Menu

Iran vodi veliku sektašku bitku u Siriji

Pripremio Abdullah Nasup
Tema Ummet danasČitanje 9 minuta

Rat u Siriji za Iran je vrlo važan, jer ako ga izgubi, izgubit će pozicije i utjecaj koji ima u Iraku, Libanu, Jemenu i nekim zaljevskim zemljama. Iransko vodstvo nemilice žrtvuje ljude i sredstva, jer oni taj rat moraju dobiti pod svaku cijenu. Prema informacijama sirijskih aktivista u zemlji, iranski režim mjesečno izdvaja milijardu dolara za funkcioniranje Asadovog režima. Iz tih sredstava izdvajaju se plate državnim službenicima i vojnicima. Ako bude potrebno, smatraju aktivisti, Iran će plaćati i dvostruko više, samo da bi sačuvali vlast Baššara el-Asada, jer je to ključno za održavanje iranskog sektaškog projekta. U vojnom domenu, Iran direktno komanduje Asadovim snagama na terenu preko general-majora Kasema Soleimanija (zapovjednika korpusa El-Kuds u sastavu Iranske revolucionarne garde, op. prev.) i drugih vojnih stručnjaka. Sve svoje paravojne formacije koje je oformila u Iraku i Libanu, poslao je na sirijska ratišta. Naprimjer, libanski Hezbollah primoran je da s najelitnijim jedinicama učestvuje na sirijskim ratištima, također i šiijske milicije iz Iraka, prije svega brigada Ebu Fadl el-Abbas, ali i niz drugih, manje eksponiranih.


Dobro obaviješteni ruski izvor, uključen u saradnju i koordinaciju s iranskim vođstvom, tvrdi da Iran u Siriji ne vodi rat samo iz geopolitičkih interesa, nego i veliku religijsko-sektašku bitku.

Uopće nije tačno da je Iran nova perzijska nacionalna snaga koja svoje ekspanzionističke apetite u regiji prikriva religijskim plaštom. Sasvim je očito da Iran nosi sektaški projekat, a to se najbolje pokazuje u zemljama u kojima je ostvarila određeni utjecaj. U Jemenu husijevci u svakoj prilici i na svakom mjestu kliču parole iranskom duhovnom vođi (el-velijjul-fekih). Vrlo rijetko ćeš naći sliku nekog dužnosnika skupine El-Husi, a da u pozadini ne vidiš sliku vrhovnog vođe iranske revolucije Alija Homeinija. O Iraku da i ne pričam! Iračke ulice preplavljene su slikama iranskog duhovnog vođe, a neki univerziteti službenim putem zahtijevaju da se u njihove nastavne programe uvede izučavanje lika i djela imama Homeinija. Na jugu Iraka, iranska vlast na sve načine nastoji da lokalno stanovništvo preobrazi u narod identičan Irancima u kulturnom, socijalnom i svakom drugom domenu.

Čak i u Siriji, u kojoj je stanovništvo dominantno sunnijsko, već decenijama traje projekat “šiijiziranja”, uz saglasnost sirijskog režima. Jedanput je došlo do nestašice cementa na sirijskom tržištu, pa su neki sirijski građevinari, provjeravajući razloge, otkrili da su razlog tome iranske tvrtke koje su radile na projektu izgradnje husejnijâ (posebna vrsta vjerskog objekta kod šiija) i iranskih šiijskih kulturnih centara. Čuvena pijaca El-Hamidijja u starom jezgru Damaska pretvorila se u mjesto održavanja šiijskih vjerskih ceremonija. Velika džamija Benu Umejje, koja se nalazi na kraju ove pijace, pretvorena je u pozornicu ekstremnih iranskih propovjednika koji tu dolaze s vjerskim turistima iz Irana, te u samoj džamiji oštrim jezikom mržnje vrijeđaju Muaviju i Jezida, a niko od sunnija se ne usuđuje ni da ih upita šta to govore u džamiji porodice koju vrijeđaju, jer su pod zaštitom sirijskih obavještajnih struktura.

Južna Ed-Dahija, dio Bejruta kojim upravlja Hezbollah, u socijalnom i kulturnom smislu postala je pravi mali Teheran. Hasan Nasrallah, od momenta preuzimanja kormila Hezbollaha, ističe da je on “samo vojnik pod komandom Velijul-fekiha”.

Sve ovo govorim samo da bih pojasnio kako se Iran nimalo ne stidi svog sektaški obojenog projekta i ratova koje zbog njega vodi. Iran je po tom pitanju sasvim iskren, odvažan i vrlo jasan.

Rat u Siriji za Iran je vrlo važan, jer ako ga izgubi, izgubit će pozicije i utjecaj koji ima u Iraku, Libanu, Jemenu i nekim zaljevskim zemljama. Iransko vodstvo nemilice žrtvuje ljude i sredstva, jer oni taj rat moraju dobiti pod svaku cijenu. Prema informacijama sirijskih aktivista u zemlji, iranski režim mjesečno izdvaja milijardu dolara za funkcioniranje Asadovog režima. Iz tih sredstava izdvajaju se plate državnim službenicima i vojnicima. Ako bude potrebno, smatraju aktivisti, Iran će plaćati i dvostruko više, samo da bi sačuvali vlast Baššara el-Asada, jer je to ključno za održavanje iranskog sektaškog projekta.

U vojnom domenu, Iran direktno komanduje Asadovim snagama na terenu preko general-majora Kasema Soleimanija (zapovjednika korpusa El-Kuds u sastavu Iranske revolucionarne garde, op. prev.) i drugih vojnih stručnjaka. Sve svoje paravojne formacije koje je oformila u Iraku i Libanu, poslao je na sirijska ratišta. Naprimjer, libanski Hezbollah primoran je da s najelitnijim jedinicama učestvuje na sirijskim ratištima, također i šiijske milicije iz Iraka, prije svega brigada Ebu Fadl el-Abbas, ali i niz drugih, manje eksponiranih. Prema nekim informacijama, hiljade pripadnika šiijskih milicija, sastavljenih od dobrovoljaca iz Iraka, Irana, Libana, Pakistana i drugih zemalja, u dijelovima Damaska i okoline koji su pod kontrolom režima, vode glavnu riječ. Prema nekim izvorima, čak su zaduženi za bezbjednost Asada čiji bi režim davno pao da nije direktne vojne intervencije Irana.

Ilustracije radi, među simpatizerima Irana na tom području raširena je šala u kojoj se kaže da su nakon osvajanja Jebruda, pripadnici Hezbollaha Asadovoj vojsci poslali podrugljivu poruku koja glasi: “Mi u Jebrudu slavimo pobjedu. Voljeli bismo da ste s nama.”

Iako je ovo samo šala, ona pokazuje da su simpatizeri Irana vrlo dobro svjesni da sirijski režim ne brane njegove regularne vojne formacije, nego šiijske milicije pod komandom iranskih vojnih stratega.

Sami iranski zvaničnici ne kriju koliko im je važno da dobiju rat u Siriji. Utjecajni ajatolasi konstantno izjavljuju da im je Sirija važnija od Teherana, a neki su kazali da Siriju smatraju jednom od iranskih pokrajina. Mehdi Taib, utjecajni vjerski vođa u Iranu, kazao je: “Sirija je važnija od El-Ahvaza (Ahvaz, prema istoimenom gradu, ili Arabistan, područje je u Iranu s većinskim arapskim stanovništvom koje stremi stjecanju nezavisnosti od Irana koji je ovo područje okupirao dvadesetih godina prošlog vijeka, a trenutnim administrativnim podjelama rascjepkan je na nekoliko pokrajina, op. prev.), jer ako izgubimo Siriju, izgubit ćemo i Teheran.”

Zatim, u izjavama iranskih zvaničnika i vođa njihovih paravojnih formacija, primjetno je kako najveći naglasak stavljaju na to da u Siriji brane šiijska sveta mjesta, što je još jedan dokaz da oni u sirijskom ratu učestvuju vođeni sektaškim pobudama.

Sirija je postala igralište za različite strane sile koje žele da nametnu svoja rješenja. Nasuprot iranskom sektaškom napadu, i na sunnijskoj strani postoje sektaški pozivi da se Sirija pretvori u poprište dugotrajnog sektaškog sukoba između šiija i sunnija, koji je prije nekoliko decenija nagovještavao Henry Kissinger.

Neki analitičari smatraju da su SAD i Izrael vrlo sretni zbog tog sektaški motiviranog sukoba koji Iran vodi protiv sunnija. Neki smatraju da Izrael podstiče produbljivanje ovog rata, jer im je u interesu da oslabe sve strane. To je za njih historijska prilika koju ne žele propustiti.

Hoće li to zaraćene strane u Siriji shvatiti, ili je Iran odlučan da dobije svoj sveti rat bez obzira na cijenu i posljedice? Hoće li Arapi u tom slučaju biti najveći gubitnici, jer oni ga ne plaćaju samo materijalnim sredstvima, nego svojim životima, teritorijem i političkim utjecajem na tom teritoriju (Sirija, Irak, Liban)?

Štaviše, neki analitičari tvrde da Iran i Izrael imaju zajednički interes u ovom ratu i prešutni sporazum o raspodjeli zona utjecaja na Bliskom istoku nakon završetka sirijskog rata, što nije teško povjerovati. Jer, ako postoji stvarni sukob između Irana i Izraela, onda je to sukob o prvenstvu ugrožavanja naših (arapskih, op. prev.) zemalja i nas samih?

Postavlja se pitanje: misle li se Arapi i muslimani ičim suprotstaviti ovom jakom šiijskom savezu u Siriji? Da li su uopće svjesni da je taj rat za njih (šiijski savez) vjersko-sektaški rat od historijskog značaja? Uviđaju li da će pad Sirije u iransku mrežu biti težak udarac za sve sunnijske zemlje u regiji, uključujući Tursku, Saudijsku Arabiju i Egipat? Dokle će se vlasti ovih država boriti protiv sunnijskih boraca, dok se šiijski fanatici složno bore u Siriji?

Očito je da se s jedne strane nalazi kohezivni šiijski savez, a s druge strane međusobno zavađene sunnijske grupice. Ako te grupice uskoro ne shvate značaj historijskog momenta, posljedice bi mogle biti fatalne.

(Izvor: alquds.co.uk)

Autor: dr. Fejsal el-Kasim