Naša sreća ovisi o drugima u mjeri kojoj drugima donosimo radost, mir, ignorisanje ili pak provokacije, uvrede, klevete, zavidnost. Taj dio emocija i usmjerenja odmah se odrazi i na nas. Pogrešne emocije prema drugima dovode do poremećaja u našem ličnom životu. U ličnim kontaktima, ne onim profesionalnim, čovjek koji nauči usmjeravati svoje emocije pozitivno postaje definitivno najpoželjnija osoba u društvu. I ne samo to -- omiljen je Gospodaru ako to čini radi Njega, a omiljen je i ljudima zbog pozitivnih emocija kojima im izaziva osmijeh i lagodnost. Prenosi se da Ebu Derda, radijallahu anhu, nikada nije razgovarao s ljudima a da nije bio nasmijan, pa mu je supruga govorila: "Bojim se da ljudi ne pomisle da si čudan (neozbiljan), stalno se smiješ." On je odgovorio: "Nisam nikada vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da razgovara a da nije bio nasmijan." (Eš-Šebabu vel-mizah, str. 26)
Trag lijepog postupka ostaje
Lijepi postupci ostavljaju traga na okruženje i na pojedince. Jedan mali gest može ostaviti neizbrisiv trag na pojedinca, trag koji će pamtiti cijelog života. Saib b. Jezid, radijallahu anhu, za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je dječak. Kada je imao preko devedeset godina, Saib b. Jezid, radijallahu anhu, imao je skroz bijelu bradu, bijele obrve i bijelu kosu. Sluga koji je radio kod njega jednom mu reče: "Saibe, tako mi Allaha, kod tebe vidim nešto čudno a sve mi nezgodno da pitam. Vidim da ti je brada bijela, kao i obrve i kosa, ali ti je prednji dio kose crn, a zadnji bijel, kako to?" Saib se nasmija i reče: "Kad sam bio dječak, igrao sam se s djecom. Dok smo se igrali, došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao: 'Ko si ti?', pa sam mu rekao: 'Ja sam Saib', a on je stavio svoju ruku na moju glavu i rekao: 'Allah neka ti podari svaki bereket.' I od tada, kosa na tom dijelu glave nikad nije posijedjela." (Usudul-gaba, 1/417; El-Isabe fi mearifeti sahaba, 2/234)
Osmijeh afirmiše ljudsku dobrotu
Osmijeh je tako jednostavan, a tako snažan faktor. U našem okruženju potrebno ga je što prije i što masovnije afirmisati, jer osmijeh otvara kapije ljudskih srca u kojima su skriveni potencijali za dobro i dobročinstvo. Kada je Abdullah b. Unejs, radijallahu anhu, jednom prilikom došao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je srdačno dočekao toplim riječima: "Tvoje lice donosi radost!" (Ahmed, 3/496, br. 16 090; Ibn Hibban, 16/114, br. 7160, i drugi. Šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Irvaul-galil, 3/48.)
Pojedinci su najbolji afirmatori dobra i dobročinstva
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stigao u Medinu, vidio je da ima veoma malo slatke vode koja se vadila iz bunara zvanog Ruma. Tada Poslanik reče: "Ko će kupiti bunar Ruma i uvakufiti ga muslimanima, pa da dobije nagradu u Džennetu?" Prije Poslanikovog dolaska uzimanje vode iz tog bunara se naplaćivalo, jer je to bilo privatno vlasništvo. Poslanik je rekao vlasniku: "Da li ćeš ga prodati za izvor u Džennetu?", a on odgovori: "Allahov Poslaniče, moja porodica i ja imamo samo ovaj bunar (kao izvor prihoda)."
Kada je za to čuo Osman, radijallahu anhu, kupio je bunar za trideset pet hiljada srebrenjaka, a zatim je otišao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga: "Da li i meni obećavaš ono što si ponudio njemu?", Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: "Da!" Osman tada reče: "Uvakufio sam ga muslimanima." (Tuhfetul-ahvezi Šerhu Sunenit-Tirmizi, 10/196)
Ibn Šihab ez-Zuhri pripovijeda: "Osman, radijallahu anhu, udijelio je devet stotina i četrdeset deva i šezdeset konja za vojsku u teškoći, koja se spremala za Bitku na Tebuku. Zatim je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa deset hiljada zlatnika i prosuo ih ispred njega. Poslanik ih poče prevrtati rukom i govoriti: 'Nakon ovoga Osmanu nijedno djelo neće naškoditi.'" (Tirmizi, br. 3785. Sened je vjerodostojan.)
Pravda je najsnažniji vid afirmacije dobročinstva
Mustevrid el-Kureši, u prisustvu Amra b. Asa radijallahu anhu, reče: "Čuo sam Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, da govori: 'Kada nastupi Sudnji dan -- najviše će biti pripadnika Ruma (Rimljana, Bizantinaca, kršćana, bijelaca).'" Amr, radijallahu anhu, reče mu: "Pazi šta govoriš!" Mustevrid reče: "Govorim ono što sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." Amr reče: "Pošto si to rekao -- oni su čuveni i po četiri osobine: najblaži su i najrazumniji u fitnama, smutnjama, najizdržljiviji su i najbrže se oporavljaju od nesreća koje ih snađu, nakon bijega najbrže se vraćaju napadu i borbi, najbolji su za unesrećenog, siroče i slabašnog, i na petom mjestu, imaju jednu lijepu i dobru osobinu -- najažurniji su po pitanju sprečavanja zuluma -- nasilja, koji vrše vlasti -- kraljevi!" (Muslim, br. 7461--7462; Ahmed, br. 18051; Taberani, El-Mudžemul-kebir, br. 17121; Taberani, El-Mudžemul-evsat, br. 8668; Išbili, El-Ahkamul-šer'ijja, 4/597; Dani, Es-Sunen el-Varida fil-fiten, br. 601; Asbehani, Ma'rifetus-sahaba, br. 5678; Mervezi, El-Fiten, br. 1349)
Na ovakav -- pravedan i nepristrasan način -- ashab Amr b. As radijallahu anhu, jedan od najboljih učenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, opisivao je tadašnje Rimljane -- Bizantince, kršćane, i pored toga što su mu oni bili vojni neprijatelji, što nam samo još temeljitije i ljepše ukazuje na veličinu njegovog učitelja, posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i na veličinu islama kao vjere!
Ko radi pravde pobijedi sebe postaje simbolom dobročinstva
Šejh Muhammed Nasiruddin el-Hatib bio je šerijatski sudija u raznim regijama u Osmanskom Carstvu u periodu od dvadeset godina, a svoju sudačku karijeru završio je u gradu ili okrugu Jaffa u Palestini. Kada je preuzeo kontrolu nad okrugom Jaffa, postojao je jedan odgođen slučaj na njegovom sudu. Naime, radilo se o sporu između jednog običnog čovjeka i sultana Abdul-Hamida II, u vezi s komadom zemlje. Sudije prije njega izbjegavale su taj predmet i bježale od presude kako bi je odložile. I šejh Muhammed Nasiruddin na početku je oklijevao, a onda je odlučio da ispita slučaj. Zakazao je raspravu i uporedio dokaze i vidio da pravo pripada čovjeku, pa je donio presudu koja se tada smatrala čudnom. Zatim je u zaglavlju presude, umjesto dobro poznate tugre, napisao sljedeću frazu: "Dao sam prednost svojoj vjeri i ahiretu nad dunjalukom. Presudio sam protiv vođe pravovjernih, sultana Abdul-Hamida u želji da steknem zadovoljstvo Uzvišenog i hvale dostojnog Allaha." Nakon toga, presuda je predata u Istanbul, i kada ju je sultan Abdul-Hamid vidio, potvrdio je presudu i naredio da se oda počast šejhu Muhammedu Nasiruddinu el-Hatibu, rekavši: "Hvala Allahu, Koji je dao da među mojim podanicima ima onih koji će, kada pogriješim, presuditi protiv mene i vratiti me istini." (Šejh Ali el-Tantavi, Fusul idžtimaijje)
Neka se Allah smiluje pravednom sudiji, šejhu Muhammedu Nasiruddinu el-Hatibu i plemenitom sultanu Abdul-Hamidu II.
Kao pojedinci i zajednica u odgoju sebe i budućih generacija imamo jasan zadatak da kod sebe i drugih kao najsnažniju vrijednost afirmišemo dobro i dobročinstvo. To je način da se otvore putevi uspjesima pojedinaca i zajednice. Na tragovima ovog dobročinstva odgajani su ashabi i generacije poslije njih. Molimo Gospodara da nas učini od dobrih i dobročinitelja!