U trenutku na površinu izbije sve ono što već dugo skrivamo u sebi. Strah, tuga, nezadovoljstvo, sve potrebe koje gušimo, sve neisplakane suze, neiskazane riječi, ono što često ni sebi ne priznajemo, a od drugih, čak i najbližih i voljenih, čuvamo, kao duboko zakopanu tajnu.
Da li je ovo način stjecanja Allahovog zadovoljstva i da li je to put našeg uzora, poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem?
Stvoreni smo u simbiozi tijela i duše. Govoreći o stvaranju čovjeka u utrobi majke, Uzvišeni Allah kaže: “Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo” (El-Mu’minun, 12), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista se zametak svakog čovjeka formira u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim isto toliko dana bude zakvačak, pa isto toliko dana bude komad mesa, a onda Allah pošalje meleka da u njega udahne dušu.” (Muslim)
Tijelo je ovozemaljsko, nama blisko, prilično istraženo i poznato. Lahko prepoznamo signale koje nam šalje. Možda u prvom trenutku i pokušamo da ne reagiramo, ali kako bol traje, na koncu se natjeramo da tražimo rješenje.
A duša, duša je nepoznanica. Uzvišeni Allah kaže: “Pitaju te o duši. Reci: ‘Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.’” (El-Isra, 85)
Signale koje nam šalje duša nerijetko ne čujemo, često ignoriramo i zanemarimo. Ugušimo svaki glas koji bi mogao da naruši sliku koju želimo da vidimo i da drugi vide. Ustrajavamo u ignoriranju do trenutka kad više ne možemo prikriti stvarnost. Emocionalna bol je dio iskušenja, tuga i briga su u prirodi svakog čovjeka, zar ćemo dopustiti da nas nadvladaju?
Utočište je kod našeg Gospodara, sigurnost u Njegovom okrilju, spas je u slijeđenju Allahove upute, a snaga je u spoznaji primarnog cilja.
Zar smo zaboravili zašto smo stvoreni?
“Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi ibadet čine!”
(Ez-Zarijat, 56)Ne zaboravimo prirodu dunjalučkog života: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine” (El-Bekara, 155). Nalazimo se u kući iskušenja. Ovdje ne možemo očekivati postizanje stalne sreće i radosti. Dunjaluk je period našeg života u kojem se smjenjuju tuga i radost, poteškoće i olakšanja, dobro i zlo. Iskušenja su neminovna. Prihvatimo li ovu činjenicu, već smo veliko breme otklonili sa svoje duše.
A sad joj podarimo snagu, pružajući joj najljepšu hranu za kojom sigurno žudi. Jeste, kako naše tijelo treba hranu kako bi bilo funkcionalno i zdravo, tako i naša duša svoju snagu crpi iz njoj svojstvene hrane – ibadeta.
Ibadet je široki pojam koji označava sve ono što Allah voli i čime je zadovoljan od ljudskih riječi i djela, javnih i tajnih. To znači da ibadet predstavlja veliki ljudski potencijal i mogućnosti. Doista su mnogi putevi činjenja dobra. Upoznajmo sebe, svoje sklonosti, težnje i mogućnosti, pa se shodno tome posvetimo istinski sebi jer to nama treba. Ima toliko toga što možemo. Slijeđenjem uputa Stvoritelja imamo mogućnost postizanja sreće na oba svijeta: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)
Prioritet je pomoći “sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima…” (El-Bekara, 45). Neka farzovi budu konstanta u našem životu, a nafile ukrasi našeg dana. Predajmo se sigurnom vodiču, koji je lijek za srce i tijelo, da nas usmjerava, čuva, odgaja i snaži. Ne okrećimo glave od njega, Allahovog govora, potpune i savršene knjige, Kur’ani-kerima! Družimo se s tom čudesnom knjigom! Ona je svjetlo koje odagnava tamu iz i oko čovjeka, tuga i beznađe su nemoćni pred njenom snagom i optimizmom.
Dova je oružje vjernika i dragocjena je kod vojnika koji je sam i umoran od stalnih unutrašnjih sukoba. Zikr, spominjanje Allaha, osvježava naše vidike, podsjeća naša čula da je Allahu, Gospodaru svega, sve lahko jer On kaže budi i to biva.
I to je samo početak. Novi početak. Daj sebi novu šansu! Svaki dan je blagodat, odgovornost, ali i mogućnost. Nemoj zaboraviti da i drugi trebaju tebe. Ti si kćerka, supruga, majka i nena. Nisi sama. Ne zaboravi da nisi sama. Cijeli ummet te svakog dana u svojim namazima selami i za tebe upućuje dove govoreći: “Neka je Allahov mir i blagoslov nama i svim dobrim Allahovim robovima… I svim dobrim Allahovim robovima…” To si ti, Allahov rob, slabašan sâm, a sa Njim jak, dobro radiš, a i greške praviš, potom tevbu činiš i Njemu se vraćaš. Tevba je taj mehanizam koji nam budi i vraća nadu i optimizam. Nema greške koja nije nepopravljiva osim odustajanja od nade u Allahovu milost, pomoć i pobjedu.