Svaki musliman dužan je učiti svoju vjeru, njene propise i principe i to onoliko koliko mu je potrebno da ispravno obožava svoga Gospodara. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Traženje znanja je obaveza svakog muslimana.” (Ibn Madža, a dobrim su ga ocijenili El-Mizzi, Sujuti, Zehebi i drugi)
Učenje i podučavanje drugih najčasnija je misija koju nakon vjerovjesnikā i poslanikā preuzimaju njihovi nasljednici, a to su islamski učenjaci.
Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, a vjerovjesnici u nasljedstvo nisu ostavili dinare, niti dirheme, nego su ostavili znanje. Onaj ko ga prihvati, dobio je mnogo dobra.” (Ebu Davud, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)
Šejhul-islam Ibn Kajjim rekao je: “Ovo spada u najveće odlike nosioca znanja. Vjerovjesnici su najbolja Allahova stvorenja, a njihovi nasljednici su najbolji nakon njih. Svaki ostavitelj svoju ostavštinu predaje svom nasljedniku i on njome raspolaže nakon njega, a nakon vjerovjesnika učenjaci su ti koji preuzimaju njihovu ulogu u prenošenju onoga s čime su poslani, pa su oni i najpreči da ih naslijede. Ovo ukazuje na činjenicu da su im oni najbliži, jer nasljedstvo preuzima onaj ko je najbliži ostavitelju i to važi kako za dinare i dirheme, isto tako i za znanje.” (Miftahu daris-seade)
Svakako, uvjet prenošenja znanja nije da osoba bude na stepenu idžtihada, ali je uvjet da sigurno poznaje ono što prenosi. To potvrđuju riječi Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, koji je rekao: “O ljudi, ko nešto zna, neka to prenosi, a ko ne zna, neka kaže: ‘Allah najbolje zna’, jer u znanje spada i to da čovjek kada nešto ne zna, rekne: ‘Allahu a’lemu – Allah najbolje zna’.” (Buhari)
Islamski učenjaci vjerovjesničko naslijeđe raspoređuju i dijele s generacije na generaciju i to je najsigurniji put preuzimanja ovog miraza. Zbog toga su velikani iz prvih generacija upozoravali na one koji se oslanjaju isključivo na suhu materiju, bez konsultiranja sa iskusnijima i starijima, posebno u manje poznatim ili novonastalim pitanjima. Otuda poznata izreka među učenjacima: ‘Ko u nauku uđe sam, taj će iz nje i izaći sam’, što znači: ‘Ko krene učiti nauku bez mentora ili šejha, taj će na kraju ostati bez znanja.’”
Uzvišeni Allah kaže: “Pitajte one koji znaju ako vi ne znate” (En-Nahl, 43), a od Ibn Abbasa se prenosi da su to učenjaci Kur’ana, a kaže se da su to učenjaci Tevrata i Indžila koji poznaju kazivanja o prijašnjim narodima i vjerovjesnicima. (Tefsiru Taberi)
Šejh Bekr Ebu Zejd rekao je: “Osnova je da se nauka prima i predaje, uzima od učenjaka i sa usana profesora, a ne iz novina i knjiga.” (Hil’jetu talibil-ilm)
Uzimanje znanja od učenjaka odgojit će učenika, na pravi način usmjeriti i u konačnici sačuvati mnogih pogrešaka.
Put učenjaka je dobro utaban i hoditi njime znači sigurno koračati ka Džennetu, dok onaj ko u more znanja uđe sam, nije siguran da će prebroditi sve valove i sigurno doploviti do obale.
U poznatom Džibrilovom hadisu o islamu, imanu i ihsanu navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ovo je bio Džibril. Došao je da vas pouči vašoj vjeri” (Buhari i Muslim), a u Muslimovom predanju navodi se da je, kada je došao, “sjeo pred Poslanika, svoja koljena prislonio uz njegova i stavio svoje ruke na stegna i nakon toga upitao...”
Uzvišeni Allah šalje najodabranijeg meleka da nas poduči ispravnom načinu uzimanja znanja, učtivosti, skromnosti i poštivanju učitelja, pitanju o onome što će nam koristiti, načinu postavljanja pitanja, prioritetima i postepenosti u učenju (islam, iman pa ihsan), sustezanju da se odgovori na pitanje ako se ne zna odgovor (“upitani ne zna o tome ništa više od onoga koji pita”)... Ovo su samo neke koristi iz ovog hadisa koji nas ne podučava samo nauci, nego i načinu njenog prenošenja.
Jedna od ružnih novotarija i ispraznih floskula kod mnogih početnika u vjeri jeste i izjava: “Imamo Kur’an i sunnet, ne treba nam ulema!”, kao da ulema ne slijedi Kur’an i sunnet, nego trebaju oni da im to ispravno protumače na osnovu svog (ne)znanja! Još čudniji su oni koji odbacuju ugledne i priznate učenjake, a u isto vrijeme prihvataju fetve potpuno nepoznatih osoba?!
Šejh Abdulaziz et-Tarifi rekao je: “Pojedinci iz kasnijih generacija grdno su se prevarili ostavivši slijeđenje učenjaka pod izgovorom slijeđenja dokaza, pa su iz svetih tekstova izveli zaključke koji nemaju uporište kod ranije uleme. Ovo je gore od slijeđenja iznimnih stavova koji imaju oslonac, jer su ovi savremeni zaključci repa bez korijena, makar oni koji ih izvode smatrali da se oslanjaju na dokaz! Isti taj dokaz prošao je pored najboljih umova i najčišćih srca ummeta i ako oni iz njega nisu izvukli taj zaključak, to je onda jasan argument da on i nema uporište.” (Et-Tefsiru vel-bejan)
Ibn Hazm el-Endelusi, rahimehullah, rekao je: “Nema veće štete po nauku od onih koji joj se pripisuju, a nisu je dostojni: ne znaju, a misle da znaju, razvaljuju, a misle da popravljaju.” (Mudāvātun-nufus)
Znanje nestaje smrću učenjaka, jer kada sa dunjaluka ode jedan alim, ode i njegovo znanje s njim, a među nama ostaje samo ono što nam je za života kao miras ostavio.
Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: ‘Znanje neće nestati tako što će ga Uzvišeni Allah iščupati iz prsa ljudi. Znanje će nestati smrću učenjaka sve dok na Zemlji ne bude nijednog alima, pa će ljudi za svoje vođe uzeti neznalice, tražit će od njih rješenja, a oni će svojim neznanjem odgovarati, pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!’” (Buhari i Muslim)
Cijenimo naše učenjake, a posebno one koji su živi među nama. Uzimajmo znanje sa pitkog izvora. Znanje je vjera, pa pripazimo od koga vjeru učimo!