božiji Poslaniče, kod Taifa, kad si poravnavao safove, udario si me štapom. Nehotice je bilo, ali me zaboljelo, pa bi bilo pravedno kad bih ti istom mjerom vratio.’ U mesdžidu je nastala galama. Zar će Ukkaša, ashab za kojeg je Poslanik, alejhis-selam, molio da uđe u Džennet bez polaganja računa, da bičuje Božijeg Poslanika, a vidi kako je ovaj slab i bolestan?! Prisutni nudiše Ukašu stotinu deva samo da halali Poslaniku, alejhis-selam, ali ih Poslanik smiri i naredi da donesu bič. Tad Ukkaša reče: ‘Božiji Poslaniče, ti si u košulji, a moje tijelo tad je bilo golo kad si me udario, pa me je više zaboljelo.’ Prisutni se još više razljutiše. Omer, radijallahu anhu, htjede i da bije Ukkašu, ali ih Poslanik, alejhis-selam, smiri, ustade i otkopča košulju. Ukkaša se tad rasplaka, baci bič i prigrli Poslanika, alejhis-selam, i zatraži halala za svoj postupak: ‘Iz tvojih riječi sam razumio da je tvoja smrt blizu, Božiji Poslaniče, pa sam poželio da budem među posljednjim koji su svoju glavu stavili na tvoje grudi.’
Eto, to je još jedan primjer koliko su ashabi voljeli Božijeg Poslanika, koliko su željeli da provode vrijeme s njim i koliko su za njim žalili”, završi priču Aminin otac.
Amina je bila vrlo sretna i zadovoljna što je prikupila dovoljno primjera o tome kako su ashabi voljeli Allahovog Poslanika, alejhis-selam, te je uvjerena da će njen sastav na temu ljubavi prema Poslaniku biti jedan od boljih.