Amr b. As prima islam
Amr b. As kazuje o svom primanju islama: “Vraćajući se iz Bitke na Hendeku, okupio sam nekoliko Kurejšija koji su cijenili moje mišljenje i slušali me. Rekao sam im: ‘Tako mi Allaha, mislim da će Muhammedova vjera doseći velike visine. To je moje mišljenje, a vi recite šta mislite.’ Oni rekoše: ‘Šta predlažeš da učinimo?’ Rekao sam: ‘Smatram da bismo trebali otići u Nedžašijinu zemlju i ostati tamo. Ako Muhammed pobijedi naš narod, bit će nam draže da živimo pod Nedžašijinom nego pod Muhammedovom vlašću, a ako naš narod pobijedi Muhammeda, oni znaju ko smo i od njih ćemo vidjeti samo dobro.’ Odgovoriše: ‘To je dobro mišljenje.’ Rekao sam: ‘Onda sakupite nešto da mu poklonimo.’ Nedžaši je najviše volio da mu iz naše zemlje poklanjaju kože, pa smo sakupili dosta koža i krenuli. Kada smo stigli, rekao sam svojim drugovima: ‘Ovdje je Amr b. Umejja ed-Damri. Ući ću kod Nedžašija i zatražiti da mi dozvoli da ga ubijem. Ako to učinim, Kurejšije će biti veoma zadovoljni, jer ću ubiti Muhammedovog izaslanika.’ Potom sam ušao kod njega i poklonio mu se kao što sam obično činio, a on mi je rekao: ‘Dobro došao, prijatelju! Nosiš li mi poklone iz svoje zemlje?’ Rekao sam: ‘Kralju, donosim ti mnogo koža.’ Stavio sam pred njega poklone koji mu se veoma svidješe. Zatim sam rekao: ‘Kralju, vidio sam da od tebe odlazi jedan čovjek. On je izaslanik našeg neprijatelja, predaj mi ga da ga ubijem, jer je on ubio mnoge naše prvake i ugledne ljude.’ Nedžaši se žestoko naljutio te je snažno udario svojom rukom po svom nosu da sam pomislio da ga je slomio te sam poželio da propadnem u zemlju bojeći se kako će dalje postupiti. Rekao sam: ‘Kralju, da sam znao da će te ovo rasrditi, ne bih to tražio.’ Rekao je: ‘Zar misliš da ću ti dopustiti da ubiješ čovjeka koji je došao kao glasnik onoga kojem dolazi Veliki izaslanik, koji je dolazio i Musau!?’ Upitao sam: ‘Kralju, zar je on, doista, takav?’, a on je odgovorio: ‘Teško tebi, Amre! Bolje ti je da mi se zakuneš da ćeš ga slijediti, jer je on na istini i Allah će ga uzdići nad onima koji mu se suprotstavljaju, kao što je uzdigao Musaa nad faraonom i njegovom vojskom!’ Rekao sam: ‘Hoćeš li uzeti od mene zakletvu da ću slijediti islam?’ Rekao je: ‘Hoću’, i pružio ruku te sam mu dao zakletvu da ću slijediti islam. Od svojih drugova krio sam da sam primio islam.
Vratili smo se, a ja sam bio odlučan da se priključim Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da očitujem islam pred njim. (Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-Nebevijja)
Na putu za Medinu sreo sam Halida b. Velida koji je dolazio iz Meke. Bilo je to prije oslobođenja Meke. Upitao sam ga: ‘Ebu Sulejmane, gdje si pošao?’ Rekao je: ‘Jasno je kuda ovaj put vodi: krenuo sam Vjerovjesniku da primim islam.’ Rekao sam: ‘Tako mi Allaha, i ja dolazim kako bih primio islam!’, te smo se zajedno zaputili u Medinu i otišli pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pristupio je Halid i primio islam, a potom sam se i ja približio i rekao: ‘Allahov Poslaniče, primam islam ako će mi biti oprošteni prošli grijesi, a buduće ne spominjem.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Amre, primi islam. Zaista, islam briše prethodne grijehe i hidžra briše prethodne grijehe!’ Nakon toga dao sam mu zakletvu i otišao.” (Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-Nebevijja)
Priča Halida b. Velida
Halid, radijallahu anhu, o svom primanju islama kazuje: “Kada je Allah odlučio da mi ukaže dobro, ulio je u moje srce ljubav prema islamu i razbistrio mi razum. Govorio sam sebi: ‘Koliko sam samo sukoba imao sa Muhammedom, i kada god bih se vraćao nakon neke bitke, osjećao sam da ništa nisam postigao i da će Muhammed na kraju izaći kao pobjednik.’ Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pošao na Hudejbiju, izašao sam na čelu grupe mnogobožačkih konjanika te smo njega i njegove ashabe sreli u Usfanu. Stao sam pred njega i ispriječio mu se na putu. On je predvodio ashabe na podne-namazu, te smo htjeli da ih u tom trenutku napadnemo, ali smo, na svu sreću, odustali od te namjere. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je o čemu razmišljamo pa kada je došlo vrijeme ikindije, klanjao je sa ashabima namaz u strahu. To me se izuzetno dojmilo. Pomislio sam: ‘Čovjeka nešto štiti.’ Potom je skrenuo desno da bi izbjegao naše konje. Na Hudejbiji je sa Kurejšijama potpisao primirje kojim su oni bili veoma zadovoljni, a ja sam počeo živjeti u nedoumici, govorio sam sebi: ‘Šta da radim? Nedžašiji ne mogu otići, on slijedi Muhammeda, a njegovi su ashabi kod njega bezbjedni. Da odem Herakliju? Morao bih napustiti vjeru svojih predaka i primiti ili kršćanstvo ili judaizam, i bio bih puki podanik strancima. Ili da ostanem u svom mjestu sa ostalima koji su još tu?’ U tim razmišljanjima dočekao sam i godinu naknadne umre. Došao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali ja to nisam mogao gledati, pa sam se izgubio. Moj brat Velid b. Velid došao je sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, da obavi umru. Tražio me, pa pošto me nije mogao naći, ostavio mi je pismo u kojem je pisalo: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Zaista se ne mogu načuditi da još nisi primio islam! Ti si pametan, a islam je nešto što se ne može odbiti. Čak me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao za tebe. ‘Šta je sa Halidom?’, a ja sam odgovorio: ‘Allah će ga dovesti’, a on je rekao: ‘Čudno je da neko poput njega još nije primio islam! Za njega bi bilo bolje kada bi svoju hrabrost i sposobnost stavio na stranu muslimana, a protiv mnogobožaca, a mi bismo mu dali prednost nad drugima!’ Zato, brate moj, požuri da nadoknadiš mnoga dobra koja si propustio!’ Kada sam pročitao pismo, mnogo me obradovaše riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te se kod mene pojavi jaka želja da pođem u Medinu, a moja žudnja za islamom još se više poveća. Poslije toga, sanjao sam da se nalazim u neplodnoj i tijesnoj zemlji, pa sam izašao u neku prostranu zemlju, punu zelenila. Kada sam se probudio, pomislio sam: ‘Ovaj je san znak.’ Došavši u Medinu, odlučio sam da svoj san ispričam Ebu Bekru, koji mi to protumači ovako: ‘Prostranstvo u koje si izašao je islam u koji te Allah uputio, a tijesna zemlja je tjeskoba širka u kojem si se nalazio.”
Pošto sam odlučio da pođem, počeo sam razmišljati ko bi mi se mogao pridružiti na putu ka Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Sreo sam Safvana b. Umejju te sam mu rekao: ‘Ebu Vehbe, šta ti kažeš? Ja vidim da nas je malo ostalo, a Muhammed se uzdigao i nad Arapima i nad strancima. Šta misliš da odemo Muhammedu i postanemo njegovi sljedbenici? Muhammedovi uspjesi služe Arapima na čast.’ On je to energično odbio rekavši: ‘Kada bi sve Kurejšije izginuli i jedino ja ostao, nikada ga ne bih slijedio.’ Tada se rastadosmo, a ja rekoh sebi: ‘Ovaj čovjek traži osvetu. Njemu su na Bedru poginuli otac i brat.’ Zatim sam sreo Ikrimu, sina Ebu Džehlovog, pa i njemu rekoh ono što rekoh Safvanu, a njegov odgovor bijaše kao i Safvanov. Rekao sam mu: ‘Nikome ne govori o ovome što sam ti rekao.’ Odgovorio mi je: ‘Neću to spominjati nikome!’ Vratio sam se svojoj kući i naredio da mi se pripremi jahalica za put. Nakon toga, izašao sam sa jahalicom i krenuo sve dok nisam sreo Osmana b. Talhu. Pomislio sam: ‘Ovo je moj prijatelj, pa kada bih i njemu spomenuo ono što želim da učinim?!’ Međutim, sjetivši se ko je sve poginuo od njegovih rođaka, odlučih da mu ništa ne spominjem. Ali, opet pomislih: ‘Šta ima veze, ionako sam već krenuo!’ Potom sam mu predstavio situaciju i rekao mu: ‘Mi smo poput lisice stjerane u rupu – ako se u rupu izlije kanta vode, izaći će.’ Onda sam mu rekao isto što sam već rekao dvojici njegovih drugova. On se odmah odazvao i rekao: ‘Ja od jutros želim poći i već sam pripremio jahalicu. Dogovorismo se da se sljedećeg jutra sretnemo u Je’džedžu i ko stigne prvi da sačeka onog drugog. Sljedeći dan smo poranili i prije zore se našli na dogovorenom mjestu. U mjestu Hedda sreli smo Amra b. Asa, pozdravili smo se, pa on upita: ‘Gdje ste pošli?’ Rekosmo: ‘A gdje si ti pošao?’ i zatim nastavismo: ‘Mi smo pošli da primimo islam i postanemo Muhammedovi, sallallahu alejhi ve sellem, sljedbenici.’ On reče: ‘I ja sam zbog toga izašao.’
Krenuli smo zajedno i kada smo stigli u mjesto Harra na ulazu u Medinu, sjahali smo sa deva. Kada Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestiše o našem dolasku, to ga veoma obradova. Obukao sam najljepšu odjeću koju sam imao i krenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Sreo me je moj brat koji mi reče: ‘Požuri, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obaviješten je o tvom dolasku i veoma se raduje tome. On vas sada čeka.’ Žurno sam se kretao dok ga nisam ugledao: osmjehivao se sve dok nisam stao pred njega. Poselamio sam ga, a on mi je radosna lica odgovorio na selam. Rekao sam: ‘Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da si ti Allahov poslanik.’ Rekao je: ‘Hvala Allahu, koji te uputio. Smatrao sam te inteligentnim i nadao sam se da će te tvoj razum navesti na dobro.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, moli Allaha da mi oprosti što sam se borio protiv tebe i opirao istini.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam briše ono što je bilo prije njega.’ Rekoh: ‘Allahov Poslaniče, dovi za mene.’ Uputio je dovu ovim riječima: ‘Allahu moj, oprosti Halidu za sve što je uradio odvraćajući od Tvoga puta.’ Nakon toga prišli su Osman i Amr i prihvatili islam. To je bilo u mjesecu saferu osme godine po Hidžri. Tako mi Allaha, od dana kada sam primio islam, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikog od svojih ashaba nije pazio više od mene.” (Alija es-Sallabi, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)
Pouke, poruke i propisi
● Nedžašijina ljutnja dokaz je iskrenog imana i ljubavi koju je osjećao prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimanima. Njegov iskreni iman utjecao je na to da Amr primi islam. Nedžašija je time zaradio veliku nagradu jer je posredstvom njega islam primio jedan od kurejšijskih velikana.
● Amrovo primanje islama značilo je veliku pobjedu za islam. On je svoju veliku inteligenciju i mudrost stavio u službu islamske da‘ve. Njegovim primanjem islama mnogobošci su mnogo izgubili, jer je on rješavao njihove velike probleme za koje je potrebna izvanredna umna sposobnost, naročito u stvarima koje su se ticale njihovog neprijateljstva prema muslimanima.
● Halid b. Velid shvatio je da će Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naposljetku pobijediti. Njegove riječi: “Koliko sam samo sukoba imao sa Muhammedom i kada god bih se vraćao nakon neke bitke, osjećao sam da ništa nisam postigao i da će Muhammed na kraju izaći kao pobjednik”, pouka su svakom ko se bori protiv islama.
● Pokazivanje brige za ljude jedan je od načina utjecaja na njih i pridobijanja za islam. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za Halida b. Velida: “Čudno je da neko poput njega još nije primio islam! Za njega bi bilo bolje kada bi svoju hrabrost i sposobnost stavio na stranu muslimana, a protiv mnogobožaca, a mi bismo mu dali prednost nad drugima!” Ove su riječi imale ključni utjecaj u pridobijanju Halidovog srca za islam. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjedovao je sposobnost utjecaja na ljude. Poznavao je Halidove liderske i zapovjedničke sposobnosti, te je obećao da će mu na tom polju dati prednost nad drugima. Također je pohvalio njegovu inteligenciju i sposobnost ispravnog rezonovanja. Ovim riječima, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odstranio je od Halida sve ono što ga je još uvijek držalo u širku, koji ga je privlačio tek u onolikoj mjeri u kojoj mu je pružao ugled i položaj zapovjednika. I kada je shvatio da će ono što mu nude mnogobošci imati i ako primi islam, i da neće biti zanemaren, to ga je ohrabrilo da se odupre šejtanovim došaptavanjima, te je čvrsto odlučio da primi islam u kojem je osjećao smiraj.
● Amrovo i Halidovo primanje islama donijelo je muslimanima dodatnu snagu, a mnogobošce još više oslabilo. Allah je dao da njihovim rukama budu ispisane neke od najsvjetlijih stranica historije muslimanskog džihada, koje za sva vremena ostaju podsjetnik ummetu na njegovu slavnu historiju.