Haridžije nakon ubistva Alije

Tema Povijest IslamaČitanje 9 minuta

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

U nekoliko prošlih tekstova opisali smo kako je nastala i kako se odvijala prva fitna u ummetu. Počela je tajnim razgovorima na tajnim sastancima, sumnjama koje je ubacivao Ibn Sebe, optužbama protiv Osmana, radijallahu anhu, koje su dovele do zahtjeva za njegovom smjenom, da bi na kraju Osmana protekfirili, tj. proglasili nevjernikom, i ubili. Kada su do toga došli, smutljivci su protekfirili i Aliju i ostale ashabe. Ubili su Aliju, radijallahu anhu, a na kraju su protekfirili cijeli ummet. Haridžije smatraju da samo oni zastupaju istinu, a da su nevjernici svi koji im se suprotstave!


Iz prve fitne, odgojene zabludama koje je propagirao Ibn Sebe stasale su dvije najgore sekte, dva karcinoma na tijelu ummeta: haridžije i rafidije. Rafidije su pretjerali u pogledu veličanja nekolicine ashaba, odbacivši i protekfirivši ostale, i tako su utemeljili svoju sektu, koja istinski ne priznaje ni Kur’an, ni Poslanika pa na kraju ni ispoljavanje tevhida Allahu. S druge strane, sekta haridžija odbacila je sve ashabe. Ove prve haridžije postale su poznate kao prve muhakkime, zbog svog odnosa prema tahkimu i dogovoru između dvije grupe muslimana, o čemu je bilo riječi u prethodnim tekstovima.

Učenjaci koji su pokušali nabrojati sve haridžijske sekte naveli su ih dvadesetak, ali to nije njihov konačan broj jer i te haridžijske sekte imaju svoje podsekte i od jedne nastajale su dvije, tri i više podsekti.

Zablude haridžija

Zajednička karakteristika haridžijskih sekti nije proglašavanje nevjernikom počinioca velikog grijeha, nego maloumnost kao i neznanje koje je posljedica ostavljanja sunneta i ashaba i njihovog puta. To ih je dovelo do njihove sljedeće zajedničke karakteristike, a to je proglašavanje nevjernicima svojih neistomišljenika i njihovo često i stalno razilaženje, cijepanje i podvajanje na nove sekte. Zato nemaju zajednički pravac, mezheb na čijim temeljima se slažu, nego stalno se razilaze i dijele. Nemaju razuma, upute niti znanja. Kako da imaju kad se niti vraćaju, niti priznaju ulemu?! Odbacili su ashabe pa šta reći za one koji nisu na njihovom stepenu, imame iz reda tabiina, poput Ibn Sirina, Hasan el-Basrija, Ibn Musejjiba, sedam fakiha Medine..., i nakon njih imama Malika, Sufjana es-Sevrija, Ahmeda, i dr. U vaktu ovih velikana, haridžije nisu držali do njih, nisu ih nimalo cijenili i poštovali. Velikana, koje svaki vjernik voli i žali što nije barem jednog od njih samo sreo, a kamoli da je kod njih učio i podučavao se Allahovoj vjeri! Nije zato čudo do kakvih su zabluda došle haridžije.

Jedna od najpoznatijih haridžijskih sekti, najgorih i najžešćih prema muslimanima, a uvijek su haridžije najžešće prema muslimanima, jeste sekta nedždat, čiji su pripadnici sljedbenici Nedžde b. Amira el-Hanefija. Oni su bili poznati po tome što nisu tekfirili počinioce velikih grijeha za koje je propisana šerijatska kazna, poput zinaluka, krađe itd., ako su počinioci bili njihovi istomišljenici, ali ako je počinilac ovih djela pripadao njihovim neistomišljenicima, onda su smatrali da je izašao iz islama.

El-ezarika je druga velika haridžijska sekta, čiji su pripadnici sljedbenici Nafia b. Ezreka el-Hanefi. Ova je sekta svoje neistomišljenike smatrala mušricima. Dakle, da bi oni nekoga proglasili nevjernikom nije bilo potrebno da taj čovjek počini neki veliki grijeh, nego je bilo dovoljno da samo izrazi neslaganje s njima. Prve muhakkime su Aliju, ostale ashabe i sve muslimane smatrali kafirima, a ne mušricima, iako to ne mijenja suštinu, ovo je samo primjer njihovih podjela i razilaženja. Također, el-ezarika su smatrali da su mušrici oni koji nisu učinili hidžru u područja pod njihovom kontrolom, iako su zastupali njihova ubjeđenja. I u ovom pitanju proturječili su prvim muhakkimama koji to nisu zastupali, nego su tekfirili samo neistomišljenike koji nisu učinili hidžru. El-ezarika su imali ispit za one koji bi im se pridružili, tako što bi mu dali jednog od zarobljenih muslimana da ga zakolje! Ako bi to gnusno djelo uradio, vjerovali bi da je iskreni pokajnik od kufra, a ako bi odbio, proglasili bi ga munafikom i mušrikom i ubili, iako im je došao, čineći hidžru njima! Oni su isto tako dozvoljavali ubijanje djece i žena svojih neistomišljenika. Prvi od njih koji je utemeljio ovu zabludu bio je Abdullah b. Vedin, koji se razišao sa Nafijom b. Ezrekom oko ovog pitanja, pa ga je Nafija ubio nakon što se nije pokajao i odrekao ovog ubjeđenja, da bi nakon toga Nafija i njegovi sljedbenici prihvatili stav Ibn Vedina i počeli ga zastupati. Ali, tu se javio problem, jer Nafija nije smatrao da je bio nevjernik, kad je zastupao suprotan stav stavu Ibn Vedina, a tekfirio je onoga ko se sad s njim ne slaže. Tako su uspostavili vjerovanje da je sve mimo njihovih područja nevjerničko područje i da je dozvoljeno sve ubijati, uključujući djecu i žene, dozvolili su izdaju, prevaru. Nafiju su proglasili halifom i vladarom pravovjernih. Pridružili su im se haridžije Omana i Jemena, tako da ih je bilo oko dvadeset hiljada. Zavladali su prostorima Ahvaza, Firsa i Kirmana. Uspostavili su državu, skupljali harač, imali vojsku. Ovo je bilo u vrijeme kad je Abdullah b. Zubejr, radijallahu anhu, vladao Arabijskim poluotokom, Irakom i područjima Horasana. Emevije su vladali samo Šamom. Ibn Zubejr, pošto su područja koja su zaposjele haridžije bila njegova odgovornost, naredio svome zapovjedniku Muhellebu b. Ebu Sufri, koji je na krajnjem istoku bio zauzet širenjem islama, da se vrati i da im se suprotstavi. Vojska koja je brojala dvadeset hiljada pod njegovom komandom porazila je sektu el-ezarika i njihov vođa Nafija bio je ubijen.

Gdje staje razum, počinju haridžije

Muhelleb, poznajući stanje haridžija i da se podijele i zbog najmanje stvari, mudro i lukavo odlučio je iskoristiti njihovo maloumništvo da sami sebe dokrajče, pa im je poslao kršćanina kojem je rekao da, kad im dođe, učini sedždu Katariju b. Fudžai, novom vođi el-ezarika, koji je bio poznat kao najhrabriji haridžija, njihov junak. Kad je došao i učinio mu sedždu, Katari je osudio njegov postupak, rekao da se sedžda čini samo Allahu, na što je kršćanin ostao na tome da samo njemu čini sedždu. Jedan od prisutnih haridžija onda je konstatirao da ga obožava mimo Allaha i proučio ajet: “I vi, i oni koje pored Allaha obožavate, bit ćete gorivo u Džehennemu, a u njega ćete doista ući” (El-Enbija, 98). Dakle, odmah ga protekfirio, na što je Katari odgovorio da kršćani obožavaju Isaa, alejhis-selam, pa mu to neće štetiti. Vidimo kako dokazuju ajetima, te da nema mahana u ajetima i Kur’anu, nego u njihovim razumima i srcima. Nektar iz cvijeta uzme pčela pa kao proizvod nastane med, uzme ga svilena buba pa kao proizvod nastane svila, a jede ga stoka pa nastane izmet. Tako i haridžije ne razumiju Kur’an, pogrešno ga tumače, pa nije problem u Kur’anu, u izučavanju Allahove vjere, niti u generaciji velikih imama u kojoj su bile ove haridžije, nisu su oni bili uzrok njihove pojave ili njihovog jačanja. Do takvog stanja dolazi kad neki dopuste da ih smutnje i sumnje nadvladaju. I nakon postupka kršćanina, jedan od haridžija isukao je sablju i ubio ga. Taj postupak Katari je osudio, na što mu se skupina haridžija suprotstavila i došlo je do novih podjela.

Muhelleb im je poslao drugog čovjeka koji im je trebao postaviti pitanje u vezi sa statusom dva čovjeka koja su krenula da im učine hidžru, pa je jedan umro na putu, a drugi došao, ali nije prošao ispit. Jedni su rekli da je onaj što je umro na putu džennetlija, a koji nije prošao ispit džehennemlija, drugi su rekli da su obojica kafiri, i opet su se razišli. Katari se odvojio mjesec dana od njih, drugi su govorili da moraju ostvariti jedinstvo, jer ih neprijatelji žele uništiti, odjednom pozivaju na odustajanje od ubjeđenja, radi očuvanja vlasti! Muhelleb je sa svojom vojskom ostao u borbama sa ovom haridžijskom sektom devetnaest godina dok ih nije porazio.

Kako se zablude granaju od prigovora Osmanu, radijallahu anhu, do ovakvih sekti, koje su nanijele mnoge rane na tijelu ummeta, ali ummet ih je preživio. Naša je obaveza da budemo oni koji će uzeti pouku, a ne oni koji će drugima biti pouka!

Tekst Haridžije nakon ubistva Alije je objavljen u broju 87, 16. novembar 2018. Permalink

Još tekstova na temu Povijest Islama