Historija islama i muslimana pamti mnoge velikane, ljude koji su snagom vjere u Allaha prednjačili i iza sebe ostavili velika djela. Znamo za predaje o veličanstvenim djelima prvih generacija muslimana i čestitih sljedbenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. I povijest Bošnjaka upamtila je brojne velikane. Jedan od uglednika naše prošlosti jeste rahmetli kurra hafiz Ibrahim Trebinjac.
Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac rođen je u Sarajevu 14. oktobra 1912. godine, od oca Muharema i majke Zumrete. Njegova porodica vodi porijeklo iz sela Grančarevo, općina Trebinje. U rodnom mjestu počeo je i završio svoje obrazovanje. Poslije mekteba i osnovne škole, upisao se u Gazi Husrev-begovu medresu koju je završio 1933. godine. Kao učenik medrese, mnogo je volio i učio Kur’an, pa je tako do svoje 21. godine završio hifz pred hafizom Mustafom ef. Mujezinovićem, a sedam kiraeta pred kurra hafizom Hamdijom Berberovićem. Bio je tada najmlađi kurra hafiz u Bošnjaka. Nakon završetka medrese, odlazi na studije na Al Azhar u Kairo, sa Huseinom Đozom, Abdulahom Derviševićem i Salihom Hadžialićem. Međutim, vraća se nakon prve godine, zbog porodičnih razloga, i dobija angažman kao imam u Sarajevu.
Kada je u jesen 1935. godine osnovana Viša islamska šerijatsko-teološka škola, upisuje se i on među prvima. Diplomirao je u prvoj generaciji ove najviše školske ustanove 1939. godine, kao student generacije. Uskoro poslije završene škole, Ulema medžlis u Sarajevu postavio je Trebinjca za imama Timurhan džamije i vjeroučitelja Druge osnovne škole u Sarajevu. Iste godine kada je diplomirao, postavljen je za profesora-vjeroučitelja u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. U školskoj 1945./1946. godini predavao je u ženskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. U nekoliko navrata predavao je do 1946. godine honorarno i u muškoj medresi. U ramazanu 1946. godine, pritvorile su ga komunističke vlasti, ali mu je suđeno tek godinu kasnije. Suđenje je održano na Vojnom sudu, i osuđen je na dvije godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora, zbog gubitka građanskih prava, nije mogao nigdje naći posla, pa ni u Islamskoj zajednici. Prvi angažman dobio je u jednoj bravarsko-limarskoj radnji kao računovođa, a od kraja 1948. do jeseni 1965. godine radio je kao komercijalista u preduzeću Bralim. Kada je popustila komunistička stega, postavljen za profesora u Gazi Husrev-begovoj medresi 1966. godine, gdje ostaje do odlaska u penziju 1977. godine. Dva puta je vršio dužnost i direktora Gazi Husrev-begove medrese.
Kada je otvoren Islamski teološki fakultet, kurra hafiz Ibrahim ef. Trebinjac na njemu je postavljen za profesora, gdje ostaje do iznenadne smrti 16. oktobra 1982. Predavao je dva predmeta: kiraet i hadis. Trebinjac je bio poznat i kao vaiz. Vazovi su mu bili aktuelni, sažeti i redovito potkrijepljeni kur’anskim ajetima i hadisima.
Ibrahim ef. Trebinjac spadao je među naše “najkvalitetnije” čuvare Kur’ana. Skoro cijeli život učio je Kur’an, proučavao ga i druge podučavao. Rahmetli hafiz Trebinjac divan je primjer ustrajnosti u učenju Kur’ana i činjenju dobrih djela. Kur’an je proučio više od 2.500 puta u toku svog života. Za vrijeme boravka u zatvoru, od dvije godine, proučio je 340 hatmi, tj. svaki dan bi napamet učio po 15 džuzeva Kur’ana. U Hadžijskoj džamiji u Sarajevu duže od dvadeset godina klanjao je sabah sa hatmom. Upravo je završio 84 hatmu kad ga je zadesila smrt. Šesnaest godina zaredom klanjao je teravih-namaz sa hatmom. Na akšamu i jaciji 16 puta je proučio cijeli Kur’an u džamiji Ivlakovali hadži Mehmed (Hrvatin).
Hafiz Ibrahim Trebinjac bio je i autor i prevodilac nekoliko djela. Pored čuvenog Tedžvida koji je napisao sa hfz. Ćamilom Silajdžićem, vrijedi istaći da je po odluci Glavnog odbora El-Hidaje, Trebinjac napisao knjigu Nekoliko opasnih društvenih bolesti kod nas, koja je objavljena 1944. godine, u kojoj je naveo jedanaest opasnih društvenih bolesti koje su bile prisutne kod Bošnjaka tog vremena i to ovim redom:
● Alkoholizam
● Kocka
● Blud i nemoral
● Nepismenost i neprosvijećenost
● Nesloga i pocijepanost
● Pomanjkanje higijenskog života
● Lijenost i nerad
● Slab vjerski osjećaj
● Nepoštenje u međusobnom ophođenju
● Podavanje štetnoj modi i oponašanje drugih
● Slab odgoj djece
Jako je zanimljivo usporediti ovaj spisak sa današnjicom i vidjeti koliko su slični izazovi nekada i sada. Koliko samo zajedničkih izazova dijelimo sa našim precima, i da imamo stvari u kojima smo napredovali, ali i onih sa kojima i dalje tavorimo. U nastavku ovog članka i u idućem broju El-Asra prenijet ćemo dijelove iz ove vrijedne knjige hafiza Trebinjca.
Alkoholizam
Kao prvi po štetnosti društveni problem raširen među Bošnjacima prije 70 godina, hafiz Trebinjac navodi konzumiranje alkohola. Nažalost, stanje je slično, ako ne i gore, danas. Građani Bosne i Hercegovine bili su evropski rekorderi u konzumiranju alkohola, podaci su Svjetske zdravstvene organizacije od prije šest godina. U prosjeku, jedan građanin BiH godišnje popije 56 litara čistog alkohola, što je otprilike 40 litara 40-postotnog alkohola, kakav je najčešće u rakijama. Međutim, u Zavodu za alkoholizam i druge toksikomanije Kantona Sarajevo kažu kako podaci Svjetske zdravstvene organizacije nisu tačni jer, kako navode, prema njihovim procjenama na godišnjem nivou se popije 9,6 litara alkohola, što također smatraju alarmantnim podatkom. Stručnjaci kažu da je problem alkoholizma u Bosni i Hercegovini posebno izražen nakon završetka rata, a uzroci su najčešće siromaštvo i nezaposlenost. Najveću količinu ukupno popijenog alkohola konzumiraju mladi, starosne dobi od 15 do 29 godina.
Hafiz Trebinjac jasno ukazuje na to da se bolest alkoholizma počela postepeno širiti među Bošnjacima nakon dolaska austrijske uprave, i to među bogatijim slojem društva, a potom i među siromasima.
“Težnja za neograničenim uživanjem i bolest oponašanja, to su bile naše najglavnije bolesti. Bošnjaci i Hercegovci su skloni uživanju! Pa neka uživaju, tako su govorile naše tadašnje prilike. Alkohol se zatim pomalo počeo uvlačiti u široke muslimanske slojeve, nakon što je svoju ulogu kod vodećih muslimana odigrao na našu žalost i sramotu. Žeđ za alkoholom javlja se u posljednje vrijeme čak i uz ramazan, da u te svijetle dane možemo vidjeti neke muslimane, ne samo da javno mrse, nego se i javno opijaju”, piše hafiz Trebinjac.
Hafiz Trebinjac ističe da posljedice alkohola trpi cijelo društvo, a posebno porodica. Naše majke, koje su zbog opijanja sinova doživjele najveće potrese, patnje i poniženja; naše domaćice, koje gladne sa svojom djecom čekaju pijane muževe i proživljavaju fizičko i psihičko nasilje; naša djeca koja su prepuštena sebi i ulici.
“Radnički i uopće siromašniji svijet skroz se odao alkoholu. Treba makar jednom proći, recimo, sarajevskim ulicama, koje vode u periferiju, gdje su nastanjeni siromašniji muslimani, pa se uvjeriti da su pune gostionica. Ove gostionice rade i napreduju novcem siromašnih muslimana, koji iz njih izlaze gladni i kao obični jadnici, dok se njihovi domovi ruše i propadaju.
Naše selo je doskora bilo pošteđeno neprilike alkohola, ali sad već nije, jer se tamo sad alkohol ne samo mnogo troši, nego i pripravlja. Zato naš seljak zbog toga mnogo trpi, a njegova dobra propadaju. Među nama piju mnogi: muško i žensko, staro i mlado, pa čak i neki između onih koji bi na strani protivnika alkohola mogli odigrati važnu ulogu. Pije se upravo toliko koliko je dovoljno za potpuno stradanje jedne mnogo veće zajednice, nego što je naša muslimanska.”
Prema riječima Trebinjca, cijela naša muslimanska obitelj zbog alkohola gubi pomalo svoje islamske elemente. Dok drugi svoju tešku sudbinu i grubu sadašnjost nastoje popraviti u borbi i radu, mi to nastojimo u alkoholu. Opijamo se čak i sad, kad najviše moramo biti trijezni! Sijemo trnje, a želimo pobrati grožđe. Neprirodno i nemoguće”, konstatira hafiz Trebinjac i ističe da je dužan svako učiniti koliko može da se naše stanje popravi.
Kocka
Na drugom mjestu štetnih društvenih bolesti među Bošnjacima, hafiz Trebinjac stavio je kockanje. I zaista, koliko je to samo velik problem i danas. Naša zemlja ima najveći broj registrovanih kladionica u Evropi. Čak pola miliona ljudi u zemlji novac daje kladionicama. Njihova se zarada kreće u milijardama maraka godišnje. Grube procjene kažu da se kocka čak jedna četvrtina cjelokupnog stanovništva u BiH. Posljednjih godina svjedoci smo sve većeg broja kladionica, zatvaraju se trgovine, knjižare i na tim mjestima otvaraju se kladionice u koje zalaze osobe svih životnih dobi, a koje se u beznađu života nadaju “brzoj zaradi”. Istraživanja su pokazala da je 70 posto srednjoškolaca barem jedanput u životu kockalo. Mladi najčešće igraju sportske kladionice, kockaju na internetu za novac i igraju brza izvlačenja pod nazivom virtualna izvlačenja, dok manje od desetine učenika odlazi u kasino svake sedmice, što nam govori da je kockanje sve raširenije među mladima. Zar nam se ne čini kao da se sljedeće riječi hafiza Trebinjca odnose na naše stanje...
“Razne hazardne igre uzele su opasne razmjere i među nama muslimanima. Kockaju se kod nas siromasi, kao i bogataši, pa je čak kocka poznata i među djecom. Upropašćuje se vrijeme na besposlicu, mjesto da se iskoristi u radu na zajedničkom dobru. Rasipa se ogroman novac na kocku i trpa u džepove onih koji će ga potrošiti u alkohol ili u koju drugu nevaljalštinu. Među radnicima je kocka osobito zastupljena. Radnik, kao starješina obitelji, svojom kockom povećava bijedu svoje žene i djece i sramotu i brigu svoje zajednice. Mnogi bogataši daju na kocku, kao uostalom i na drugi luksuz, milionske svote, dok za zajedničke potrebe imaju vrlo malo ili nimalo razumijevanja.”
Kockanje ne donosi nikakvu korist, ono narušava i šteti pojedincu i zajednici. Trebinjac navodi da su brojne i velike nesreće, što nastaju iz kockanja. “Mnogi kockari imaju zahvaliti samo kockanju što su živčano oboljeli i na taj način ostali zauvijek nesposobni za bilo koji rad, a na teret sebi i svojoj okolici. Drugi opet duguju svoju zahvalnost ovoj nevaljalštini što su zauvijek ostali bez sredstava za život i postali pravi prosjaci. Mnoge svađe, tučnjave i krvoprolića su nastala zbog kockanja. Nije uzalud za ovo zlo, Allah u Kur’anu rekao da je pogan i djelo šejtana. Kockanje može donijeti i zbilja donosi samo nesreću i zlo u svakom pogledu.”
Nesloga i pocijepanost
Gorući problemi Bošnjaka, prema riječima hafiza Trebinjca, jesu, između ostalih, nesloga i razjedinjenost. Život pojedinca moguć je samo kroz život zajednice. Vrijednost ovog pravila bila je uvijek i ostaje zauvijek, a dokazana je životom svake zajednice, u njenom napredovanju i nazadovanju. Za razvijanje i održavanje zajedničkog života postoje prirodni zakoni, koji su obvezni za svakog bez iznimke. Sloga je kruna tih zakona.
Hafiz Trebinjac navodi primjere iz života Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba, i ukazuje da je jedan od razloga njihovog uspjeha bilo čvrsto držanje džemata i međusobna ljubav i potpomaganje.
“Islam se pobrinuo da se sloga među muslimanima podržava stalno kroz sve islamske dužnosti. Zajedničko klanjanje namaza u džamiji ili na drugom mjestu je propis kojemu je jedna od svrha trajno održati međusobnu slogu i ljubav muslimana. Hadždž je najveća manifestacija bratstva, zajedničke brige i složna života. Zekat je najbolja društvena ustanova, kojom islam želi zasuti onaj jaz mržnje, nepovjerenja i svega drugog, što bi muslimana moglo razjediniti, naročito siromašniji svijet od bogatijeg. Ukratko, naša vjera se pobrinula, da dovoljno naglasi važnost sloge i zajedničkog života i da to sve među svojim pripadnicima trajno podržava i razvija kroz propise, koje im je postavila”, piše hafiz Trebinjac.
Nakon navođenja predaja iz Kur’ana i sunneta o važnosti sloge i jedinstva, Trebinjac se osvrće na stanje Bošnjaka, koji su podijeljeni, posvađani i nesložni. Jedni drugima su najveći dušmani. On zato piše sljedeće riječi:
“Naš društveni život, barem nekoliko posljednjih decenija, mogao bi se najmanje označiti kao život zajednice, koja je voljna živjeti u pravoj islamskoj povezanosti, slozi i ljubavi. Mi smo sa svoje strane zaboravili to da u očima drugih možemo imati vrijednosti onoliko koliko smo odani svojoj vjeri i koliko kroz njeno učenje pokazujemo sposobnost i volju, da živimo u slozi i ljubavi unutar svoje zajednice, kao i sa drugima. Naše nepoznavanje važnosti složna zajedničkog života čini nas ravnodušnim prema zajedničkim potrebama, pa čak i opasnostima. Naša zagrijanost za povezanost i slogu, kroz islam, zaječi ponekad i javno, usmeno ili pismeno, ali ona malokad prelazi okvir puste teorije kod mnogih među nama.”
Na kraju, Trebinjac ističe da smo “svi dužni poraditi na uklanjanju svih nepravilnosti u našem zajedničkom životu. U tom časnom radu neka nam posluži najprije svijetao primjer Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih vjernih pomagača; neka nas vodi uvjerenje, da će nam biti bolje tek onda ako se svi za to potrudimo.”
Pomanjkanje higijenskog života
Islam kao najbolji regulator čovjekovog života, pobrinuo se da svojim sljedbenicima omogući što bolji i miliji život, piše hafiz Trebinjac. Bez zdravlja život ne može biti ni dobar ni mio, a bez čistoće, opet, nema zdravlja. Brojna oboljenja raznih vrsta stoje u direktnoj vezi sa nečistoćom. Naša narodna poslovica kaže da je čistoća pola zdravlja, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, davno je rekao da je čistoća sastavni dio vjere, a drugom prilikom je kazao, da je čistoća pola vjere.
Trebinjac spominje da su “prve temelje higijenskom i kulturnom životu kod nas udarili Turci odmah po svom dolasku u naše krajeve”. Njima svi, bez razlike, dugujemo veliku zahvalnost, što smo u njihovo doba po našim gradovima imali mnogo javnih banja, česmi i bunareva. Naši vrijedni vakifi donedavno su se natjecali koji će više učiniti trajnu uslugu svojoj zajednici u svakom pogledu, pa i u pogledu održavanja čistoće. Osim toga, ni na selu, a pogotovo u gradu, nije se dala zamisliti nijedna muslimanska kuća bez više ili bar jedne “banjice”.
Opisujući stanje Bošnjaka prije 70 godina, Trebinjac je žalostan što se uopće malo vodi računa o održavanju čistoće ne samo među muslimanima, nego i inače. “Gradski svijet, kao i seoski, prepušten je u pitanju održavanja čistoće, više-manje sam sebi i vlastitoj inicijativi, jer javne inicijative ima tek malo ili nimalo. Eto, naprimjer, u Sarajevu, imamo danas svega dvije javne banje, u Sarajevu sa oko stotinu hiljada stanovnika. Osim toga, ima i jedna druga velika neprilika, u posljednje vrijeme vlada velika oskudica u sapunu, odnosno uopće u sredstvima za čišćenje, tako da može biti potpuno čist samo onaj ko ima dosta novaca.”
Hafiz Trebinjac ukazuje na teško stanje na muslimanskom selu, posebno po pitanju higijene. On navodi više razloga za takvo stanje, među kojima navodi odgovornost vjerskih i državnih organa, nedovoljno pružanje liječničke pomoći i nemarnosti jednog dijela našeg seljačkog svijeta i nemar spram pitanja vjere.
“Prilikom nedavnog bližeg i duljeg kontakta sa našim seljakom, upoznali smo bolnu istinu, da priličan postotak našeg seljačkog svijeta zna vrlo malo o islamu uopće, pa tako i o vjerskom čišćenju. Ova tvrdnja se odnosi poglavito na neka sela istočne Bosne.”
On navodi da postoje i pozitivni primjeri naših sela, koja mogu poslužiti kao primjer čak i drugim gradovima. Što se tiče grada, problemi sa higijenom javljaju se kod siromašnijih slojeva društva, koji “ne poznaje islamske propise o čišćenju” i često nema mogućnosti za održavanje higijene, ali i kod onih bogatijih, koji se ugledaju na zapadnjake i povode za njihovim trendovima. Trebinjac navodi pojavu među jednim dijelom imućnih, koji zapušta i čistoću, samo da bi bio “moderan”.
“Održavanju čistoće tijela, odjeće, hrane, stana, njegove okolice i uopće svega treba se posvetiti mnogo pažnje”, piše na kraju hafiz Trebinjac. Upućujući savjet vjerskim i svjetovnim liderima, poziva ih da narod upućuju i pojašnjavaju jer “lijep savjet sigurno neće biti bez ikakve koristi”. Kada se potreba i važnost čistoće objasni svijetu sa svih strana i kad mu se kaže kakve sve posljedice donosi za sobom nečistoća, udovoljit će se jednoj prijekoj potrebi naše zajednice i velikoj islamskoj dužnosti.
