Kad dugi ljetni dani najave kraj školske godine i kad počne ljetni raspust, Abdullah, Amina i njihovi drugari nastavljaju druženje tokom mektepske nastave u obližnjoj džamiji. Stari imam Jusuf omiljen je među džematlijama, a posebno među djecom. Svako jutro započinju nastavu učenjem Kur’ana časnog, a nakon vjerske pouke, uz užinu se, s efendijom, druže sve do podne-namaza. Tad im imam Jusuf pripovijeda o životu Božijeg Poslanika, alejhis-selam, ili neke druge priče i anegdote, a djeca pažljivo slušaju i raduju se svakom sutrašnjem danu i novom druženju s efendijom.
Salih mahnu glavom: “Ne, nisam to znao.”
“Jeste, jeste”, nastavi efendija pričati. “Tvoj djed je redovno nakon namaza ostajao da čisti i sređuje džamijsko dvoriše, zajedno s rahmetli mujezinom. Sjećam se i kad su zajedno sređivali ogradu oko džamije i zasađivali voćke u bašti. Eto, zasigurno nije ni slutio da će se njegov unuk sa svojim drugarima odmarati u ovom velikom hladu i sladiti plodovima ovog drveta. Molim Uzvišenog Allaha da ih nagrada za njihov rad i trud dočeka na Sudnjem danu. Amin.”
“Efendija, pričao mi je moj djed da će čovjek biti nagrađen za ono što jedu čak i životinje s drveta koje je zasadio”, reče Abdullah.
“Dobro te je podučio tvoj djed”, reče imam, pa dodade: “U vjerodostojnom hadisu koji se prenosi od našeg Poslanika, alejhis-selam, stoji da će musliman biti nagrađen za svaku voćku koju posadi pa s nje pojede nešto čovjek ili životinja, kao naprimjer ptica. To će mu se računati kao da je udijelio sadaku. A u drugom hadisu kaže se da će čovjeku koji posadi sadnicu Uzvišeni Allah dati onoliku nagradu koliko to drvo bude trajalo i plodove davalo.”
“Znači, kad mi sad uberemo trešnje s ovog drveta i pojedemo ih, rahmetli Salihovom djedu i mujezinu se pišu dobra djela kao da su udijelili sadaku?”, začuđeno upita Asija.
“Taman tako”, zaključi efendija. “To je Allahova milost, tome nas uči naš Poslanik, alejhis-selam. Osim toga, sadnja drveća je jedno od plemenitih, hairli i lijepih djela koja pojedinac može učiniti prema ljudima i životinjama. Nadam se da vi, djeco, znate zašto je još drveće korisno?”
“Drveće nam u toplim danima pruža hladovinu, a po lošem vremenu može nam poslužiti kao sklonište od vjetra i kiše”, reče Fatima.
“A već smo rekli da drveće obezbjeđuje hranu za ljude i životinje. A za neke životinje dom i sklonište”, dodade Salih.
“A učili smo u školi i da šume filtriraju zagađeni zrak iz okoline”, sjeti se Zejd.
“Upravo tako, djeco moja. A pored toga, drveće pomaže u reciklaži vode, sprečava klizište i gubitak zemljišta, te pruža umirujuće okruženje za ljude”, završi imam Jusuf.
“Ali, efendija”, povika Amina, “ako je drveće tako korisno za nas i naše okruženje, zašto se mi ne organizujemo da zasadimo nove voćke? Salihov rahmetli djed ovo je sadio prije mnogo godina pa evo danas mi sjedimo u hladu njegovog drveta. Tako i mi možemo da zasadimo voćke koje će koristiti nekim budućim džematlijama.”
“E, pa nije to tako jednostavno kao što ti misliš, Amina”, reče Asija. “Kako ćemo posaditi drveće? Odakle nam male sadnice?”
Efendija Jusuf se osmjehnu: “Dopada mi se tvoj način razmišljanja, Amina. I ideja ti je odlična. Predložit ću to vašim roditeljima i ostalim džematlijama. Siguran sam da će nam izaći u susret i pomoći nam da ostvarimo tu zamisao. Asija, i ti si u pravu. Trebaju nam mlade sadnice i okalemljene sadnice koje se brže primaju. Ali Asija, eto ti jedeš trešnje, Amina je, vidim, pojela breskvu, Salih jabuku. Sve te voćke imaju košpice, a iz košpica se razvijaju nove biljke. Možeš da posadiš i tu košpicu i da se iz nje razvije nova voćka. Taj proces jeste duži, ali je i to jedan način da se zasluži dobro djelo. Zato, djeco moja draga, molim vas, kad pojedete kakvu voćku: šljivu, kajsiju ili breskvu, naprimjer, ne bacajte košpice u smeće, nego ih stavite u papirnu maramicu te ih ponesite sa sobom kad krenete u šetnju šumom. Zabodite ih u zemlju ili ih bacite u polje. Ako, Allahovom voljom, iz njih iznikne voćka pa se njom koriste ljudi ili životinje, dat će Allah da vas na Sudnjem danu sretne brdo dobrih djela, sadaka, koje ste, eto, uz iskren nijet i vrlo malo truda, zaradili.”