Čovjek, spoj duše i tijela. Spoj nevidljivog i vidljivog. Ono što je vidljivo, poznajemo, možemo spoznati, ali ono što je nevidljivo, izaziva u nama bezbroj pitanja, poziva nas da zaplovimo lađom pitanja: "Šta je duša?", na kojoj dobijamo odgovor: "Allah tvoj samo zna"... Naša duša, taj nevidljivi dragulj, svakodnevno treba hranu, kao i tijelo. A hrana, koja to hrana duši treba?
Zora u odbljesku zikra i namaza
Onaj Koji zna našu dušu, Koji ju je stvorio, zna i šta joj je potrebno, zna šta će je nahraniti i podariti joj spokoj. Zna da je ona "sklona zlu" i da treba vodiča koji će je iz mraka neznanja povesti ka svjetlu upute, koji će je iz tmina zablude izvesti na pravi put, na put na kojem će spoznati svoga Stvoritelja, na put koji će joj osvjetljavati svjetiljka Nura, Allahovih vječnih riječi, koje su i dunjalučki i ahiretski putokaz.
Zora je blagoslovljeno doba. Vrijeme kada čovjek napušta toplu postelju i počinje novi dan. A svaki novi dan poput je dugog puta čiji nam je kraj nepoznat. Kada polazimo na put, uvijek se dobro pripremimo, pa tako i kada počinjemo svoje putovanje u novi dan života, treba da se pripremimo.
Prvi korak na tom putu u novi dan života vjerniku treba da bude dova kojom će zahvaliti Allahu za dah života: "El-hamdu lillāhil-lezī ahjānā ba'de mā emātenā ve ilejhin-nušūr! -- Hvala Allahu Koji nas je oživio nakon što nas je bio usmrtio (kroz san), pred Njim ćemo se skupiti na Dan oživljenja!"
Hvala upućena Allahu u odbljesku zore prvi je zalogaj mu'minske gladne duše i ukazuje na našu svjesnost o Gospodaru, Onome Koji nam je podario blagodat života i omogućio nam da živi i zdravi dočekamo novi dan, za razliku od mnogih kojima to bude uskraćeno.
Drugi korak na vjernikovom dnevnom putovanju jeste namaz, koji obavlja svjestan vrijednosti vremena i namaza koji obavlja, imajući na umu riječi Uzvišenog Allaha: "Obavljaj (...) i namaz u zoru jer namazu u zoru mnogi prisustvuju." (El-Isra, 78)
Dok je još uvijek u polumraku, dok žedno čeka prve zrake sunca, vjernik skrušeno uzima abdest i klanja prvi namaz, namaz čija su dva rekata sunneta vrednija od dunjaluka i svega na njemu (Buhari i Muslim).
U tim trenucima, dok skrušeno pada Jedinom na sedždu, vjernik zna da se u višnji svijet prenose vijesti o njemu, da se spominje po dobrom: "U bdijenju nad vama smjenjuju se meleki noći i meleki dana, a sastaju se na ikindijskom i sabahskom namazu. Zatim se oni koji su kod vas noćili uzdižu ka nebu, pa ih Allah, Koji najbolje zna šta je i kako bilo, pita: 'U kakvom ste stanju ostavili Moje robove?', a oni odgovaraju: 'Ostavili smo ih kako klanjaju, a i zatekli smo ih kako klanjaju.'" (Buhari)
Podne i ikindija -- predah i izvor snage
Dan koji je počeo zahvalom Allahu, sedždom Njemu, taj dan je blagoslovljen, vrijedan, bereketan. Kako se sunce rađa, vjernik se posvećuje svakodnevnim obavezama, koje ispunjava predano, u svakom trenutku svjestan svoga Gospodara, želeći da svim svojim poslovima, koje će izvršavati na Njegovo zadovoljstvo, postigne smiraj i sreću na oba svijeta. I tako vjernik dočekuje podne i ikindija-namaz koji predstavljaju kratki odmor od ovosvjetskih svakodnevnih briga i poslova.
Dok ga prži ljetno sunce u vrijeme podne-namaza, vjernik će željeti da mu taj namaz bude hladna rijeka spasa u Danu kada će vatra pržiti nepokorne, kada će se ljudi kupati u vlastitom znoju. Mikdad b. Esved, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Na Sudnjem danu Sunce će se približiti Božijim stvorenjima tako da će im biti na milju udaljenosti. Ljudi će u znoju biti u zavisnosti od svojih djela: neko će u znoju biti do članaka, neko do koljena, neko do pojasa, a nekom će dopirati do usta." (Muslim)
U ovim namazima uzima predah i crpi snagu za izvršavanje obaveza do kraja dana, svjestan svoga Gospodara, zahvalan na danu koji živi i mogućnosti da čini djela koja će naći na vagi dobrih djela kod svoga Gospodara. Dok se dan primiče kraju, u ikindijsko vrijeme željno će pristupiti namazu, uz svijest da tim namazom "čuva" i porodicu i imetak, dok mu u mislima odzvanjaju riječi časnog Poslanika: "Onaj ko izostavi ikindija-namaz poput je onoga ko je izgubio i porodicu i imovinu." (Buhari, 552)
Dva svjetla u okrilju tmine
Dok se polagano spuštaju zastori tame na dunjaluku, umoran od cjelodnevnih obaveza, učeći večernji zikr, vjernik željno očekuje da noćnu tminu preplavi milozvučni smiraj akšamskog ezana, u kojem odmara i tijelo i dušu, svjestan da je prošao jedan dan života i da se više nikad neće vratiti. U okrilju noći, nakon akšama, osjeća slast jacijskog ibadeta, želeći da mu bude svjetlo u Danu kada će mrak očaja obavijati ljude. U kasnim večernjim satima dok se mnogi prepuštaju dunjalučkim užicima i zabavi, a drugi bezbrižno spavaju, vjernik se skrušeno klanja svome Gospodaru moleći Ga da mu podari spas u Danu kada će ljudi biti odvedeni u ponore propasti.
Kada su jednog dobrog prethodnika, poznatog po hrabrosti, upitali: "Ima li ko hrabriji od tebe?", on je odgovorio: "Ima, onaj koji je zaspao, a nije klanjao jaciju."
"Kada bi ljudi znali vrijednost jacije i sabaha, došli bi u džamiju da ih klanjaju makar pužući." (Buhari)
Utonuti u san u zagrljaju sura Es-Sedžde i El-Mulk
Nakon jacije, vjernik liježe u postelju učeći zikr i predajući svoju dušu svome Stvoritelju, povodeći se u tome za Vjerovjesnikom, koji je, kada bi legao u postelju, stavio desnu ruku ispod obraza i proučio: "Allahumme bismike emutu ve ahja! -- S Tvojim imenom, Allahu, umirem i živim!" (Buhari, 6311) i utone u san u "zagrljaju" sura Es-Sedžde i El-Mulk. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi zaspao dok ne bi proučio sure Es-Sedžde i El-Mulk. (Tirmizi, hasen)
Vjernik koji svoj dan protka ibadetskim nitima i koji u noć utone u šaptaju zikra i Allahovih riječi prepušta svoje tijelo i svoju dušu svom Gospodaru, srca prožetog smirajem, ljubavlju i zahvalnošću Stvoritelju na određenju, svjestan smrti i da svakog trena može doći kraj dunjalučkog putovanja, a možda već ove noći.
I, tako vjernik živi svaki dan u slasti ibadeta, svaku noć dočekuje u okrilju Allahove zaštite, predajući se spokojno Njemu, sve do dana kada će čuti: "A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!" (El-Fedžr, 27--30)