Zašto ne plačem?

Pripremila Anonimna
Tema Karavana pokajnikaČitanje 23 minute

Spušta se noć, još jedna u nizu, ali nije ista kao prethodna, ova je bolnija, ova je teža. I ovoga dana opet sam griješila. Moj je grijeh i meni je upisan, a ne drugima. Radi drugih sam tako izgledala, radi drugih sam izašla u potpeticama, radi drugih sam stavila parfem, radi drugih sam se našminkala i izašla pred druge, da bi me gledali i vidjeli moju ljepotu. Samo zato da bi neko bio ponosan na to koga on ima kraj sebe. Gorak je ovaj grijeh.


Lijepo je preko dana, sve zaboravim, ne mislim na grijeh, ne mislim na Allaha. Ponosno ruku pod ruku idem sa mužem, a on ponosan na to kakvu ženu ima kraj sebe. Ali poslije dođe noć, tamnija nego prošla, bolnija. Pritišće me u grudima, ne mogu da dišem. Ustajem iz kreveta. Izlazim na balkon. Prelijepa je noć, mjesec obasjao baštu. Prelijepi cvjetovi, koje mama sa ljubavlju zalijeva. Čak svakoj onoj ruži progovori lijepu riječ, ponosno ih uzgaja. Ponosna na svoj rad, a ponosna i na svoju djecu. Ali ona nije svjesna šta se dešava u mislima njene djece, ne zna ona koliko oni pate, ne samo njen sin, već i kćerka. A kako reći majci da ne želim da budem ovakva? Kako da to kažem mužu? Kako reći ocu da mi treba njegova podrška? Moj babo, moj ponos, moja podrška. A da li je? Da li će prihvatiti to što ja želim? Da li će podnijeti tu promjenu? Da li će i dalje biti ponosan na mene, na svoju mezimicu? Sin ga je razočarao, sin mu je “vehabija”, ne smije da hoda više ulicom jer se stidi. Zato on ima kćerku, svoj ponos, završila fakultet, udala se, zasnovala porodicu, uskoro će postati i magistar, lijepa i pametna. Ali babo ne zna o čemu kćerka razmišlja, ne zna on šta mu ona sprema. Plašim se za njega, Allah najbolje zna da mi srce zadrhti kad pomislim da više neću biti njegov ponos, a trebao bi biti ponosniji na mene više nego ikad, ali to nije uredu za njega. To je za njega nož u leđa, ko drugi će ga zabosti do njegova kćerka, a već je jedan nož sin zabo.

Nisu samo tu babo i mama. Možda bi to i lahko bilo, subhanallah, pa već je meni trideset godina, udata sam, imam i dvije kćerke, šta bi oni meni mogli uraditi? Riješit ću ja to s njima? Subhanallah, pa Allah je uz mene. A šta ću s mužem? Šta ću s njegovom podrškom? Kako njemu prenijeti odluku? Šta će uraditi? Ah, voli on mene, riješit ću ja to. Ali pritišće me još više u grudima, još teže dišem, ne mogu da uzdahnem. Smirujem samu sebe, smirujem svoje misli, Allah je uz mene.

Vraćam se u krevet. Opet razmišljam. Vrijeme je da se odlučim, ne mogu više ovako. Tijelo mi ne može ovaj pritisak, ne mogu da ga podnesem. Da, ja ću to uraditi, uradit ću to dvadesetog novembra. To mora biti dvadeseti novembar. Lijep je to datum, četvrtak, poslije akšam-namaza. Sad je juli, kako da izdržim do novembra, ali ne smijem nikome govoriti, može šejtan da me čuje pa će me odvratiti od toga. Ustanem, klanjam, dovim tiho, tiho samo za sebe, čuje mene moj Allah, On zna šta moje srce želi, pomoći će On meni.

Elhamdulillah, idem sad spavati, donijela sam veliku odluku i moram ustrajati u tome.

August:

Brzo dođe ovaj mjesec, vrijeme je vratiti se kući. Ljubim mamu i babu i razmišljam: “Inšallah, sljedeći put da me vidite drugačiju. Ne, neću ja vama sad ništa govoriti, da mi se ne sekirate.” Sjedam u auto i plačem. Teško je rastati se od njih, ali posebno od brata. On je moja duša, moj ponos, moja podrška, moj najbolji drug. Bio bi on ponosan i presretan na moju odluku, ali ne smijem ni njemu reći.

Septembar:

Prolazi, miran i tih. Čudan nekako. Djeca su krenula u školu, treba da je burnije, više galame, ali je nekako miran. Dođe i dvadeset peti septembar, ah, uskoro će naša kćerka da napuni dvije godine, spremam tortu, doći će gosti. Kao i svakog dana, zovu me brat i mama. Smiju se. Brat je nekako čudan, stalno me zapitkuje: “Šta radim? Kako sam? Gdje je muž? Gdje su djeca?” Ah, subhanallah, zašto postavlja toliko pitanja. Govorim mu: “Uredu, znam da nešto nije uredu, reci mi u čemu je problem.” Držim telefon u rukama i smijem se. Gledam ih. Sjede jedno kraj drugog. Mama se smije, on je ozbiljan i tiho progovara: “Mama ima tumor na maternici, 56 cm prečnika, ne znamo da li je dobroćudni i hitno mora na operaciju!” Ispada mi telefon iz ruku i ne čujem više ništa, ne razumijem više ništa, nešto pričaju, ali ja ne razumijem. Izlazim napolje, vrištim glasno. Trčim po bašti. Ne znam ni zašto, valjda, da podnesem tu bol. Subhanallah, rak, moja mama. Hoće li umrijeti? Hoće li preživjeti operaciju? Možda se proširio na cijelo tijelo? Ma nije to istina, ovo je samo san. Imam ja još dosta tog da mami kažem. Nisam bila dobra kćerka. Nisam slušala svaki njen savjet. Ma ne, neće se mojoj mami ništa desiti. Vraćam se u kuću, oni su još uvijek na telefonu i zovu me. Uzimam telefon i pitam da to nije neka šala, možda se šale sa mnom? Polahko sjedam na krevet, sabirem misli. Šta moram uraditi? Odmah moram rezervirati let za Bosnu, to je prvo. Moram ići u školu da djeca dobiju slobodno, moram nazvati muža i sve mu ovo saopćiti.

Oktobar:

Spremamo stvari za Bosnu, kćerke i ja. Prije nego što krenem, moram svoju odluku, koju sam donijela u julu, saopćiti mužu. Iskušenje sa mamom i bolešću samo je bio još veći dokaz da treba da ustrajem u svojoj odluci. A da li je važno kako će ko reagirati? Bitno je da li će moja mama preživjeti i da li ću ja stići na vrijeme da je vidim.

Djeca su otišla spavati, lagano počinjem razgovor sa mužem. Kažem mu da sam odlučila da promijenim svoj život. Nisam zadovoljna sadašnjim, gušim se, ne mogu ovako da živim. On me zabrinuto pita: “Šta je u pitanju? Sve ćemo zajedno riješiti. Nemoj da se brineš.” Ustaje i sjeda pored mene. Odgovaram mu: “Ja želim da se pokrijem. Ja želim da nosim hidžab od dvadesetog novembra.”

“Molim! Jesi li ti normalna? Šta ti to meni radiš? Ti hoćeš da se mi razvedemo?” Gledam u njega, sav je crven. On nikad tako ne reagira, nikad i ne povisi ton na mene. Ustaje, izlazi iz kuće. Poslije nekog vremena vraća se smireniji. Kaže: “To je samo trenutni hir. Kad ti majka ozdravi, nećeš o tome misliti.” Ja mu govorim da ja već od jula znam kad ću se pokriti. “Proći će to tebe”, njegove su posljednje riječi na tu temu.

Bolnica:

Mama ide na operaciju. Djeca i ja smo stigli. Mami je puno lakše, ima našu podršku i manje razmišlja o operaciji. Ali, subhanallah, tu nije kraj iskušenjima. Djed, mamin otac, također je bolestan, u bolnici na drugom odjeljenju. Rođak je dobio moždano krvarenje i on je u bolnici. On je na trećem odjeljenju. Cijeli dan sam u bolnici, elhamdulillah, nek oni samo ozdrave, nije teško ići ni u bolnicu.

Nakon nekoliko dana mama može kući i kod kuće se oporavlja. Djeca i ja spremamo se nazad kući. Djed ostaje u bolnici, posljednji put ga vidim.

Dvanaesti novembar:

Godišnjica braka. Spremit ću iznenađenje mužu, mogli bismo na večeru zajedno? Ujutro u 8 i 15 zovu me iz Bosne. Nije to vrijeme kad oni zovu, tad oni spavaju. Sigurno je nešto bilo. Javljam se. Opet ista priča, kako sam, gdje su djeca? Uredu, spremna sam da čujem šta je u pitanju. Brat progovara: “Umro je djed, nije se probudio iz narkoze!” Plač, bol. Sve je to Allahova odredba. Najvažnije da mu Allah podari Džennet i nama sabur.

Devetnaesti novembar

: Počinjem opet razgovor o hidžabu s mužem i opet potvrđujem svoju odluku. Opet ista reakcija i svađa.

Dvadeseti novembar:

Odlazim na fakultet i vidim rezultate. Položila sam posljednji ispit sa premaster studija. Sad mogu upisati master. Presretna sam. Zovem muža i babu, naravno ponosni su na mene.

Petnaest do pet, vrijeme akšam-namaza

: Muž se vratio sa posla, večeramo. Ja mu opet govorim: “Ako nam neko večeras dođe u goste, ja ću staviti mahramu”, (imam samo jednu mahramu i jednu haljinu) i tu počinju problemi. Optužuje me za sve, da ja želim da rasturim našu porodicu, da on to ne može podnijeti, da ja imam mahramu i da ja s mahramom hodam napolju. On će se stidjeti da ja budem pokrivena. Želi razvod od mene i uzet će mi djecu, a ja se moram vratiti odakle sam došla. U tom momentu zvoni telefon, gosti žele da dođu u posjetu. Govorim im da smo kod kuće i da ima bujruma. Muž se sprema da ide u prodavnicu i vodi djecu sa sobom. Kaže da ne zna na što je on sve spreman, ali ovo ne prihvata. Ljutito izađe iz kuće i zalupi vratima. Zvoni mi telefon, babo me zove, subhanallah, šta sad da mu kažem. Babo tiho, onako kako sam i naučila na njegov glas, pita me: “Sine, je li istina ono što mi je tvoj brat rekao?” Odgovaram: “Babo, ja ne znam šta ti je on rekao, pretpostavljam, ali sve što si čuo, istina je!” “Zar, sine, da mi i ti to uradiš? Ja idem sad da se ubijem.” U tom trenutku veza se prekida. Subhanallah, šta se ovo dešava? A suze? Zašto ne plačem? Gdje je onaj pritisak koji me godinama pritišće i ne da mi disati? Gdje je ona bol i plač za svaku sitnicu? Zašto ne plačem? Zašto se smijem? Pa ja se razvodim, gubim djecu, otac hoće da se ubije radi mene. A ja, ja mirna. Subhanallah, šta je ovo?

To je Allahova ljubav prema Svojim robovima. Niko je neće osjetiti dok se iskreno ne preda Allahu. Tad sam osjetila Allahovo zadovoljstvo. Ne bih mogla opisati riječima, i kad bih pričala i kad bih govorila o osjećajima, opet ih ne bih mogla prenijeti.

Gosti ulaze na vrata. Muž je blijed. Jedva naziva selam i gleda u njih kako će da reagiraju kad me vide. Ja stojim iza njega i smijem se. Ponosna na svoju crnu dugu haljinu i svoju crnu mahramu, bez šminke i bez trunke parfema. Srce je mirno i zadovoljno ovom odlukom.

Već prije nego što sam se pokrila polahko sam kroz šalu nagovještavala da žene i muškarci ne bi trebali jedni drugima pružati ruku i kako bih ja voljela kad bi se to opet kod nas uvelo, i već su svi muškarci shvatili da ja ne želim njima pružiti ruku, tako da mi je to bilo već lakše. Žene koje su ušle počele su da me ljube i govore kako su ponosne na mene, kako je lijepo tako biti čvrst i takvu odluku donijeti, a živjeti u inostranstvu, kako u našem mjestu nema nikog ko je pokriven, a i da nijedna od naših Bošnjakinja također ovdje nema hidžab. “Elhamdulillah, ja volim da budem prva”, govorim im kroz šalu i dovim Allahu da i one budu kao i ja. Gosti odlaze i situacija se smiruje.

Narednih nekoliko dana, ako sam trebala da uradim neke obaveze, radila bih to preko dana kad je muž na poslu, a kad bi se on vratio, skidala bih mharamu, šminkala se i parfemisala, da on ne bi primijetio razliku. Ali kad bismo izlazili, stavljala sam mahramu, tad on ne bi hodao sa mnom ili ne bi nikako izlazio. Manje je pričao o razvodu, a i manje pričao protiv hidžaba. Ja bih subotom išla na pijacu, u veći grad, gdje bih mogla da vidim pokrivene sestre. Koju god bih vidjela, ja bih je poselamila. Polahko sam shvatila koje mi sestre odgovaraju na selam, a koje me samo preko oka pogledaju. One što nose mahramu i helanke samo bi od mene okrenule glavu, a u očima onih koje nose duge haljine i duge mahrame vidjela sam ljubav. Toliko sam željela da ih sve zagrlim, da im kažem da ih volim u ime Allaha. Kad bih prošla pored njih, selam im nazvala i nasmijala im se. One bi mi uzvratile, a ja bih okrenula glavu da me ne vide i plakala bih od sreće, imam i ja nekog ko me voli, takvu kakva sam. Bilo bi to meni dovoljno za sedam dana. Tako bih punila sebi baterije, i opet jedva čekala sljedeću subotu da ih opet selamim.

Svakog dana molila sam Allaha da mi pošalje nekog, nekog ko će me podržavati u svemu. Nakon mjesec dana, zove me jedna prijateljica i pita me jesam li se pokrila. Prije toga povremeno smo se čule, ne svaki dan. Rekla sam da jesam, počela je da plače od sreće. Subhanallah, kakva je to ljubav, a još je Allahova ljubav veća prema meni. Nakon nekoliko dana ponovo me zove i kaže mi: “I ja sam se pokrila.” Subhanallah, pa zar neko može da bude sretniji od mene! Daleko smo mi jedna od druge, dijeli nas sedamdeset kilometara, ali naša su srca blizu. Od tog momenta, ne prođe dan a da se nas dvije ne čujemo. Elhamdulillah. Volimo se u ime Allaha, Allah mi je poslao sestru koju nisam imala.

Mart:

Dolaze mi roditelji u posjetu. Subhanallah, još jedno iskušenje. Molim Allaha da mi olakša. Zamolila sam ih da, ako me žele kritizirati, da to rade kad muž nije kod kuće, već kad je on na poslu. Elhamdulillah, poštovali su tu moju odluku. Babo bi nekad nešto progovorio, ako bih ga nešto pitala, ali uglavnom je gledao televizor, a u mene ne bi ni gledao. Mama je stalno pričala i stalno me kritizirala. Jednog jutra ustala sam i trebala sam da odem do prodavnice. Prije bi babo išao sa mnom, ali kako su došli, on ne želi sa mnom ni izlaziti. Sišla sam u dnevni boravak i zamolila mamu da mi napravi mahramu pozadi, jer nisam mogla da je dohvatim, a ju je uzela u ruke i strgnula sa moje glave. Rekla mi je: “Kako te nije sramota da to nosiš, zar se ne stidiš? Znaš li da se i djeca tebe stide?” Rekla sam joj da su moja djeca ponosna na mene i da će, inšallah, i one nositi hidžab. Napravila sam mahramu i izašla iz kuće. Poslije se situacija malo smirila i nakon nekoliko dana roditelji su se vratili kući, u Bosnu.

Prolazili su dani, pa i mjeseci, sve je bilo bolje i bolje, muž je polahko počeo da klanja. Od jednog namaza na dan, pa nakon nekoliko mjeseci, počeo je i pet namaza da klanja. Kad bismo išli u prodavnicu, išao bi kraj mene.

I te godine išli smo u Bosnu. Naravno, dosta pogrdnih riječi od familije, a ponekad i podrška. Ali nisam se ni obazirala na to. Elhamdulillah, znala sam da je Allah zadovoljan mnom. Prošli su opet mjeseci i mama me zove, kaže: “Sine, ja sam stavila hidžab!” Mislila sam da se šali, da to zaista nije istina, ali, subhanallah, bila je istina. Mama je ponosno nosila hidžab i elhamdulillah, nosi ga još uvijek.

Prošli su dani, a i godine poslije mog hidžaba, sve je tako opet tiho, svi su prihvatili moju mahramu i mene. Ali ja sam osjećala strah, subhanallah, strah me Allaha, čudna mi ta tišina. Navikla sam na iskušenja, a i znam kad sam u iskušenju da me Allah voli i zadovoljna sam ja njima. On neće nas iskušati onim što mi nećemo moći podnijeti. Hvala Allahu došao je sedamnaesti maj, dvije i po godine kako sam stavila hidžab. Već danima me boli glava. Doktor kaže da je migrena, a već sam tri puta bila kod doktora. “Bit će sve uredu”, kaže. Sedamnaestog maja me ne boli glava. Čudno, hvala Allahu da malo odmorim da mogu razmišljati. Tri sata poslije podne, nešto mi puče u lijevom uhu, poče da šušti. Pokušavam da vidim broj doktora, ne znam da pročitam, vidim slova, ali ih ne razumijem. Pokušavam upisati ime doktora na Google, ali ne znam da pišem. Uvijek izlazi nešto nepoznato. Prepoznajem broj muža, nazovem ga. Kažem mu da mi nije dobro, nešto se sa mnom dešava, da odmah dolazi kući. Stanem da klanjam. U momentu kad predajem selam neko zvoni na vrata, ambulanta. Kažu da su došli zbog nekog. Govorim im da je zbog mene, da se ja ne osjećam dobro. Pritisak mi je 120 sa 80, previsok za mene, za druge normalan, ja im kažem da je previsok, oni uporno govore da je normalan. Zovu mog doktora i on kaže da imam migrenu, da se moram odmoriti. Uporno im govorim da nisam dobro, da se nešto u mojoj glavi dešava, da ne mogu da se prepoznam, ne mogu svoje misli da saberem. Govorim im da me voze u bolnicu, da moram hitno u bolnicu. Stavljaju me u auto i odvoze. Dolazimo u bolnicu, sve razumijem i znam šta mi govore. Ali ja želim da moj muž bude kraj mene, ne želim da budem sama. Traže njegov broj, ja im pokušavam reći, ali je netačan. Dolazi doktor pita me datum rođenja, ja ne znam. Pitaju me prezime, ja opet ne znam. Postaje mi sve crno i više ništa ne vidim i ne čujem. Ponovo se budim, vidim da su djeca i muž tu i doktori oko mene. Subhanallah, taj osjećaj ne bih znala opisati, kakva je to Allahova moć. Osjećam da ležim na krevetu i znam da su oni svi oko mene, ali sam ja tako daleko, kao da ih napuštam. Sjećam se da sam mužu rekla da djeca izađu, da me ne bi vidjele ako preselim, da ne bi imale traumu. Opet crnilo i opet ništa više ne znam. Poslije me voze u kolicima, da mi snimaju glavu. Moždani infarkt i moždano krvarenje, ali ja ne razumijem šta oni pričaju, ja samo govorim da ja moram ići djeci, one su same. Odveli su me na intenzivnu njegu. Prva dvadeset četiri sata bila su mi kritična. Povremeno sam se budila i svaki put pokušavala da ustanem da klanjam, ali moje ruke, noge i moja glava nisu se pomjerali. Vidjela sam da je tu jedna sestrica i moj muž. U jednom momentu došla je moja prijateljica i osjećam njenu ruku na obrazu i suze na mom licu i opet je sve crnilo. Bio je to utorak.

U srijedu me opet negdje voze kroz bolnicu, već ne mogu da pričam, razumijem ponešto, znam i vidim da će mi raditi EMRI, ali ja to ne smijem. Ja sam klaustrofobična. Ali kako da kažem kad ne znam da pričam? Suze se slijevaju niz obraze. Taj čovjek koji je tu pokraj mene kaže da se ne brinem, da je on tu i da ga mogu dozvati u svakom momentu ako pritisnem neku lopticu. Ne znam koliko je vremena prošlo od tog momenta, odjednom se sve utišalo, otvorila sam oči i sve je tamno. Subhanallah, je li ovo kabur? Panično počnem pritiskati tu lopticu. Ovaj put čekaju me dvije sestrice. Počinjem povraćati. Odvoze me u sobu. Primam krv, infuziju i morfij protiv bolova. U tim danima povećalo mi se čulo mirisa, mogla sam da osjetim sa hodnika ko mi dolazi i čiji je čiji miris kože i parfema.

Muž je javio u Bosnu da ne zna da li ću ja preživjeti i u kakvom sam stanju, mama je već u srijedu krenula. U četvrtak je bila kod nas. Nisam je mogla dobro vidjeti, ali sam osjetila njen miris. Puno je plakala. Od tog dana babo je počeo da klanja svih pet namaza, elhamdulillah.

Dani su prolazili, polahko sam se počela oporavljati, prvo sam počela pričati, zatim sam mogla čitati po jednu rečenicu, nakon tri sedmice mogla sam pročitati i cijelu stranicu. Poslije mi se vratilo i pisanje. Više sam znala engleskih riječi u tom momentu nego bosanskih ili jezika koji sam zadnji učila. Subhanallah, kakva je to Allahova moć, a dugo nisam engleski koristila. Dva mjeseca sam bila u bolnici. Kad sam izašla iz bolnice, u potpunosti sam bila zdrava. Mogla sam da vozim bicikl šest kilometara, da vozim auto, da pišem na oba jezika. Naravno, neke riječi sam opet morala učiti, ali dosta se toga vratilo. Nakon šest mjeseci položila sam svoj posljednji ispit na magistarskom i postala magistar u svojoj struci.

Danas sam u potpunosti zdrava, ne pijem nikakve lijekove, povremeno imam glavobolje, ali to je normalno, kad se umorim. Pišem tekstove i radim za jednu ustanovu za djecu i mlade. Naravno, ponosno nosim svoj hidžab.

Hvala Allahu na svakom iskušenju. Zaista je neizmjerna moja jzahvala Njemu na ovom iskušenju. Ja Ga molim da ovo bude samo dobro za mene na Sudnjem danu, a ne protiv mene. Molim Ga da mi oprosti grijehe koje sam počinila i da me uvede u Džennet. Ne bojim se ja, subhanallah, smrti, bojim se da mi Allah neće oprostiti i da me neće uvesti u džennetske ljepote. Sad kada razmišljam, kad bi mi Allah dao ovo isto, opet bih sve podnijela samo radi Njegovog zadovoljstva.

Molim Allaha da ovo bude svima samo stimulans i motivacija da ustraju na Allahovom putu, da sestre koje nemaju mahramu, da je stave, bolje sad nego poslije. Mi zaista ne znamo kad će nas smrt zadesiti. Molim Allaha da nas uputi na pravi put i da nas ojača na Svom putu!

Piše: A. S. (ime poznato redakciji)

Tekst Zašto ne plačem? je objavljen u broju 89, 15. mart 2019. Permalink

Još tekstova na temu Karavana pokajnika