Neki učenjaci smatraju da se bitka protiv Benu Nadira odigrala šest mjeseci nakon Bedra, ali većina historičara i poznavalaca sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatra da se desila u mjesecu rebiul-evvelu četvrte godine po Hidžri. (El-Ali, Sahihus-sire) Što se tiče povoda, historijski izvori ukazuju da su za ovu bitku postojala tri povoda:
● Nakon Bitke na Bedru, pleme Benu Nadir je, po nagovoru Kurejšija, pokušalo ubiti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj se desio nakon Bitke na Bedru kada su Kurejšije zaprijetile Benu Nadiru da će započeti rat protiv njih ako ne stupe u borbu protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poglavari plemena su se tada odlučili na zavjeru. Pozvali su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dođe sa trideset ashaba kako bi razgovarao sa trideset njihovih vjerskih učenjaka, obećavši da će pleme primiti islam ako uvjeri njihove učenjake. Kada su se približili, židovi su predložili da se odvoji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i trojica njegovih ashaba sa trojicom židovskih učenjaka, a ova trojica su imali pripremljene noževe, ali je jedna židovka, čiji je brat bio musliman, saznala šta spremaju i obavijestila o tome brata koji je obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa se vratio ne sastavši se sa židovskim poglavarima. Potom ih je stavio pod opsadu sa vojnim odredima i borio se protiv njih te su se sporazumjeli da odu u izgon i da mogu sa sobom ponijeti sve svoje stvari koje mogu ponijeti deve, osim oružja i oklopa.
● Ovo pleme podsticalo je Kurejšije da napadnu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomagali su njihovim izvidnicama i otkrivali im slabosti muslimana. Ibn Hadžer navodi da je Musa b. Ukbe u svom djelu El-Megazi napisao: ''Benu Nadir su podsticali Kurejšije na borbu protiv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i otkrili su im slabe tačke.''
● Njihov neuspjeli atentat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je došao da traži od njih zajam kako bi platio krvarinu jer je jedan ashab ubio dvojicu nevjernika iz Benu Amira kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, garantirao zaštitu. (Rizkallah, Es-Siretun-Nebevijje ala du'il-mesadiril-aslijje) Ovaj treći je zapravo i konkretan. Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je dogovor sa Benu Nadirom o potpomaganju u isplaćivanju krvarina pa kada je ashab Ed-Dumejri ubio dvojicu nevjernika iz Benu Amira kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, garantirao zaštitu i sigurnost, došao je da od Benu Nadira traži pomoć u isplati krvarine porodicama ubijenih. Kada im je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da mu pomognu oko plaćanja krvarine, oni su ga lijepo dočekali rekavši: ''Da, Ebul-Kasime, pomoći ćemo ti u tome što želiš.“ Nakon toga se jedna grupa njih osamila i rekli su jedni drugima: ''Bolja prilika da ga ubijete neće vam se pružiti, pa ko će se popeti na ovu kuću i baciti na njega kamen, pa da ga se otarasimo?“ Za to vrijeme Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio je naslonjen na zid te kuće sa nekoliko ashaba, među kojima su bili Ebu Bekr, Omer i Alija. Za taj zadatak javio se Amr b. Džihaš te se popeo na krov da baci kamen na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ali, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla je vijest sa nebesa o tome šta sprema ovo pleme pa je ustao i vratio se u Medinu. Pošto se nije vratio nakon nekog vremena, ashabi su otišli da ga traže. Na ulazu u Medinu sreli su jednog čovjeka koji je izlazio iz nje i pitali ga je li vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te ih je on obavijestio da ga je vidio u Medini. (Ibn Hišam, Es-Sira)
Davanje roka da napuste Medinu
Sa stanovišta hadiske nauke ne postoji vjerodostojna predaja koja potvrđuje da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao rok da se isele prije nego ih je napao, ali većina autoriteta u oblasti sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, navodi da im je preko Muhammeda b. Mesleme, radijallahu anhu, poručio da se isele u roku od deset dana jer su svojim pokušajem atentata prekršili ugovor. Predaju o tome da im je dao desetodnevni rok da se isele i da će odrubiti glavu onome od njih koji nakon toga ostane u Medini te da su se počeli spremati, ali ih je vođa munafika Abdullah b. Ubejj b. Selul podstakao da ostanu i bore se obećavši da će im pružiti podršku, bilježe Vakidi, koji je kod učenjaka hadisa metruk (potpuno nepouzdan), te Ibn Sa'd, i to bez seneda, a u Bejhekijevoj predaji nalaze se četverica prenosilaca koji su medžhul – nepoznate vjerodostojnosti. (El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha) Međutim, tačno je da su munafici obećali ovom plemenu da će im pomoći i ohrabrivali ih da ostanu i bore se, jer to potvrđuje kur'anski ajet: ''Zar ne vidiš kako licemjeri govore svojim prijateljima, sljedbenicima Knjige koji ne vjeruju: 'Ako budete protjerani, mi ćemo sigurno s vama poći i kad se bude ticalo vas, nikada se nikome nećemo pokoriti; a ako budete napadnuti, sigurno ćemo vam u pomoć priteći, a Allah je svjedok da su oni, zaista, lašci.'“ (El-Hašr, 11) Nema sumnje da ih je munafičko obećanje ohrabrilo da se odluče na borbu.
Opsada i izgon
Kada su ga ashabi našli, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio ih je šta su ljudi iz Benu Nadira namjeravali uraditi te je naredio da se pripreme za bitku, a onda ih je poveo na to pleme. Pleme Benu Nadir zabarikadiralo se u svojim utvrdama pa ih je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio pod opsadu i počeo sjeći i paliti njihove palmovike. Oni su mu iz utvrda dovikivali: ''O Muhammede, zar ti nisi prije zabranjivao nered i korio onoga ko ga čini – zašto sad ti siječeš i pališ naše palmovike?!“ Benu Nadir su očekivali da će im stići obećana pomoć od njihove braće munafika, ali ona nije stizala, a Allah im je srca ispunio strahom pa su pitali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da im poštedi živote i pusti da ponesu sa sobom sav imetak koji mogu ponijeti njihove deve, osim oružja, i otići će u izgon. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pristao je pa su počeli tovariti deve svime što su mogli ponijeti, čak su neki razvaljivali svoje kuće i tovarili na deve vrata i prozore. Neki su otišli u Šam, a neki, među kojima nekoliko njihovih poglavara, u Hajber. (Ibn Hišam)
Pouke, poruke i propisi
● Spašavanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od spletki ovog plemena je Allahova blagodat Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima. To je ostvarenje Njegovog obećanja: ''Allah će te sačuvati od ljudi“, i to je blagodat koja se spominje u riječima Uzvišenog: ''O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su neki ljudi htjeli dočepati se vas, a On je zadržao ruke njihove. I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!'' (El-Maide, 11).
● Kada je obaviješten da mu ovo pleme sprema atentat, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bez panike, potpuno staloženo, napustio mjesto i vratio se u Medinu, ne dajući nikakvog znaka da je promijenio namjere niti da je obaviješten o onome što mu se sprema, što podjednako ukazuje na njegovu mudrost i hrabrost.
● O Benu Nadiru je objavljena cijela sura El-Hašr. Abdullah b. Abbas je suru El-Hašr nazivao surom Benu Nadir. Seid b. Džubejr kaže: ''Pitao sam Ibn Abbasa o suri Tevbe pa je rekao to je sura El-Fadiha – Ona koja razotkriva munafike. Pitao sam ga o suri El-Enfal pa je rekao: 'Njena objava vezana je za Bitku na Bedru.' Pitao sam ga o suri El-Hašr pa je kazao: 'Objavljena je povodom Benu Nadira.''' (Sahihul-Buhari, broj 4029.) Ova sura obiluje poukama, od kojih ističem:
a)
U njoj Allah, dželle šanuhu, ukazuje na kaznu koju je dao ovom plemenu zbog izdaje i zločina koji su namjeravali izvršiti, i kako je pomogao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, protiv njih pa su vlastitim rukama razvaljivali svoje domove zbog straha koji ih je obuzeo i poraza koji su doživjeli.b)
Ona pokazuje stanje licemjera, i da su njihove karakteristike ljubav prema nevjernicima, laž, kukavičluk, izdaja.c)
Podsticaj vjernicima da budu bogobojazni i da se klone prevara i zavjera.● Ovaj slučaj pokazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kršenje ugovora od strane nemuslimana smatrao objavom rata i reagirao je shodno tom principu.
● Prema mišljenju većine učenjaka, ukoliko zapovjednik zaključi da je u ratnoj operaciji potrebno, dozvoljeno je uništavanje, paljenje drveća i druge nevjerničke imovine. Ispravnost tog postupka, u opravdanim situacijama, potvrđuje kur'anski ajet: ''To što ste neke palme posjekli, ili ih da uspravno stoje, ostavili – s Allahovim dopuštenjem ste učinili, i zato da On grješnike neposlušne ponizi.“ (El-Hašr, 5)
● Učenjaci su složni u tome da fej' (darovani plijen), tj. ratni plijen uzet bez borbe, vladar dijeli shodno općem interesu i nije dužan podijeliti ga među vojnicima kao što je slučaj sa ganimom – plijenom stečenim borbom. Dokaz za to je postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa imovinom Benu Nadira koju nisu ponijeli sa sobom, a ispravnost tog postupka potvrđena je kur'anskom objavom: ''A vi niste kasom tjerali konje i deve radi onoga što je Allah od njih, kao plijen, darovao Poslaniku Svome, nego, Allah prepušta vlast poslanicima Svojim nad onima kojima On hoće, a Allah sve može.“ (El-Hašr, 6)