Džamija u Sevilji i zlatna kula Torre del Oro
Pobjedom Muvehida na Magribu ili današnjem Maroku (Marakeš je pao 1147. godine) počela je nova kulturna epoha. U Tinmalu na Visokom Atlasu berberski vođa Ibn Tumert osnovao je muvehidski pokret, značajan i u vjerskom i u političkom smislu. Za nekoliko godina proširili su se Magribom i stigli do Endelusa (današnje Španije).
Kad su stigli u Endelus, odabrali su Sevilju za glavni grad i rezidenciju Jakuba el-Mensura. Ovaj period značaj je po velikom broju građevinskih dostignuća koji su i danas vidljivi. Najvažnija građevina bila je glavna muvehidska džamija na čijem je mjestu danas katedrala (Catedral de Santa María de la Sede), čiji minaret ne samo da je opstao u vremenu nego je postao i simbol Sevilje. Sačuvane su dvije arkade sa starog džamijskog dvorišta, koje je zbog zasađenog drveća danas poznato kao Dvorište narandži. Nakon prihvatanja kršćanskog stila gradnje u 17. stoljeću, minaretu je dodan barokni zvonik. Bočne fasade 80 metara visokog nekadašnjeg minareta na većini etaža razbijene su prozorima s lukovima optočenim ornamentima.
Pored toga, vrijedno je spomenuti muvehidske gradske zidine kojima je u 12. stoljeću opasan grad. Konture tog zida i danas se naziru, jer pored njih ide jedna od glavnih saobraćajnica. Ispred gradskih kapija na obalama Gvadalkivira (Velike rijeke), smještena je luka, gdje i danas stoji utvrđena kula iz vremena Muvehhida, koja je nekad bila povezana s gradskim zidinama. Pošto je nekad bila ukrašena sjajnim glaziranim pločicama zlatne boje, poznata je kao Zlatna kula (na španskom Torre del Oro). Slično Giraldi, postala je simbol grada.
Torre del Oro izvorno je bila dio muvehidske gradske utvrde i služila za kontrolu ulaska brodova u luku. Unutar dvanaestostrane kule su heksagonalne stepenice koje vode preko tri etaže na platformu s grudobranima, s kojih se uzdiže mala kupolasta struktura. Tradicionalni naziv kule potječe od sjajnih zlatno obojenih pločica koje su nekad ukrašavale njen gornji dio.
Od nekadašnje muvehidske glavne gradske džamije u Sevilji (1172--1198) pretvorene u katedralu koja i danas postoji, ostali su samo minaret i džamijsko dvorište, poznato kao Dvorište narandži.
(Izvor: M. Hattstein i P. Delius Islamska umjetnost i arhitektura)
Izbavljenje faraonovog tijela
"I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: 'Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!' 'Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe' -- ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama." (Junus, 90--92)
Ovi kur'anski ajeti opisuju kako je Svevišnji Allah spasio Musaa i njegov narod, a potopio faraona i njegovu vojsku. O tom događaju govori i Tora, s tim što Kur'an dodaje informacije koje nisu spomenute u Tori, a to je da će Svevišnji Allah spasiti faraonovo tijelo i to u danu kada se utopio, da neće ostati u moru, nego da će ga izbaviti kako bi bio primjer i pouka ljudima nakon njega. Mumificirana tijela faraona bila su skrivena stoljećima u tajnim grobnicama i otkrivena su tek koncem devetnaestog stoljeća. Među istraživačima koji su izučavali mumije faraona bio je i Maurice Bucaille, hirurg i član francuskog kolegija egiptologa, gdje je sa skupinom drugih istraživača zaključio da je faraon koji je progonio Musaa i njegov narod i koji je doživio potop bio Merenptah, sin Ramzesa II. To je Bucaille potkrijepio naučnim činjenicama. Spomenuo je da je mumiju Merenptaha analizirala grupa forenzičara u periodu od dvije godine, od 1974. do 1975., a cilj je bio utvrditi da li je taj faraon umro usljed toga što su se na njega obrušili ogromni morski valovi, što je dovelo do utapanja. Rezultati te studije objavljeni su u knjizi Bucailla pod naslovom Mumije faraona -- savremene medicinske analize, a neki od njih su da je ta mumija zadobila brojne lomove na tijelu. Mikroskopskom analizom jednog dijela mišićnog tkiva mumije ispostavilo se da je proces mumificiranja uspio sačuvati forenzičke detalje koji su potvrdili da je nemoguće da je to tijelo ostalo dugo u vodi nakon smrti. Unutrašnjih organa nije bilo jer se oni inače vade prilikom mumificiranja, tako da nije bilo moguće tražiti tragove gušenja u plućima. Tijelo mumije je za vrijeme života izgubilo neke ekstremitete, dijelove grudnog koša, stomaka i lobanje, što je posljedica udaraca koje je faraon zadobio za vrijeme života. U podnožju leđa kao i na lobanji vidljive su rupe koje su posljedica snažnog udarca izvana. Gubitak svih tih dijelova i pretrpljeni udarci naveli su učenjake na zaključak da je faraona snašla strašna smrt utapanjem. Rendgenom je ustanovljeno da nema tragova rasipanja kostiju oko rupa i lomova, a to je dokaz da je gubitak tih dijelova uzrokovan udarcima dok je faraon bio živ. (Vidjeti: Maurice Bucaille, Moses and Pharaoh, The Hebrews in Egipt, str. 127; Maurice Bucaille, Mummies of the Pharaohs, modern medical investigations, str. 156--160; Sami Amiri, Berahinun-nubuvva, str. 508)
Bucaille kaže: "Ove zaključke uz dokumentaciju sam prezentirao u aprilu 1976. godine pred francuskim institutom sudske medicine i nisu imali nikakvih primjedbi na njih." (Maurice Bucaille, Moses and Pharaoh, str. 128--129 i str. 509)
Također je ukazao na to da, ako bi tijelo ostalo duži period u vodi, mumificiranje ne bi bilo moguće i ukazao je na zanimljiv detalj koji Kur'an naglašava, da je tijelo tog faraona izbavljeno iz vode u istom danu u kojem je umro: "Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje..." (Junus, 92).
(Izvor: Dr. Hakija Kanurić, Imanski odgoj)
Hasan b. Alija i siromašni jevrej
Jednog dana okupao se Hasan, radijallahu anhu, obukao najljepšu odjeću koju je imao, namirisao se i izašao u šetnju. Na putu ga je sreo jevrej koji je imao grubu i ružnu odjeću. Izgledao je jadno i poniženo. Bila je velika vrućina, a on je na glavi nosio posudu sa vodom.
Zaustavio je Hasana, radijallahu anhu, i rekao mu:
-- O unuče Allahovog Poslanika, mogu li te nešto upitati?
-- Da, izvoli! -- odgovori Hasan.
-- Tvoj djed kaže: "Dunjaluk je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika." (Muslim i Ibn Madža, 4113) Ti si vjernik, a ja sam nevjernik. Ali, ja vidim da je dunjaluk tebi džennet u kojem ti uživaš, a meni zatvor, njegova tegoba me uništila, a siromaštvo iscrpilo.
-- O jevreju, kad bi ti vidio šta je Allah pripremio za mene (kao vjernika) na ahiretu, saznao bi da je ovo sadašnje moje stanje u odnosu na to zatvor. A kad bi vidio šta je Allah pripremio za tebe (kao nevjernika) na ahiretu kao bolnu kaznu, saznao bi da si time u čemu si sada na dunjaluku, u odnosu na ono što te čeka na ahiretu, u prostranom džennetu -- odgovorio mu je Hasan. (Muhammed Rešid Rida, El-Hasen vel-Husejn, str. 32)
Hasan, radijallahu anhu, bio je oštrouman i razborit, pa mu je odgovorio na ubjedljiv i uvjerljiv način, objašnjavajući mu da je to stanje na koje se žali zapravo za njega poput dženneta u odnosu na ahiretsku kaznu koja je pripremljena za nevjernike, dok je Hasanovo stanje, koje se jevreju učinilo blagostanjem, ustvari poput zatvora u odnosu na blagostanje i uživanje u Džennetu, koje je pripremljeno za vjernike. (Ibid., str. 33)
(Izvor: Dr. Alija Muhammed es-Sallabi, Hasan ibn Alija)
