Čovjek je sa određenom svrhom poslan da živi na planeti Zemlji, koja je uređena po Božijem određenju, pogodna za život, a njeni ukrasi dopušteni za korištenje. Allah je na Zemlji stvorio savršene uvjete za život. Sunce je dovoljno udaljeno od Zemlje da se ona ne sledi i na dovoljnoj je udaljenosti da se na Zemlji sve ne sprži. Planine su savršeno postavljene kako bi održavale ravnotežu, rijeke prostrane kako bi zadovoljile potrebe stanovništva i sve ostalo što plovi u ovom savršeno stvorenom kosmosu. Na Zemlji se nalaze tri životne sredine: kopnena, vodena i zračna. Na kopnu čovjek živi i obavlja svoje svakodnevne aktivnosti, hrani se plodovima koje ubire iz zemlje, vodom se napaja, zalijeva usjeve, kreće se i lovi morske plodove, a zrak udiše i preko njega prevaljuje velike udaljenosti.
Zaštita kopnene sredine
Uzvišeni Allah stvorio je kopno, zemlju, kako bi se čovjek mogao kretati, privređivati za život, ubirati njene plodove i hraniti se od toga. Zaštititi i voditi brigu o kopnu znači voditi računa o mjestu na kojem živimo, o izvoru naših egzistencijalnih potreba i očuvanju ugodnog života na planeti Zemlji. Koristi tla su mnogostruke i shodno tome ih treba i očuvati. Iz zemlje niče bilje kojim se hranimo i koje učestvuje u procesu fotosinteze, što nam omogućava nesmetano disanje. Upotrebom pesticida, velikih i teških mehanizacija uništava se prirodna plodnost tla. Bavljenjem poljoprivredom preventivno djelujemo protiv propadanje humusa – plodnog tla. Da bismo očuvali tlo, potrebno je da, pored poljoprivrede, sprovedemo i niz drugih aktivnosti: očuvati šume koje se nalaze u blizini vodenih površina i mjesta gdje se dešavaju česti pljuskovi, pošumljavati površine tla, uskladiti drevnu sa savremenom tehnologijom radi očuvanja zemljišta, i sve akte ovakve i slične prirode pravno legitimirati i racionalno koristiti. (Ismet Dedić, “Život dolazi iz zemlje”, Takvim 2020) Poljoprivredu treba usmjeriti ka održivom razvoju i spriječiti uništavanje prirode iz koje se hrane buduće generacije. Poljoprivredom, bilo da je riječ o zemljoradnji ili voćarstvu, čuva se plodnost tla i preventivno djeluje protiv njenog propadanja, jer jedan od tri najveća globalna problema jeste širenje neobradivog zemljišta nauštrb plodnog.
Drugi način da se spriječi ovaj problem jeste kultiviranje neobradivog zemljišta, koje bi se trebalo sprovoditi, kako na državnom, tako i na individualnom nivou. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko oživi pustu zemlju, njemu i pripada. Međutim, niko nema pravo bespravno obrađivati tuđu zemlju.” (Ebu Davud, 3074) Obrađivanje nekultiviranog zemljišta ima uvjete i propise koji se trebaju ispoštovati. Sejjid Sabik u Fikhus-sunne ističe: “Vladar zemlju i ostala dobra dodjeljuje samo zbog općeg interesa. Ako se taj interes ne ostvari time što onaj kome je to dodijeljeno ne kultivira tu zemlju i na njoj ne privređuje, taj se feud od njega oduzima.” Ko oživi zemlju gradnjom ili sadnjom njemu pripada, dok onaj ko je samo ogradi da bi došla u njegovo vlasništvo, on ima samo privremeno pravo na tu parcelu. (Ebu Bekr el-Džezairi, Put pravog muslimana)
Pored brige o zaštiti zemljišta, u hadiskim tekstovima nalaze se principi ponašanja na javnim površinama – putevima. Vrijednost uklanjanja prepreka sa puta toliko je značajna da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo kao, iako najslabiji, dio imana. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sadaka je skloniti s puta ono što (prolaznike) uznemirava.” (Buhari, 2989) U drugim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Predočena su mi djela mog ummeta, i dobra i loša, pa sam vidio da među dobra djela spada i uklanjanje prepreka sa puta, a u loša djela i pljuvačka u džamiji koja se ne zakopa.” (Muslim, 553)
Javne površine, puteve, prohodne staze potrebno je održavati urednim i ne činiti ništa što bi moglo nanijeti neugodnost ljudima. Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dobro se čuvajte dva djela koja izazivaju prokletstvo!” “A koja su to dva djela?”, upitaše, a on odgovori: “Prokletstvo kojim se prijeti onome ko vrši veliku nuždu po putevima kojima ljudi prolaze i onome ko je vrši po hladovima u kojima borave.” (Ebu Davud, 25)
Zaštićenost dva harema možemo dovesti u vezu sa idejom nacionalnih parkova. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znajte da je Meka u ovom mom času sveta i neprikosnovena, njeno žbunje se ne čupa, niti stabla sijeku.” (Buhari, 112; Muslim, 1353)
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proglasio je svetim harem Medine isto kao što je Ibrahim Meku proglasio svetom. Određena područja koja su ugrožena i čije su biljne i životinjske vrste pred istrebljenjem moguće je zaštititi i proglasiti ih posebnim zonama, kako bi se sačuvao biodiverzitet. Zaštita biljnog i životinjskog svijeta spada u ovo poglavlje, međutim toj temi posvetit ćemo poseban tekst.
Zaštita vodene sredine
Uzvišeni kaže: “Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili spojeni, pa smo ih Mi razdvojili, i da Mi od vode sve živo stvaramo?!” (El-Enbija, 30) Upotrebljivost vode ogleda se na više nivoa: konzumiranje vode, spravljanje hrane pomoću nje i njenim korištenjem u mnoge privredne svrhe. Voda, pored toga što je sastavni dio čovjekovog tijela, ima i svoju obredoslovnu svrhu.
Uzimanje abdesta vodom stroga je obaveza svakog muslimana, izuzev ako se radi o vanrednim okolnostima kada čovjek ne može doći do nje ili je ima dovoljno samo za piće. Nijedna druga supstanca ne može zamijeniti vodu u pogledu uzimanja abdesta i gusula, samo su pravna preispitivanja oko toga ako voda dođe u dodir sa drugim tvarima (npr. zemljom) da li se može ili ne može koristiti.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne mokri u stajaću vodu, a zatim je koristi za kupanje” (Buhari, 238; Muslim, 282). Iz hadisa je moguće shvatiti da je zabranjeno mokriti u stajaću vodu i da je takav čin, ukoliko se ljudi koriste tom vodom, haram, dok ako ne koriste tu vodu, takav postupak je mekruh. Zabranjeno je i kupanje od dženabeta u stajaćoj vodi, ali je dozvoljeno uzeti takvu vodu za spomenuto kupanje na drugom mjestu. Mokrenje u stajaću vodu, kojom se ljudi koriste, može biti razlogom oboljenja druge osobe i zagađenja prirodnog izvora kojim se ljudi koriste. Svako nanošenje štete drugima je zabranjeno. (Hajrudin Ahmetović, Umdetul-ahkam)
U klasičnim fikhskim djelima, a i u savremenim, na početku djela nalaze se propisi o vodi, na koji način se može onečistiti, šta je potrebno da se voda “dovede” u čisto i čisteće stanje. Ako u bunar upadne nečist, srazmjerno veličini te nečisti (poput uginule životinje), iscrpit će se količina vode. Voda koja ostane poslije pijenja čovjek ili životinje čije se meso jede, smatra se čistom. Ostatak vode koju su pili pas i svinja je nečista. (Muhammed b. Ibrahim el-Halebi, Multekal-ebhur)
Ovi propisi su detaljni i nećemo ih dalje navoditi. Postojanost ovakvih i sličnih propisa približava nam značaj vode u našim svakodnevnim aktivnostima. Rasprave koju su se nekada vodile zbog prisustva uginule životinje u vodi i njezinog očišćenja danas su na margini “ekoloških” stranica, jer zagađenje koje je prisutno zbog različitih tehničko-tehnoloških dejstava daleko je iznad ovakvih zagađenja voda. Dok je nekad bilo teško doći do vode zbog nedostatka sredstava, danas je zbog prisustva takvih, a i drugih sredstava ugrožen vodeni resurs planete Zemlje.
Također, iz navedenog hadisa o zabrani mokrenja u stajaću vodu moguće je izvesti analogne zaključke: zabrane sprovođenja kanalizacije u rijeke i mora, bacanje bilo kakvog otpada u vodene površine, zakopavanje otpada koji je opasan i ide na štetu remećenja podzemnih voda. (Sulejman Topoljak, Islamski odgovori)
Pored funkcije održavanja čovjeka na životu, bilo kroz korištenje vode za piće, zalijevanje usjeva ili drugih načina spravljanja hrane, Gospodar je u Kur’anu kao jednu od funkcija vode istakao da se po njoj krećemo: “I potčinio vam je lađe da morem plove po odredbi Njegovoj” (Ibrahim, 32). Mnogo je onih koji ne mare za dobro čovječanstva i koji su indolentni prema morima i okeanima, te ispuštaju različite štetne supstance i time ugrožavaju vodenu sredinu. Takvi postupci su zabranjeni i moraju biti pravno sankcionirani. Sprovedba takvog zakona moguća je na državnom ili svjetskom nivou, a glavni cilj njegovog sprovođenja očituje se u zaštiti dobra ljudskog roda.
Način uzimanja abdesta, koji je brojno ograničen, kao i informacija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao abdest i gusul sa veoma malom količinom vode, pokazatelj su da se treba držati umjerenosti i racionalno koristiti prirodne resurse, kako bismo na adekvatan način mogli normalno živjeti i mi i buduće generacije. Uz to, u hadisu koji bilježe Ibn Madža i Ahmed, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio Sa’da da ne rasipa vodu pa makar bio na obali rijeke.
Zaštita zračne sredine
Sve ono što je čovjeku dato u povjerenje, to povjerenje pred Uzvišenim treba i opravdati. Zaštita zračne sredine regulira se općenitim ajetima, hadisima i fikhskim pravilima. Sve ono što ugrožava zrak i ima posljedice po čovjekov život i zdravlje, potrebno je spriječiti (preventivno djelovati) ili zabraniti njihovu upotrebu. Određene posljedice zagađenog zraka nastale su na osnovu potrebe (npr. grijanje), ali su na loš način implementirane. Korištenjem jeftinijih sirovina ili nekvalitetne opreme za grijanje dolazi do pojave velikih količina negativnih čestica u zraku. Dok, s druge strane određeni ljudi zbog svoje pohlepe i gramzivosti grade industrijske zone, koje nisu pokrivene ekološkim mjerama (zbog nemara ili dodatnih troškova), te na takav način ugrožavaju živote i zdravlje drugih ljudi.
Efekti zagađenja zraka očituju se u: povećanju temperature, smanjenju vlažnosti, povećanju padavina, pojavi štetnih kiselih padavina, zakiseljavanju površinskih voda, što dovodi do ugrožavanja lanca ishrane, oštećenju biljne i šumske vegetacije, kao i ostalih objekata. Uz to zagađen zrak ima akutno i hronično dejstvo na zdravlje čovjeka. (Smajil Durmišević i Jasnimka Durmišević-Serdarević, “Stručnjaci upozoravaju: Zdrava životna sredina od strateške je važnosti za čovječanstvo”, Novi norizonti)
Ideja nacionalnih parkova ili zaštićenih zona nije specifična samo za kopnenu sredinu i očuvanje biodiverziteta, već i za očuvanje područja na kojem će ljudi udisati čist i svjež zrak. Takva područja, daleko od gradske zagađenosti povoljna su za izgradnju bolnica (na ekološki zdrav način) u kojima će se ljudi liječiti, imati pristup čistom zraku i mogućnosti izlaska u prirodno okruženje. U određenim područjima mogućnost odlaska u džamije, zbog zagađenosti zraka može biti otežana i utjecati na čovjekovo zdravlje, pa čak i dovesti do toga da bolesne osobe, u takvim uvjetima odustanu od obavljanja zajedničke molitve. Kada se čovjek ograniči na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i kada mora brinuti o svome zdravlju, onda će se ograničiti na to i zanemarit će konstruktivno i aktivno djelovanje na intelektualnom usavršavanju sebe ili pomaganju svoje zajednice.
Pomoću univerzalnog fikhskog pravila, koje je ujedno i hadis: “Nema nanošenje štete, niti uzvraćanja na štetu” na svakom je pojedincu, dioničarskom udruženju, vlasnicima objekata koji zagađuju zrak, vlastima, da, koliko god su u mogućnosti, doprinose očuvanju zračne sredine. Mnogostruki su načini kako da se to uradi: smanjenom vožnjom automobila (posebno kada je riječ o dolasku i odlasku iz džamije, manjim relacijama ili mogućnostima da se koristi bicikl ili javni prijevoz), smanjiti konzumaciju dezodoransa (koristiti ekološki zdrave supstance koje ne oštećuju ozonski omotač), na industrijskim objektima ugraditi filtere i slično. Drugo fikhsko pravilo: “Šteta se mora otkloniti” primjenjuje vlast na različitim nivoima. Potrebno je da vlast zabrani sve aktivnosti koje će ići na štetu građana i prirode, a da afirmira i pomaže sve one korisne aktivnosti koje će biti i ekološki prihvatljive. Ovo pravilo koristi se kada je već šteta nastupila, dok princip islamske jurisprudencije preventivno djelovanje (sedd ez-zerai) primjenjuje se prije nastanka štete, tj. sprečavanja zla u korijenu. Za pravilo: “Pojedinačna šteta se trpi zarad opće”, možemo iskazati da je moguće na pravedan i prihvatljiv način, uz racionalnu nadoknadu, zarad općeg dobra, tražiti od pojedinca da preda ono što je u njegovom vlasništvu.