Menu

Dionice (Savremena pitanja iz poglavlja o trgovini)

Pripremio dr. Hakija Kanurić
Tema FikhČitanje 14 minuta

Forme i oblici partnerstva se mijenjaju i razvijaju, ali ljudska ćud ostaje ista. Svevišnji Allah, ukazujući na jednu negativnu pojavu zastupljenu među ortacima i poslovnim partnerima, kaže: “Mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima”, a zatim, u nastavku ajeta, naglašava da to nije osobina pravih vjernika i kaže: “...ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” (Sad, 24) Dužnost islamskih učenjaka jeste da svaku inovaciju podvrgnu šerijatskim normama, kako bi pripadnicima ove male skupine, koja vjeruje i čini dobra djela, osvijetlili put imana i ukazali na haram, kako bi ga se klonili i time sebe i druge nepravde sačuvali. U tom su smislu savremeni učenjaci razmotrili dionice kao inovitet u zajedničkom poslovanju i pojasnili koliko se ovakav vid partnerstva podudara sa šerijatom. Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja idealan udio u temeljnom kapitalu dioničke kompanije. Taj udio prožima sve što kompanija posjeduje uključujući nekretnine, gotovinu, potraživanja, dug i sl. Kupovinom dionice postaje se vlasnik procentualnog udjela u kompaniji koja je registrovana kao dioničko društvo.


Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba, miljenika i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Jednostavne forme partnerstva u poslovanju, kakve su bile poznate kroz dugu ljudsku historiju, evolvirale su u složene metode investiranja, kao što su dionice.

Forme i oblici partnerstva se mijenjaju i razvijaju, ali ljudska ćud ostaje ista. Svevišnji Allah, ukazujući na jednu negativnu pojavu zastupljenu među ortacima i poslovnim partnerima, kaže: “Mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima”, a zatim, u nastavku ajeta, naglašava da to nije osobina pravih vjernika i kaže: “...ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” (Sad, 24)

Dužnost islamskih učenjaka jeste da svaku inovaciju podvrgnu šerijatskim normama, kako bi pripadnicima ove male skupine, koja vjeruje i čini dobra djela, osvijetlili put imana i ukazali na haram, kako bi ga se klonili i time sebe i druge nepravde sačuvali. U tom su smislu savremeni učenjaci razmotrili dionice kao inovitet u zajedničkom poslovanju i pojasnili koliko se ovakav vid partnerstva podudara sa šerijatom.

Na početku govora o dionicama nužno je ukazati na značenje ovog pojma, jer sud o bilo čemu bazira se na njegovom poimanju i shvatanju, a potom slijedi govor o vrstama dionica i propisu istih s aspekta šerijata.

Naredni tekst govori o dionicama kao predmetu kupoprodaje, a načini investiranja u dionice i oblici kupoprodaje istih zasebna su tema.

Definicija dionice i njene specifikacije

Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja idealan udio u temeljnom kapitalu dioničke kompanije. Taj udio prožima sve što kompanija posjeduje uključujući nekretnine, gotovinu, potraživanja, dug i sl. Kupovinom dionice postaje se vlasnik procentualnog udjela u kompaniji koja je registrovana kao dioničko društvo.

Dionice jednog dioničkog društva su jednake vrijednosti, a koliki udio predstavlja, ovisi o ukupnom broju izdanih dionica. Kao vrijednosni papiri, dionice mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala, odnosno berzi, iako tu mogu postojati određena ograničenja. Dionica ne podliježe podjeli, pa ako prodajom ili naslijeđem dođe u posjed više vlasnika, dužni su izabrati jednog od njih da ih zastupa u raspolaganju dionicom i pravima dioničara.

Jedno od osnovnih svojstava dionice jeste da donosi dividendu, odnosno isplatu profita vlasniku dionice razmjerno njegovom udjelu u društvu.

Odgovornost dioničara je ograničena tako da ne prelazi vrijednost dionice, i ne snosi odgovornost za dugove dioničkog poduzeća osim u visini dionica koje posjeduje.

Vrste dionica s aspekta prava vlasnika dionice

S ovog aspekta dionice se dijele na dvije vrste:

Prva vrsta:

redovne dionice, a to su one putem kojih dioničar stječe pravo na profit razmjerno iznosu koji je uložio u društvo, bez ikakvih drugih privilegija, a eventualnu štetu snosi samo u vrijednosti njegovih dionica. U pravilu se emituju ovakve dionice, i one su u skladu sa šerijatskim normama, jer su bazirane na pravednosti i jednakosti u pravima i obavezama.

Druga vrsta:

povlaštene dionice, a to su one koje nude posebne privilegije svojim vlasnicima. Ovakve dionice obično se emituju kada kompanija želi povećati svoj temeljni kapital, te s ciljem pridobijanja novih dioničara nudi posebne privilegije kakve nemaju vlasnici redovnih dionica.

Propis ovakvih dionica razlikuje se shodno prirodi privilegije koju povlaštena dionica nudi, a najčešće zastupljeni oblici ovakvih dionica jesu sljedeći:

Prvo: pravo na prednost u isplati cjelokupne vrijednosti dionice u slučaju stečaja i likvidacije kompanije. Ovakva vrsta dionica šerijatski nije dozvoljena, jer u partnerstvu eventualni gubitak biva prema uloženoj glavnici, te ako se vlasnicima ovakvih dionica garantira isplata vrijednosti dionica, to je oprečno suštinskom značenju partnerstva, odnosno zajedničkom izlaganju riziku. S druge strane, ukoliko dionička kompanija bankrotira, vlasnici ovakvih dionica naplatit će vrijednost svojih dionica iz udjela drugih partnera koji nemaju ovakve privilegije, što je nepravedno prema njima.

Drugo: prednost u naplati profita. Ova vrsta povlastice nudi vlasniku dionice poseban profit, npr. 5%, koji se isplaćuje prije podjele profita ostalim dioničarima u kojem nosioci ovakvih povlaštenih dionica također učestvuju.

Da li je ovakva privilegija dozvoljena ili ne, savremeni učenjaci imaju različite stavove. Dio učenjaka koji su istraživali ovo pitanje stanovišta je da ovakva privilegija nije dozvoljena. Svoj stav obrazlažu konstatacijom da su dionice ekvivalentne vrijednosti, a vlasnici povlaštenih dionica ne ulažu dodatni imetak niti trud na osnovu kojeg bi stekli pravo na veći profit, a pravo na profit postiže se isključivo ulaganjem kapitala ili trudom. Ovakav stav podudara se s malikijskim i šafijskim mezhebom koji preferiraju obavezu podjele profita proizašlog iz ortakluka u radu i imetku prema visini imetka, jer je profit plod imetka, pa je nužno da bude u skladu s njim.

Hanefijski i hanbelijski mezheb preferiraju dozvolu podjele profita proizašlog iz ortakluka u radu i imetku prema dogovoru, svejedno bilo to razmjerno vrijednosti uloženog kapitala ili ne. Svoj stav obrazlažu postavkom da se profit u pravilu dijeli prema dogovoru, naročito kada se uzme u obzir da se jedan od partnera može isticati posebnostima na osnovu kojih zaslužuje veću zaradu. Ovo mišljenje je preferirajuće, jer ne postoji šerijatski dokaz koji implicira jednakost u profitu, a poslovni ugovori se baziraju na pristanku poslovnih strana, tako da nema ograničenja u određivanju procenta dobiti sve dok stranke ugovora na to pristaju. To znači da je ovakav oblik povlaštenih dionica dozvoljen, osim što ne smije rezultirati prekidom partnerstva u profitu, kao što bi bilo ako se vlasnicima ovakvih dionica odredi zarada u fiksnom iznosu. Drugim riječima, dodatak u profitu je dozvoljen, ali mora biti izražen u procentima i ne smije podrazumijevati sigurnost od gubitka.

Treće: privilegija u vidu fiksne godišnje dobiti, npr. 5% od vrijednosti dionice, svejedno profitirala kompanija ili ne. Ovakva privilegija šerijatski nije dozvoljena, jer je to vid kamate i nepravde.

Četvrto: privilegija starim vlasnicima dionica u pravu prednosti na kupovinu novih dionica. Ovakva privilegija je dozvoljena, jer šerijatski nije ispravno da se nudi prodaja novih dionica osim uz dozvolu dioničara odnosno njihove skupštine koja ih predstavlja, a oni sami odlučuju da li će nove dionice prodati starim vlasnicima ili će proširiti partnerstvo na nove dioničare.

Vrste dionica s aspekta identiteta vlasnika

S ovog aspekta dionice se dijele na dvije vrste:

Prva vrsta:

dionice na ime. To su one dionice koje na sebi imaju evidentirano ime vlasnika, koje se također zavodi u knjizi dioničara. Ovakva vrsta dionica je šerijatski sasvim prihvatljiva.

Druga vrsta:

dionice na donositelja. To su dionice koje na sebi nemaju evidentirano ime vlasnika. Prava koja takva dionica predstavlja pripadaju onom u čijim se rukama nađe dionica i on se tretira njenim vlasnikom.

Savremeni zakoni o tržištu vrijednosnih papira imaju tendenciju ka zabrani emitovanja ovakvih dionica kako bi bilo moguće ustanoviti državljanstvo dioničara i udio domaćih državljana u temeljnom kapitalu kompanije, a u isto vrijeme onemogućiti eskalaciju poreza i suzbiti opasnosti krađe i gubljenja dionice.

Sa aspekta šerijata islamski pravnici imaju različite stavove po pitanju dionica koje glase na donositelja. Dio njih stanovišta je da su ovakve dionice zabranjene, jer nepoznavanje identiteta dioničara rezultira velikim rizikom u ugovoru, s obzirom na to da je dioničar stranka u ugovoru iz kojeg proizlaze određena prava i obaveze koji se ne mogu realizirati ukoliko dioničar nije imenovan. Kao što nepoznavanje identiteta partnera u zajedničkom ulaganju vodi sporu i gubljenju prava, u slučaju da dionica bude ukradena ili izgubljena.

Drugi dio učenjaka stanovišta je da su dionice koje glase na donositelja dozvoljene, jer dionica je samo potvrda kojom se dokazuje pravo dioničara na udio u kompaniji, i nije nužno da ime dioničara bude zavedeno na njoj. Zatim, analogno dozvoli izdavanja čeka na donositelja, dozvoljava se emitovanje dionica na donositelja.

Vrste dionica s aspekta aktivnosti dioničkog poduzeća

Dionice, s ovog aspekta, mogu se klasificirati u tri vrste:

Prva vrsta:

dionice kompanije čija je primarna poslovna aktivnost šerijatom zabranjena, poput proizvodnje alkohola, industrije svinjskih proizvoda, proizvodnje i distribucije medijskog materijala koji širi zabludjele ideologije, nemoral i sl., kamatne banke, kockarnice i druge djelatnosti koje islam zabranjuje. Budući da dionica predstavlja udio u temeljnom kapitalu dioničke kompanije, ovakve je dionice haram kupovati i s njima raspolagati, jer jedan od uvjeta ispravnosti kupoprodaje jeste da predmet prodaje bude dozvoljen, a ovakva poduzeća i njihove dionice su šerijatom zabranjeni.

Ovoj skupini pridružuju se kompanije čija osnovna djelatnost nije izravno zabranjena, kao u spomenutim primjerima, ali profit koju ostvaruje je haram, poput proizvodnje staklenih boca namijenjenih za alkoholna pića. Dakle, zabranjene su dionice kompanija koje direktno ili indirektno podržavaju islamom zabranjene aktivnosti.

Druga vrsta:

Dionice kompanija utemeljenih na principima šerijata, tako da njihove primarne i popratne aktivnosti bivaju samo u krugu halala, a njihov statut sadrži stavku koja naglašava da posluje samo u granicama halala, da ne prakticira kamatno poslovanje, ne uzima niti povjerava kamatne kredite i ne prihvata bilo kakve haram transakcije. Očigledno je da su ovakve vrste kompanija i njene dionice dozvoljene, osim što je na polju stvarnosti teško naći ovakve kompanije, međutim, to mora biti cilj i izazov muslimanskim investitorima. Praktična ilustracija ovakvih kompanija mogu biti islamske banke koje su potvrdile ozbiljnost u islamizaciji bankovnih usluga, poput Islamske investicione kompanije El-Halidž i Islamske banke Fejsal u Sudanu. (Prema tvrdnji dr. Jusufa Šubejlija u doktorskoj disertaciji “Bankovne investicione usluge i njihovi propisi u islamskom pravu”, 2/237).

Treća vrsta:

Dionice kompanija čija je osnovna djelatnost u polju halala, poput elektroprivrede, telekoma, proizvodnje građevinskih materijala i sl., međutim, usljed djelovanja u kapitalističkom sistemu i nebrige o vjerskim propisima, uprave tih kompanija ne sustežu se od šerijatom zabranjenih transakcija, kao što je kamatno kreditiranje, tako da dio zarade ovih kompanija dolazi iz harama.

Ova vrsta dionica predmet je široke polemike među savremenim učenjacima, između onih koji uopćeno zabranjuju dioničarstvo u ovakvim kompanijama i drugih koji dozvoljavju uz određene uvjete.

Okosnica zabrane po ovom pitanju jesu opći tekstovi koji zabranjuju kamatu u velikoj i maloj mjeri, dok učenjaci koji preferiraju dozvolu baziraju svoj stav na argumentima koji ukazuju na toleriranje zabranjenog kada se u maloj mjeri pomiješa s dozvoljenim, ili kada nije primarno ciljano ugovorom, te tvrdnjom da postoji opća potreba za spomenutim dionicama i da se ta potreba diže na stepen nužde.

Uvjeti da bi dionice ovakvih kompanija bile dozvoljene jesu sljedeći:

●  Da statut kompanije ne sadrži stavku kojom dozvoljava kamatno kreditiranje ili neku drugu vjerom zabranjenu stvar.

●  Da ukupna vrijednost uzetog kamatnog zajma ne prelazi 30% tržišne vrijednosti svih dionica kompanije, a kamata je zabranjena u velikoj i maloj mjeri.

●  Da ukupna vrijednost povjerenog kamatnog zajma ne prelazi 30% tržišne vrijednosti  svih dionica kompanije.

●  Da ukupni prihod proizašao iz haram elementa u kompaniji ne prelazi 5% ukupnog prihoda kompanije.

●  Da dioničar obavezno odstrani udio dionice u haram prihodu i udijeli ga u dobrotvorne svrhe. (Vidjeti: El-Me‘airuš-šer’ijje, str. 297)

Analizirajući prethodne uvjete, možemo zaključiti da su zabranjene dionice kompanije čija je osnovna djelatnost u krugu halala, ali djelimično posluju na haram način, i po mišljenju učenjaka koji načelno dozvoljavaju ovakve dionice, ukoliko se ne ispuni neki od spomenutih uvjeta. Tako, naprimjer, osnovna aktivnost transportnog poduzeća jeste u krugu halala, međutim, ako poduzeće prevozi između ostalog i alkohol tako da profit od prijevoza alkohola prelazi 5%,  dionice poduzeća postaju zabranjene. Prije nego što se kupe dionice određene kompanije, nužno je ustanoviti da ispunjava spomenute uvjete, a praktično nije lahko doći do svih podataka neophodnih da se potvrdi ispunjenje traženih uvjeta, jer finansijski izvještaj često biva uopćen i ne sadrži sve potrebne detalje, što sve skupa daje osjećaj da je razilaženje po ovom pitanju, u većini slučajeva, više teoretsko nego praktično. Uzvišeni Allah najbolje zna!