Menu

Zanimljivosti - broj 104

Pripremio Muhamed Ćeman
Tema ZanimljivostiČitanje 16 minuta

Nož bičak: paradigma evolucije Bošnjačkog identiteta

Različite osobine i sklonosti koje su se kroz prošlost uspjele afirmisati kod većeg broja pripadnika jedne zajednice sačinjavaju njen kulturni identitet. Gotovo svi identiteti, počevši od onih individualnih, ali prije svega kolektivni, evoluiraju kroz prostor i vrijeme, te se konstantno iznova konstruišu ili bolje rečeno transformišu. Promjene u kolektivnom identitetu jednoga naroda u normalnim okolnostima realizuju se lagano i gotovo neprimjetno. Međutim, generatori identitarnih promjena nerijetko bivaju spoljašnji faktori koji, prvenstveno u kriznim situacijama -- kroz ratne okupacije, ideološke uplive, državne udare, ekonomske ucjene... -- nastoje nametnuti nove društvene vrijednosti i norme, te tako uveliko dinamiziraju proces promjena unutar zatečenih kulturnih obrazaca.


Kada govorimo o kolektivnom identitetu Bošnjaka, najbolju ilustraciju a ujedno i svojevrsnu potvrdu njegove fluidnosti tj. promjenjivosti, osobito u kontekstu upliva stranih utjecaja, nalazimo u jednom predmetu koji je već godinama izgubio svoju primarnu funkciju, poprimivši vremenom status muzejskog eksponata tj. antikviteta za koji se danas interesuje nemali broj kolekcionara. Radi se o nožu bičak! 

Bogati dekor i utemeljenost bičaka u našoj tradiciji utjecali su da pri prvom susretu sa ovim nožem potpadnem pod njegov šarm te sam ubrzo odlučio prikupljati raznovrsne primjerke ovog noža. U konstantnom nastojanju da obogatim svoju skromnu kolekciju bičak noževa, puno sam saznao o kompleksnoj prošlosti Balkana i nesvakidašnjem historijskom bogatstvu naroda kojem pripadam, a istovremeno i zapazio da promjena u funkcionalnoj i vizualnoj razini bičak noža do koje je došlo kroz dug period njegove upotrebe, počevši od ubojitog dugog noža -- jatagana kao njegove osnove, pa do pribora za jelo -- na šta je sveden krajem XIX i početkom XX stoljeća, može poslužiti kao paradigma identitarne transformacije naroda koji je vijekovima bio zaslužan za njegovu besprijekornu izradu.

Zaronimo nakratko u historiju kako bismo, kroz svojevrsni etnografski pristup -- saznajući više o prošlosti bičak noža stekli bolji uvid u određene faktore koji su u ključnim trenucima bošnjačke povijesti usmjeravali našu kolektivnu evoluciju, postavivši, bar nakratko, međe bošnjačkog identiteta.

Bošnjaci i oružje

Sklonost Bošnjaka ka izradi kvalitetnog oružja datira još iz srednjovjekovlja. Bosanski štit, mač i luk iz tog perioda, kao glavni dio karakteristične ratne opreme Bošnjanina, itekako su bili na dobrom glasu i cijenjeni kod stranaca. Zbog navedenog je iskovana i sintagma "oružje bosanskog tipa", kojom se definiralo tj. nazivalo oružje nastalo na prostoru srednjovjekovne Bosne.

Sa dolaskom Osmanlija, identitet Bošnjaka obogaćen je na više razina, ali primarno i u najvećoj mjeri do unapređenja je došlo sa strane duhovnosti, shodno činjenici da su osvajači donijeli nesagledivo bolji sistem vjerovanja -- islam, kojeg je domicilno stanovništvo masovno i bez ikakve prisile objeručki prihvatilo. Ono što su pak dobri Bošnjani zadržali od svojih osobenosti, između ostalog, jeste i istančan osjećaj za izradu kvalitetnog oružja, ostavši pritom otvoreni za upliv novih estetskih utjecaja koje je sa sobom donio osvajač.

Pojava jatagana i procvat bičakčijskog obrta

U takvom ambijentu, već od XVI stoljeća, na prostoru Bosne razvija se proizvodnja hladnog oružja, u čemu prednjači izrada jatagana -- jednoručnog dugog noža nalik na sablju sa sječivom povijenim unaprijed, čija prosječna dužina nije prelazila 80 cm. Već 1611. godine znameniti francuski putopisac Lefèvre u svojim spisima spominje da je tokom svog boravka u Foči zapazio razvijenost nožarskog obrta, ističući da su dugi noževi lokalne izrade na dobrome glasu, i to prvenstveno zahvaljujući svom prefinjenom estetskom izgledu. Umjetnički osjećaj za formu, metalurško umijeće damasciranja čelika, bogati dekor i ništa manje važna dostupnost sirovina za njihovu izradu -- prije svega željeza iz okolnih rudnika, učinili su da se tehnike nožarskog zanata na prostoru Bosne usavrše do te mjere da su fočanski jatagani u Carstvu postali sinonim za vrhunski kvalitet. Pored Foče, dobri kovači i još bolji dekoratori jatagana prisutni su bili i u drugim bosanskim gradovima -- Sarajevu, Mostaru, Trebinju, Travniku, Fojnici, Konjicu...

Uporedo s jataganima, proizvodili su se i bičak noževi koji samo veličinom -- jer su nešto kraći -- odudaraju od jatagana. Ručke jatagana i bičak noževa uglavnom su izrađivane od kosti, morževine ili pak slonovače, sa bogatim inkrustacijama srebrom, raznobojnim koralima, granitima i obojenim staklom. U svojstvu dekora nisu izostajali merdžani, a ni drugo poludrago ili pak drago kamenje, ovisno od kupovne moći naručioca oružja. Sječiva su ukrašavana uglavnom zahtjevnom tehnikom -- tauširanjem, što je iziskivalo ne samo veliko umijeće majstora već i dosta strpljenja. U periodu osmanlijske dominacije, uz bogati ornament u kojem dominiraju kaligrafija i drugi orijentalni motivi, također nerijetko nailazimo na dagme -- svojevrsni potpisi nožara pored kojeg bi -- ukoliko bi se radilo o naručenom primjerku, stajalo i ime vlasnika noža, te hidžretska godina izrade. Ispisivani su i ajeti ili pak drugi izrazi pobožnosti i posvećenosti vjeri. Svakako da je za pisanje navedenog korišteno arapsko pismo koji je nešto ranije, sa dolaskom Osmanlija na naše prostore, potisnulo bosančicu -- pismo srednjovjekovne Bosne.

O izuzetnom umijeću bosanskih bičakčija tj. nožara, ovoga puta onih u Konjicu, tokom XVII stoljeća pisao je i čuveni putopisac Evlija Čelebija (1611--1682), a u prvoj polovini XIX stoljeća, negdje oko 1836. godine tokom svog proputovanja Bosnom, o pariranju fočanskih noževa onim izrađenim u Carigradu pisao je istaknuti francuski geolog Ami Boué (1794--1881). Stoji zabilježeno da je u tom periodu svake godine 300 konja natovarenih jataganima i bičak noževima polazilo iz Sarajeva preko Skoplja pa u Solun, a dalje brodom ka Istanbulu. Druga ruta vodila je od Sarajeva ka Splitu, pa preko mora do afričkog i azijskog tržišta. Fočansko hladno oružje također je tovareno na brodove, pa Drinom i Savom upućivano na tržište. Istovremeno je trgovina tekla i u drugom smjeru. Preko Makarske bosanske bičakčije uspijevale su plasirati svoje visoko kvalitetne proizvode i Venecijancima. Bošnjacima tog vremena ne samo da je pošlo za rukom da ovladaju složenim procesom izrade dugog (jatagan) ili pak kratkog noža (bičak) koji se sastojao od nekoliko faza -- od mukotrpnog kovanja pa do prefinjenog ornamentiranja -- već su pokazali i značajno trgovačko umijeće kroz uspješno plasiranje svojih proizvoda čak i izvan granica tada ogromnog Osmanlijskog carstva. Bosanske jatagane svakako da su rado kupovali i trgovci iz Srbije, Rumunije, Grčke, Albanije, iako je proizvodnja istih zaživjela i u određenim gradovima drugih rumelijskih zemalja, poput one u Herceg-Novom, Kotoru, Risanu, Užicu, Skadru, Skoplju, Peći... U proizvodnji dugih i kratkih noževa osobito je prednjačio Prizren. Početkom XIX stoljeća u ovom gradu djelovalo je oko 50 bičakčija, među kojima se osobito isticao izvjesni Hadži Nuh, ali svojim umijećem generalno nisu uspijevali parirati kolegama bičakčijama u Foči, tako da su njihovi proizvodi bili znatno jeftiniji pa zbog finansijske pristupačnosti i popularniji u određenim dijelovima svijeta, naprimjer u Egiptu. Istovremeno, sklonost ka korištenju hladnog oružja, kako početkom XIX stoljeća bilježi geolog Boué, uglavnom su pokazivali Albanci sa prostora sjevera Albanije u blizini granice sa Crnom Gorom, dok su njihovi ostali sunarodnjaci preferirali koristiti vatreno oružje.

Nošenje hladnog oružja postalo je sastavni dio tradicije i kulture ne samo Bošnjaka već i drugih balkanskih naroda. Jatagani i bičak noževi smatrani su dijelom muške nošnje od Boke Kotorske i Hercegovine, do Srbije i Crne Gore... Uglavnom zadjenute za pasom u takozvanom bensilahu, bičak noževe rado su nosili trgovci, muška djeca sa napunjenih dvanaest godina, a profinjeno stilizirane primjerke nosile su čak i žene.

Prvi značajniji udarac bičakčijski zanat pretrpio je ukidanjem reda spahija koje su važile za redovite mušterije nožara, do kojeg je došlo u prvoj polovini XIX stoljeća. Ovaj događaj prouzrokovao je izuzetan pad u proizvodnji jatagana u Bosni. Posljednje dane slave jatagani su brojali u godinama pred dolazak austrougarskog okupatora. Tako je, ispostavit će se, kao vid oproštaja od svoje primarne funkcije i najave onoga šta ga čeka u budućnosti, jatagan izrađen od strane izvjesnog Osman Age iz Sarajeva izlagan 1876. godine na Internacionalnoj izložbi u dalekoj Filadelfiji.

Austrougarska okupacija i njene posljedice

Uprkos pokušaju pružanja otpora, Bosna je 1878. i zvanično aneksirana od Austro-Ugarske monarhije. Na taj način, Bošnjaci su preko noći gurnuti u jedan njima strani kulturno-civilizacijski krug. Dojučerašnji neprijatelji postali su novi vladari njihove zemlje, što će se, između ostalog, značajno odraziti na njihov kulturološki identitet. Austrijanci ovoga puta nisu došli, kao što je to bio slučaj 1737. godine, s ciljem pokrštavanja Bošnjaka, jer su im vjerovatno i dalje bile žive uspomene na Banjalučki boj, a istovremeno su, moguće je, shvatili da je islam postao kičmeni stub bošnjačkog identiteta koji se silom ne da slomiti. Uzimajući u obzir navedeno stanje, odlučili su djelovati pragmatičnije u odnosu na prošla iskustva, te su, stječe se dojam, odlučili najprije potkopati bošnjačku kulturu življenja. U tom kontekstu, zanimljivo je spomenuti da je samo dvije godine nakon njihovog dolaska (1880) u Sarajevu osnovana fabrika duhana. Nedugo zatim u Sarajevu je također na izvoru vode izgrađena velika pivara koja je do 1907. godine postala najveća u Austro-Ugarskoj. Svemu tome prethodila je njihova zabrana proizvodnje pušaka i jatagana tj. dugih noževa, do koje je došlo već u prvoj godini okupacije (1878). Raznim dekretima uslijedila je prisilna konfiskacija na desetine hiljada jatagana i bičak noževa. Najbolji primjerci bosanskog hladnog oružja neprocjenjive kulturološke vrijednosti završili su u muzejima i privatnim zbirkama kolekcionara diljem zapadnog svijeta. Dojučerašnja mjesta nožarskih radionica zauzimale su kahvane u kojima su mađarske konobarice sumnjivog morala služile alkohol. Sve navedeno lagano je počelo nagrizati moralne vrijednosti dijela lokalnog stanovništva i potkopavati porodični život.

Na tragu novih promjena u identitetu

Desetak godina nakon zabrane, vjerovatno nakon što gotovo i nije preostalo jatagana za konfiskovati, dozvoljena je izrada ograničenog broja bičak noževa, za potrebe turista, ili su pak poklanjani austrougarskim oficirima i drugim značajnim ličnostima prilikom zvaničnih posjeta Sarajevu. Primjerci ovih noževa stigli su do najudaljenijih krajeva svijeta, te sam i lično imao priliku otkupljivati bičak noževe čija izrada datira iz tog perioda, između ostalog i od osoba s prostora Amerike, Kanade, pa čak i Australije.

U takvom ambijentu, nadaleko poznati jatagani -- ubojito oružje čija je forma namjenski prilikom uboda cijepala sve vitalne organe neprijatelja, polahko su nestajali, dok su istovremeno bičak noževi postajali sve kraći, da bi na koncu preostale bičakčije Bosne bile prinuđene okrenuti se izradi pribora za jelo -- viljuški i nožića, nastojeći pritom koliko-toliko sačuvati autentični stil. Njihov istančan osjećaj za estetiku i sklonost ka korištenju orijentalnih motiva pri dekoraciji viljuški i noževa ostao je prepoznatljiv.

Pored promjene u formi i namjeni proizvoda -- od ubojitog jatagana do viljuški za ručavanje, do izmjena je došlo i u natpisima na sječivima tako što je latinica potisnula arapsko pismo. U kojoj mjeri je tadašnjim nožarima bilo teško prilagoditi se novim normama svjedoči i činjenica da je na nekim noževima "Sarajevo" kao ime grada u kojem je nož proizveden, ispisano sa desne na lijevu stranu.

Avdija Sabljar poznat kao Sabljar Dedo bio je davne 1934. godine posljednji aktivni bičakčija u Sarajevu. U Foči je u svojstvu bičakčije sve do 1953. godine radio izvjesni Ibro Karabegović. Usporedbe radi, ukoliko danas prošetamo Baščaršijom, nećemo nažalost naći nijednog bičakčiju koji nudi turistima ako ne jatagane, onda barem bičak noževe kao autentične bosanske proizvode prve kategorije, za koje bi, sigurni smo, vladalo veliko interesovanje. Što se pak Foče tiče, u njoj danas ne samo da nema bičakčija po kojima je fočanska čaršija bila poznata diljem svijeta već gotovo da u njoj nema više ni Bošnjaka, a izrada jatagana i bičak noževa je, značajno je istaći, nekada važila za monopol muslimana, što nije bio slučaj za izradu vatrenog oružja -- već su puške na barut i kubure nerijetko izrađivali lokalni kršćani.

Bošnjačka borbenost, osjećaj za estetiku i pismenost prkose izazovima

Uprkos svemu, na osnovu značajnog broja sačuvanih primjeraka bičak noža odgovorno tvrdimo da se radi o najljepšem nožu evropskog kontinenta -- a vjerujemo i šire, koji nam može poslužiti, kao didaktička alatka za bolje razumijevanje slavne povijesti Bosne i identitarne evolucije Bošnjaka. Dug i nimalo lahak bio je pređeni put od našeg srednjovjekovlja kroz dominaciju "oružja bosanskog tipa" i bosančice, preko višestoljetnog perioda osmanlijske dominacije u znaku jatagana, bičaka i arapskog pisma, pa do austrougarske okupacije i izrade, silom prilika, pribora za ručavanje i početku korištenja latinice. Iz navedenog uviđamo da su tri vrlo važne komponente našega identiteta -- borbenost, osjećaj za estetiku i nadasve pismenost, uspjele odoljeti mnogim povijesnim izazovima i zadržati se u našem narodu. Njima bismo danas morali posvetiti posebnu pažnju i nastojati, zarad našeg opstanka, unapređivati ih.

Umjesto zaključka

Najstariji sačuvani primjerak jatagana koji se danas nalazi u muzeju u Kataru, pripadao je Bošnjaku Ahmed-paši Hercegoviću, znamenitoj ličnosti o kojoj se na našim prostorima nedovoljno zna. Ahmed-paša rođen je 1456. godine u Herceg-Novom kao sin Stjepana Kosače. Polubrat je pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić. Bajraktar je osmanskog sultana Mehmeda II Fatiha i guverner Anadolije. Bio je i šestostruki veliki vezir Osmanskog carstva, tokom vladavine tri sultana: Mehmeda II, Bajazida II i Selima I. Također je jedan period obnašao i funkciju admirala mornarice Osmanlijsko carstva. Bio je i zet sultana Selima I. Umro je 1517. godine i ukopan kraj svog vakufa -- kod džamije u selu Herseg (Hercegovina) na obali Mramornog mora.

(Glavni izvori: Robert Elgood, The arms of greece and her balkan neighbours in the ottoman period; Tarik Kožo, Balkanske čakije i noževi; Enver Imamović, Historija bosanske vojske; Amin Maalouf, Les identites meurtrieres)