Vrijednost šerijatskog znanja i učenjaka

Vrijednost šerijatskog znanja i učenjaka

Jedna od Allahovih odredbi, kada su u pitanju ljudi, jeste da im je On, Uzvišeni Stvoritelj, slao poslanike. Kada god bi ljudi skrenuli s Pravoga puta, Allah bi im poslao poslanike ili vjerovjesnike koji bi ih pozivali svakom dobru i odvraćali od zla, i to se tako konstantno dešavalo sve dok Allah nije poslao posljednjeg poslanika Muhammeda, alejhis-selatu ves-selam, koji nije ostavio nijedno dobro a da čovječanstvu na njega nije ukazao, niti je ostavio bilo koje zlo a da ga na njega nije upozorio.

Sa njegovom smrću poslanstvo se okončalo, tako da nema više objavljivanja knjiga, niti slanja poslanika, koji će ljude pozivati dobru i odvraćati ih od onoga što je loše. Međutim, od Allahove milosti prema ljudima jeste da im je ostavio ulemu, one koji su još za vrijeme života Allahovog Poslanika, alejhis-selam, naučili onoliko koliko im je Allah omogućio, zatim su to znanje prenosili na tabiine (generaciju poslije njih), a tabiini na generaciju koja je došla poslije njih, a ta treća generacija na onu koja je došla poslije njih, i sve tako do današnjeg vremena, i tako će biti do Sudnjeg dana.

Zbog toga učenjaci, kod Allaha, Poslanika, alejhis-selam, meleka i velikog broja stvorenja, imaju posebno mjesto, dok, sa druge strane, nažalost, kod jednog broja ljudi nemaju to mjesto koje im je Allah ukazao.

Kada vidimo danas sve ono što se dešava muslimanima u cijelom svijetu: razjedinjenost, razni problemi, neorganiziranost itd., vjernik se nekada zapita: Zbog čega nam se sve ovo dešava? Jedan od uzroka negativnih posljedica jeste neznanje o vjeri i nepoštivanje učenjaka.

Tako je primjetno da, kada se desi nešto u svijetu, ljudi koji nikada nisu učili šerijatsko znanje, prvi požure da to komentarišu i da nešto napišu na društvenim mrežama. Čovjek koji nikada nije učio šerijatsko znanje, daje sebi za pravo da određeno pitanje komentariše, ne gledajući šta će reći učenjaci po tom pitanju, pa da se povede za onim što su kazali, što bi bilo normalno, već se upušta u komentar, zatim čeka da čuje stavove nekog učenjaka, pa ako taj učenjak potvrdi njegovo mišljenje, onda je to za mašallah, a ako pak kaže drugačije, onda se za njega govori da je ovakav ili onakav. Ovo je uopćeno stanje velikog broja muslimana.

Iz ovoga se razumije da je potrebno što češće, muslimane uopćeno, a džematlije posebno, podsjećati na vrijednost šerijatskog znanja i vrijednost učenjaka, kako bi bili svjesni njihovog značaja teoretski, a zatim to i praktično pokazali. Zato ćemo mi u današnjoj hutbi, inšallah, govoriti o vrijednostima šerijatskog znanja i učenjaka, i to kroz prizmu Kur’ana, sunneta i izreka učenjaka.

O vrijednostima učenjaka kroz Kur’an

Nekoliko je ajeta u kojima se tretira ova tema.

• Uzvišeni Allah kaže: “Allah svjedoči da nema drugog božanstva koje zaslužuje da se obožava osim Njega (tj. Allah svjedoči šehadet), a i meleki i učenjaci, i to da Allah postupa pravedno...” (Alu Imran, 18). Poznati islamski učenjak Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, u komentaru ovog ajeta, rekao je: “Iz ovog kur’anskog ajeta može se razumjeti deset vrijednosti učenjaka.”

Mi ćemo, ovom prilikom, spomenuti njih šest:

1) Allah je učenjake privilegovao od svih stvorenja (mimo meleka), a to nije uradio sa bogatašima, niti ljudima na poziciji, niti uglednicima u društvu, nego je odabrao one kojima je dato šerijatsko znanje, što nesumnjivo ukazuje na njihovu veliku vrijednost.

2) Svjedočenje učenjaka je pripojio Svom svjedočenju.

3) Zatim je njihovo svjedočenje pripojio svjedočenju meleka, bezgrešnih Allahovih stvorenja, koja bespogovorno izvršavaju sve ono što im Allah naređuje.

4) Samim tim što ih je Allah uzeo za svjedoke, ukazuje na njihovu pravednost – i to je jedan vid garancije njihove ispravnosti.

5) On je poslanike i učenjake poistovjetio u istoj stvari, tj. znanju, kada je rekao: “Allah svjedoči..., i meleki, a i učeni...”, a termin “učeni” odnosi se prije svega na poslanike, jer su oni najučeniji, zatim ulemu – jer su oni nasljednici poslanika u tom znanju.

6) Allah ih je uzeo za svjedoke u najuzvišenijoj stvari, a to je šehadet, koji je najveća obaveza stanovnicima Zemlje, a zbog kojeg je Allah sve stvorio.

Ovdje se postavlja pitanje: Kako to da je Allah odabrao učenjake među stvorenjima, njihovo svjedočenje pripojio Svom svjedočenju i svjedočenju meleka, garantovao njihovu ispravnost, poistovjetio ih sa poslanicima u znanju, i uzeo ih za svjedoke u najuzvišenijoj stvari, a veliki broj muslimana ih ne poštuje, prema njima se ružno ophodi, optužuje ih za različite stvari, ne drži do njihovog mišljenja?

Znate li koliko ima džemata i nevladinih organizacija koji smatraju da učen čovjek ne treba biti član džematskog odbora, niti prisustvovati njihovim sjednicama, jer se to njega, kako kažu, ne tiče, to nije njegov posao, on je u džematu angažovan zbog isključivo vjerskih pitanja...!? Pa se oko toga vode velike polemike, sjednice se zakazuju i troši dragocjeno vrijeme. Naravno svaki džemat mora povesti računa prije nego što angažuje imama, o tome ko je on, gdje je učio, kod koga je znanje stjecao, koliko radi po tom znanju u svakodnevnom životu, a zatim sve to praktično provjeriti, kroz neko probno radno vrijeme od nekoliko mjeseci, pa ako ga poslije svega toga zaposle, moraju ga uključiti u sva džematska dešavanja.

Možete li zamisliti bilo kakvu situaciju, koja se tiče muslimana u vrijeme Poslanika, alejhis-selama, a da on nije prisutan, ili da nije obaviješten o čemu se radi? Kako je moguće da bude preči bilo koji džematlija od učenog kada je u pitanju znanje o svemu onome što se tiče džamije i dešava u njoj? Vjeruješ učenom kada je u pitanju dostavljanje vjere, vjeru od njega uzimaš, a isključuješ ga u stvarima koje su manje važne?!

Zamislite Bitku na Bedru, okupe se ashabi i kažu: “Allahov Poslaniče, tebi se objavljuje Kur’an, ti si nam imam, držiš nam hutbe, dersove, i djecu nam podučavaš. Ti si za to zadužen, pa se drži navedenog, a mi ćemo vidjeti kako ćemo se boriti protiv nevjernika.” Nikad se to nije desilo, nego se dešavalo da Poslanik, alejhis-selam, ustane i odabere vojskovođe i one koji će raditi važne poslove u zajednici.

Zar je moguće razdvajati vjeru i neke druge životne segmente?! Zar Poslanik, alejhis-selam, nije bio predsjednik države, vojskovođa, kadija, imam i hatib muslimana? On se na Hudejbiji dogovarao sa mušricima oko mirovnog sporazuma. Bio je sve to, i obnašao je sve navedene funkcije i odgovornosti.

Ovo ne znači da svako ko ima šerijatsko znanje može obnašati spomenute funkcije, ali ukazuje na to da, ukoliko osoba posjeduje potrebne kompetencije za određenu odgovornost, da mu se obnašanje navedene fukcije treba i omogućiti. A onaj ko ima šerijatsko znanje naučio je da se ne miješa u ono što ne zna.

Zato, koja god zajednica želi napredak i prosperitet, morala bi ispred sebe staviti učenog, da pitaju ono što ne znaju, da se savjetuju i međusobno poštuju.

• Na drugom mjestu Allah kaže: “...Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje...” (El-Mudžadele, 11), tj. uzdigao ih je na dunjaluku tako što je na njih podigao spomen do Sudnjeg dana, pa ih ljudi neprestano spominju po dobru, te kada god se o vjeri govori, oni se spominju, i za njih se uči dova, da im se Allah smiluje. Kada god kažeš: “Rekao taj i taj učenjak” dodaš poslije toga “Allah mu se smilovao, oprostio mu, u Džennet ga uveo” itd. Pogledajte, i mi ih nakon nekoliko stotina godina ovdje u Luksemburgu spominjemo po dobru, a na budućem svijetu uzdginuti su tako što će biti sa odabranim robovima – poslanicima, iskrenim, šehidima i drugim dobrim ljudima.

Isto tako Uzvišeni kaže: “…a Allaha se boje od robova Njegovih – učeni…” (Fatir, 27). Oni koji su učili arapski jezik znaju šta ovdje znači إِنَّمَا. Znači da je Allah strah od Njega ograničio na učene. Zašto na učene? Zato što učeni ljudi Allaha najbolje poznaju. Znaju Allahova imena i svojstva, učili su Njegov šerijat. Čovjeku koji studira šerijat dovoljno je to što izučava da spozna Allaha i da upozna Njegovo savršenstvo.

Pored ove istine o kojoj nas Allah obavještava, naći ćete one koji smatraju da se učeni ne boje Allaha onako kako treba, pa ih optužuju za kukavičluk, za nedosljednost, za popuštanje u vjeri, čak ih i ružnim imenima nazivaju – što je rezultiralo smanjenjem autoriteta među muslimanima. Koja god je skupina to uradila, zalutala je. Pogledajte haridžije. Prvo što su radili i danas rade jeste uklanjanje autoriteta, i kada njih slušate, imate dojam da učenih skoro i da nema. U jednom trenutku kažu da ima neki pravi učenjak koji se pojavio u toj i toj državi i njega treba slušati. Nakon nekoliko mjeseci, kako kažu, nađu mu neku grešku, pa i njega ostave, zatim se pojavi neki drugi koji je pravi pa i njemu bude sudbina kao prethodnom, i tako se sve to okreće ukrug. Zašto im se to sve dešava? Zbog mentalne ograničenosti koja uzrokuje nepoštivanje onih koje Uzvišeni Allah poštuje.

• Zatim, na trećem mjestu Allah naređuje Poslaniku, alejhis-selam, da moli Allaha da mu poveća znanje pa kaže: “…i reci: ‘Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!’” (Ta-ha, 114)

Naređuje Poslaniku, alejhis-selam, koji Allaha najbolje poznaje, koji Allaha na najbolji način obožava, koji je zadužen da prenosi znanje ljudima, koji je od Allaha putem meleka Džibrila podučen znanju... – njemu naređuje da Ga moli da mu znanje uveća. A šta je onda sa nama, koji vrlo malo znamo i površno Allaha obožavamo? Koliko bismo mi onda trebali tražiti da nama Allah uveća znanje? Ovdje se postavlja pitanje da li mi tražimo od Allaha da nam uveća znanje, ili kad smo zadnji put Allaha molili da nam uveća znanje, ili jesmo li obezbijedili uslove kako bismo mogli učiti šerijatsko znanje zajedno sa našim porodicama? Imamo li džamije i imamo li učene imame koji će nas podučavati vjeri? Neka svako sebi odgovori na ova pitanja. Jesmo li svjesni da često osnovne propise naše vjere ne znamo? Šta bi se desilo kada bi neko od nas tražio samo jedno šerijatsko pitanje da mu objasnimo temeljno, sa dokazima? Bojim se da bi se dogodila velika bruka i sramota.

O vrijednostima učenjaka kroz hadis

A što se tiče hadisa, njih je mnogo i ovom prilikom navest ćemo neke od njih.

• Poslanik, alejhis-selama, rekao je: “Ko odabere put da na njemu traži znanje, Allah će mu njime olakšati put do Dženneta” (Muslim). I ovdje nije rečeno “ko postane učenjak”, nego “ko se uputi putem traženja znanja”, tj. ko bude na tom putu, ko dolazi na dersove, ko iščitava knjige, ko je na putu znanja, Allah mu olakšava put do Dženneta. Zašto? Zato što će onaj ko uči naučiti djela koja ga vode Džennetu, zatim će ih raditi, a to će biti uzrok njegovog ulaska u Džennet.

• Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Koja se god skupina okupi u kući od Allahovih kuća kako bi učili i proučavali Allahovu Knjigu, Allah na tu skupinu spusti smiraj, prekrije ih milost, meleki ih okruže i Allah ih spomene kod odabranih meleka.” (Muslim)

• Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se uputi putem traženja znanja, Allah će ga uputiti putevima koji vode Džennetu, zaista meleki postavljaju krila onome ko traži šerijatsko znanje...” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madža, Ahmed i drugi, sa dobrim lancem prenosilaca). Zašto to meleki rade? Kao vid poniznosti i poštivanja onoga ko traži znanje, zbog vrijednosti tog znanja melek je ponizan prema onome ko to znanje traži, a ti se oholiš, i ovo je, kada je u pitanju onaj koji traži znanje, a kako je onda kada je u pitanju onaj ko je učenjak, jer je to znanje Allah objavio, pa je to najvrednije znanje, i znajte da vrednijeg znanja od toga nema.

• Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Za učenjaka traže oprosta oni koji su na nebesima i na zemlji, i ribe u vodi”, a u drugoj predaji: “...i mravi”.

Zatim Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dalje kaže: “Vrijednost učenjaka u odnosu na pobožnjaka je kao vrijednost punog Mjeseca u odnosu na druge zvijezde.” U drugom rivajetu kaže se: “Vrijednost učenjaka u odnosu na pobožnjaka je kao moja vrijednost u odnosu na nekog od vas.” Može li bilo koji čovjek da se uporedi sa Poslanikom, alejhis-selamom?! Nikada i niko!

• Zatim kaže: “Zaista su učenjaci nasljednici poslanika.” Zamislite da nam je ostalo nešto od naslijeđa Alahovog Poslanika, alejhis-selam! Zamislite da nam je ostala posuda iz koje je jeo ili pio, ili da je ostalo nešto od njegove odjeće, ili bilo šta drugo... Svaki iskren vjernik koji voli Poslanika, alejhis-selam, volio bi to da ima, a oni koji su ga najviše voljeli – ashabi bi se, najblaže rečeno, otimali ko će to uzeti.

Pogledajte nas! Mi imamo veće i vrednije naslijeđe od posuda, džubeta i ostalog, a to je šerijatsko znanje kojeg nam je Poslanik, alejhis-selam, ostavio u naslijeđe, prema kojem smo mi nemarni i maksimalo suzdržani, i “skromni” do te mjere da ima onih kojima je teško da dođu na ders, da čuju nešto od tog znanja koje mu se servira na najbolji način od strane povjerljivog predavača, provjerenih citata i njihovog značenja. A kako bi tek, pitamo se, tražili znanje kao što se ranije stjecalo – slušajući hadise, zapisujući ili pamteći?!

Imam Ahmed bilježi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ko uđe u ovu džamiju kako bi nešto dobro naučio ili nekog dobru podučio, takav je poput mudžahida na Allahovom putu.”

• Poslanik, alejhis-selam, rekao je: “Ko porani u džamiju kako bi nešto dobro naučio ili druge dobru podučio, ima nagradu potpunog hadža.”

Ovu samo neki hadisi na ovu temu, a njih je mnogo.

Govor učenjaka

Što se tiče izreka učenjaka, ovom prilikom navest ćemo samo tri.

• Imam Šafij je rekao: “Ako fakihi nisu Allahove evlije na budućem svijetu, onda Allah evlija nema.”

• Ikrima je rekao: “Čuvajte se uznemiravanja učenih ljudi, zato što je njihovo uznemiravanje – uznemiravanje Allahovog Poslanika, alejhis-selam, jer su oni nosioci znanja.” Danas neki ljudi potiru pod učenim ljudima, dovoljno je da mu kažeš: “Jesi li čuo šta kaže taj i taj šejh po tom pitanju?”, a on odgovara: “Nemoj mi ga spominjati, on je takav i takav”, a čovjek proveo cijeli svoj život učeći islam, od malih nogu. Znate li da je bilo savremenih učenjaka koji bi skoro po cijeli dan u džamiji držali dersove, i dođe čovjek i omalovaži takvog učenjaka, a neki od njih godine proveli u zatvoru Allaha radi.

• Seida b. Džubejr je rekao: “Znak propasti ljudi je nestanak učenjaka.” Znak propasti grada, države, zajednice itd. je nepostojanje učenih. Zato su stari učenjaci izdavali fetve da je obaveza iseliti se iz jednog mjesta u kojem nema učenog čovjeka.

Šta znači ovo za nas koji živimo na Zapadu?

Znači da nam je prije svega potrebno da imamo:

• mjesto za podučavanje, tj. džamiju;

• učenog čovjeka, koji će nas podučavati vjeri;

• imetak, jer bez novca se ne mogu postići prvo dvoje.

Navedene potrebe lahko bi bilo osigurati ukoliko bi svako od nas za to radio samo jedan dan mjesečno – to bi bilo dovoljno da se postigne sve spomenuto. Koliko dana radiš mjesečno? Možeš li samo jednu dnevnicu da odvojiš na mjesečnom nivou kako bi imao džamiju i učenu osobu, koja bi tebe i tvoju porodicu podučavala vjeri, odgajala vas i bila ključni faktor očuvanja tvoje vjere, porodice i svih ostalih vrijednosti? Samo jedna dnevnica! Jesmo li spremni za to?! Ako jesmo, hvala Allahu, a ako nismo, onda nemoj da krivimo za negativne posljedice koje će nas zadesiti nikog drugog osim sebe.

I na kraju, pored spomenutog, potrebni su nam i pomagači. Oni koji će biti uz učenog i pomagati mu, kao što su ashabi pomagali Poslanika, alejhis-selam. Pomagači, naglašavam, a ne mentori.

Allaha molim da nam podari korisno znanje, koje će nas Njemu Uzvišenom približiti, i da nas učini od onih koji će znati vrijednost učenih, lijepo se prema njima ophoditi i onako kako nam On naređuje ih poštovati. Allahumme amin!

Hatib: Hfz. Zikret-ef. Mustafić

(Hutba je održana u mjesecu junu 2020. godine, u džematu AIC SUD Esch/Alzette, u Luksemburgu.)