Životni put šejha Albanija – ispisan njegovom rukom (sedmi dio)

Događaj za koji čovjek ne zna da li bi se zbog njega smijao ili plakao

Jednog petka, u jednom od zubejdanijskih sela klanjao sam ljudima kao imam sabah-namaz. Nakon Fatihe, učio sam suru El-Kehf od početka, pa koliko mi je bilo lahko, jer ne znam baš najbolje napamet suru Es-Sedžda.

Kada sam proučio tekbir za rukū, svi su otišli na sedždu, misleći su da sam proučio tekbir za sedždetut-tilave. Međutim, oni koji su bili odmah iza mene primijetili su da sam ja na rukūu, pa su ustali i pridružili mi se na njemu.

Oni koji su bili iza minbera nisu me vidjeli, te su ostali na sedždi, sve dok nisu čuli da sam rekao: “Semiallahu limen hamideh!”

Prekinuli su namaz i počeli galamiti. Nakon što sam predao selam, održao sam im predavanje i podsjetio ih da moraju biti skrušeni u namazu i pažljivo pratiti ono što im se uči od Allahovih ajeta, a ne da njihove misli lutaju po njivama i o oko hajvana! (Islahul-mesadžid)

Njegov životopis ukratko

Šejh, rahimehullah, kazuje:

“Ovom prilikom trebao bih da kažem kao podatak za historiju i iz zahvalnosti prema svome ocu, rahimehullahu teala, sljedeće:

U hadisu: “Bit će hidžra nakon hidžre. Najbolji ljudi na Zemlji jesu oni koji budu najviše činili hidžru u Ibrahimovo mjesto iseljenja (misli se na Šam)” (Ebu Davud), također se nalazi radosna vijest za nas, porodicu oca koji je učinio hidžru sa svojom porodicom iz svoga grada Škodre, glavnog grada Albanije tada, bježeći sa svojom vjerom od revolucije Ahmeda Zogoa, Allah skrenuo njegovo srce. On je počeo postupati sa albanskim muslimanima kao njegov prethodnik Ataturk sa Turcima.

Allahovom dobrotom i blagodati, ubrao sam plodove koji su bili posljedica hidžre u Damask, Siriju. Allahu se ne mogu nazahvaljivati na tome kada bih živio koliko Nuh, alejhis-selam (živio je 950 godina).

Tu sam odmah u početku naučio arapski jezik, sirijskog dijalekta, a potom čisti književni arapski jezik.

To mi je pomoglo da upoznam ispravno vjerovanje koje većina Arapa koji su bili oko mene nisu poznavali, a pogotovo moja porodica i moj narod, osim manjeg broja.

Zatim me je Allah iz Svoje dobrote i milosti pomogao da bez ičijeg usmjerenja od strane njih proučavam hadis i sunnet temeljito i s razumijevanjem, nakon što sam kod svoga oca učio hanefijski fikh i ono što je poznato kao pomoćne znanosti, poput gramatike, morfologije i stilistike, nakon što sam završio osnovnu školu “El-Isaful-hajri.

Počeo sam pozivati svoju braću i prijatelje da prihvate ispravno vjerovanje i da napuste slijepo slijeđenje mezheba. Počeo sam ih upozoravati na slabe i lažne hadise i poticati na oživljavanje vjerodostojnih sunneta koje su elitni ljudi među njima zapostavili.

Od toga je bilo klanjanje bajrama na musalama u Damasku, zatim su to počela prakticirati naša braća u Halepu, a potom i u drugim sirijskim gradovima. Taj se sunnet još uvijek širi, tako da su ga neka naša braća počela prakticirati i u Ammanu, Jordanu.

Također sam upozoravao ljude da ne grade džamije na kaburovima i da ne klanju na njima. O tome sam napisao i svoje djelo Tahzirul-sadžid min ittihazil-kuburi mesadžid (Upozorenje onome koji na sedždu pada da da kaburove ne čini mesdžidima).

Iznenadio sam svoj narod i stanovnike svoje nove domovine onim što prije nisu čuli.

Ostavio sam namaz u Emevijskoj džamiji u ono vrijeme kad su neki moji rođaci posebno išli u nju, jer se u njoj, po njihovom mišljenju, nalazi kabur Jahjaa, alejhis-selam!

Na tom sam putu od bližnjih i daljih doživio ono što zadesi onoga koji poziva istini i koji se u ime Allaha ne boji ničijeg prijekora.

Napisao sam nekoliko kraćih djela o nekim neukim ekstremistima.

Dva puta sam bio u zatvoru zbog njihovih kleveta kod državnih vlasti i pripadnika Bas partije, kao i zbog svog jasnog stava koji sam rekao nekima, nakon što su me pitali: “Ne podržavam postojeću vlast, jer je suprotna islamu.” To je bilo dobro za mene i uzrok širenja moga poziva.

Allah mi je olakšao da radi pozivanja u tevhid i sunnet putujem u mnoge sirijske i druge arapske krajeve, a zatim i u neke evropske države. Jasno sam isticao da muslimanima nema spasa od poniženja koje ih je zadesilo od kolonijalizacije, niti koristi od dijeljenja na razne islamske grupacije i političke stranke osim pridržavanja ispravnog sunneta, slijedeći u tome put selefus-saliha (prethodnih ispravnih generacija), neka je Allah zadovoljan njima, a ne pravac današnjih generacija.

Allah je u tome dao koristi koliko je i kome htio od Svojih robova. To se jasno pokazalo u njihovoj akidi i njihovom ibadetu, u gradnji džamija, u njihovom ličnom izgledu i odjeći, što može posvjedočiti svaki alim koji drži do istine, a poricati samo zlobnik ili maloumnik.

Molim Allaha da mi zbog toga oprosti moje grijehe i da za to upiše nagradu mojim roditeljima.

Hvala Allahu posredstvom čije se blagodati privode kraju dobra djela.

“Gospodaru moj, dozvoli mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i uvedi me među Svoje dobre robove.”

Gospodaru, “…učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi!” (El-Ahkaf,15). (Vidjeti: Es-Sahiha)

U djelu Daiful-džamia šejh je nabrojao preko 70 svojih djela. Međutim, postoji još njegovih djela mimo spomenutih koja predstavljaju otprilike još polovinu od navedenih. Neka od njih su kompletirana, dok većina nije. Molim Allaha da mu to stavi na tas njegovih dobrih djela.

Ovim sedmim dijelom završava se biografija šejha Albanija.

Priredio: Asam Musa Hadi

Sa arapskog preveo: Munir Zahirović, prof.