Menu

Hiperaktivna djeca

Tema Islamska porodicaČitanje 15 minuta

Ja sam dječak koji često radi čudne stvari. Moji prijatelji to ponekad smatraju smiješnim, ali meni nije bila namjera da njih nasmijem, jer ja ne razmišljam o onome što ću uraditi. Tako da nekad kod nekog vidim da ima neku smiješnu jaknu, ja mu to odmah kažem a da nisam razmišljao o tome da li će ga to povrijediti ili ne. Ali ja zaista ne želim da se tako ponašam prema drugima.

Ponekad osjećam da je u mojoj glavi haos, posebno kad je puno djece u mojoj blizini. A onda mi je teško da se duže od pet minuta koncentrišem na nešto, tako da počnem da razmišljam o nekim drugim stvarima. Naprimjer, kada sam u školi i profesorica nešto objašnjava, u jednom momentu počnem da mislim na nešto drugo i kad se ‘probudim’, već bude kasno jer je profesorica to već objasnila i onda me to iritira i više ne mogu da pratim nastavu. Također volim da hodam, skačem i trčim ukrug. Jednom sam se popeo na drvo i nisam mogao da siđem s njega.” (Ispovijest četrnaestogodišnjeg dječaka koji ima ADHD)

ADHD je skraćenica za Attention Deficit Hyperactivity Disorder (Deficit pažnje, hiperaktivni poremećaj). Ovo znači da jedna osoba koja ima ADHD ne može svoju pažnju dugo usmjeriti prema zadatku koji joj je zadat. Također, ovo podrazumijeva da ove osobe imaju potrebu da su uvijek u pokretu, odnosno hiperaktivnost. Takve osobe reaguju u trenutku implusivno. Problemi sa pažnjom, hiperaktivnošću i impulsivnošću tri su najvažnija svojstva ADHD-a. (J. D. van der Ploeg, Gedragsproblemen, ontwikkelingen en risico's, 2014)


ADHD se češće javlja kod djece nego kod odraslih. Djeca koja nemaju problema sa hiperaktivnošću, ali više problema imaju da se koncentrišu i svoju pažnju usmjere prema nečemu imaju takozvani ADD (Attention Deficit Disorder). (A. Eenhoorn, Chaos in je hoofd, 2015)

Umjerena hiperaktivnost je normalno ponašanje kod djece. Dok se neka djeca vole igrati i skakati, druga vrijeme radije provode sa igračkama koje ne zahtijevaju njihovu fizičku aktivnost. Zato je teško odrediti da li neko dijete ima ADHD ili ne. Istraživači koji se bave ovom tematikom još uvijek ne mogu sa sigurnošću da utvrde koji je razlog da neko dijete ima ADHD, a drugo da nema. Zasigurno veliku ulogu ima način odgoja djeteta, odnosno u kojoj okolini odrasta, a isto tako značajnu ulogu ima i genetika.

Naučnici smatraju da genetika 80% utječe na pojavu ovog poremećaja. Ako, recimo, jedan od roditelja ima ADHD, osam puta je veća mogućnost da će i dijete da dobije taj poremećaj. Također, oni su došli do zaključka da jedan od rizičnih faktora koji utječu na to da dijete dobije ADHD, pored genetike, ima i korištenje cigareta, alkohola ili droge tokom trudnoće. Sve ovo će povećati šansu da će dijete dobiti ovaj poremećaj. Pored ovog, i prijevremeno rođena djeca, ona koja su rođena sa manjom tjelesnom masom ili djeca koja nisu pri porodu imala dovoljno kisika spadaju u rizičnu kategoriju.

DSM-V

DSM-V (Diagnostic and Statistical Manuel of Mental Disorders – Dijagnostičko statistički priručnik mentalnih poremećaja) je priručnik koji koriste psiholozi i ostali istraživači kako bi se dijagnosticirao neki određeni poremećaj. U ovom priručniku, ADHD je opisan kao neurobiološki poremećaj u razvoju. Nemirno ili nekoncentrirano ponašanje ne znači odmah da dijete ima ADHD (A. Schwarz, De ADHD-GOLF, 2016). Tek kada takvo ponašanje zadovoljava kriterije prema DSM-V, može se dijagnosticirati ADHD:

• Simptomi nedostatka pažnje, hiperaktivnosti i impulsivnosti;

• Ovi se simptomi javljaju prije dvanaeste godine djeteta;

• Simptomi se javljaju kako kod kuće tako i u školi;

• Narušavaju normalno funkcionisanje djeteta i ograničavaju ga u društvu, školi…

• Ovi se simptomi ne mogu objasniti prisutnošću drugog poremećaja.

Kako dijagnosticirati ADHD?

Pisac i žurnalista A. Schwarz u svojoj knjizi De ADHD-GOLF ističe da doktori na osnovu određenih simptoma i Conners skale mogu ovaj poremećaj dijagnosticirati:

Poremećaj pažnje (dijete mora da ima barem tri od sljedećih simptoma):

• Ne završava poslove koje počne da radi;

• Čini se da često ne sluša šta mu se govori;

• Brzo gubi koncentraciju;

• Ima poteškoća da se koncentriše na zadatke koji zahtijevaju više pažnje;

• Teško mu je da se dugo igra sa jednom igračkom.

Implusivnost (minimalno tri simptoma):

• Radi prije nego što razmisli šta i kako treba uraditi;

• Brzo se prebacuje sa jedne igre na drugu;

• Ima poteškoća da se organizuje;

• Treba mu više nadzora od drugih osoba;

• Pravi buku u razredu;

• Za vrijeme igranja ne može da čeka na svoj red.

Hiperaktivnost (minimalno dva simptoma):

• Trči okolo ili se često penje na stvari;

• Ne može da sjedi na jednom mjestu ili se klacka na stolici;

• Teško mu je da sjedi na stolici u školi;

• Puno se prevrće dok spava;

• Ponaša se kao da je uvijek u pokretu.

Međutim, još uvijek se nakon jednog testa koje dijete uradi ne može reći da se radi o ADHD-u, nego je za to potrebno psihološko istraživanje, a to zahtijeva testove koji treba da budu ispunjeni od strane samog djeteta, zatim roditelja, a i same škole, tako da nakon opservacije i ostalih dijagnostičkih istraživanja jedan psihijatar ili psiholog može da dâ dijagnozu. Dijete mora da odgovori na više od pola pitanja sa “da”, kako bi se procedura mogla da pokrene. Ovaj se test može naći u DSM-V.

U Holandiji 4–5% djece ima dijagnozu ADHD, odnosno jedno od dvadesetero djece ima jasne simptome da ima ADHD. Ovaj poremećaj najčešće imaju dječaci, čak četiri puta više nego djevojčice, to jest četiri dječaka će imati ADHD naspram jedne djevojčice. (A. Eenhoorn, Chaos in je hoofd, 2015)

Poremećaji koji su usko povezani sa ADHD-om

• Djeca sa ADHD-om imaju problema sa planiranjem i organiziranjem. Učenje planiranja počinje u ranom djetinjstvu. Još dok je dijete malo, ono zna da slaže lego kockice, da ih stavlja jedne na druge, i samim tim dijete se uči strpljenju i načinu kako korak po korak nešto isplanirati. Dijete koje ima ADHD nema strpljenja i ne može planirati svoje zadatke.

• Drugi načini kako prepoznati dijete koje ima ADHD jeste i taj da to dijete ne može brzo da se sjeti nečega što je u prošlosti uradilo ili reklo. Zatim, takvo dijete ima poteškoća da ponovi ono što je moralo da uradi, a i to dijete nerijetko zaboravlja stvari. Ova djeca često su emocionalna, tj. osjetljivija u odnosu na drugu djecu istog uzrasta i ne mogu objasniti zašto su ljuti, tužni ili sretni.

• 50% djece kojoj je dijagnosticiran ADHD ima također i problema sa ponašanjem. Ova djeca su neposlušna i rade samo ono što ona žele da urade. Smatraju da su oni uvijek u pravu i ne shvataju da drugi mogu drugačije da razmišljaju nego oni. Misle da im drugi žele da naređuju i često imaju konflikte sa njima, ne poštuju pravila i ne pridržavaju ih se. Nerijetko nanose drugima bol, a pritom ne osjećaju žaljenje. Međutim, djeca sa ADHD-om osjećaju kasnije krivnju ako nekome nanesu bol i žao im je što su to uradili.

• Jedno od petero djece sa ADHD-om ima problema sa raspoloženjem. Neraspoložena su i puno spavaju, također se osjećaju umorno i zabrinuto. Imaju osjećaj da ih niko ne voli.

• Jedna četvrtina djece sa ADHD-om ima i poremećaj anksioznosti. Oni se više plaše nego djeca istog uzrasta, naprimjer takvo se dijete plaši mraka ili se plaši da ostane samo u kući. Ponekad se ova djeca plaše i svojih misli, jer takva djeca često fantaziraju. Oni da kontrolišu ne mogu svoje misli.

• Poremećaj koji se javlja kod djece sa ADHD-om jeste i poremećaj učenja. Dvoje djece od njih petero sa ADHD-om također će imati i poremećaj učenja. Ova su djeca veoma inteligentna, ali se ponekad desi da neki predmet jednostavno ne razumiju, kao recimo računanje (diskalkulija) ili imaju problem sa čitanjem (disleksija). Disleksija se češće javlja kod djece sa ADHD-om nego diskalkulija. Ako dijete koje već ima ADHD i ima problema sa poremećajem učenja, to će mu naravno predstavljati dodatnu poteškoću, a i zahtijevat će od njega više vremena kako bi naučilo određeni predmet ili sadržaj. Međutim, ovo također predstavlja izazov za ovu djecu jer da bi se određeni predmet ili sadržaj savladao, djetetu je potrebna koncentracija i ustrajnost u tome, ali djeca sa ADHD-om imaju problema s tim.

• Nevoljni poremećaji, tzv. tikovi. Oko 10% djece sa ADHD-om ima također i tik-poremećaj. Ta djeca nekontrolisano pokreću, recimo, jedno oko (tj. namiguju) ili pokreću ruku ili nogu a da to ne mogu kontrolisati.

• Poremećaji spavanja. Ovaj poremećaj često se javlja kod djece sa ADHD-om. Ta djeca su budna navečer pa se zbog toga ujutro osjećaju umorno i ne mogu da ustanu na vrijeme.

• ADHD djeca spadaju u rizičnu grupu koja je sklona ovisnosti, recimo pušenju, drogama ili nekim drugim ovisnostima. Naučnici tvrde da se ova ovisnost javlja zato što ova djeca ne mogu shvatiti kad treba da prestanu sa nekom radnjom. Pored toga, ova su djeca sklona izazovima i adrenalinu. (A. Eenhoorn, Chaos in je hoofd, 2015)

Savjeti

Ako roditelj primijeti da se dijete drugačije ponaša od svojih vršnjaka, neophodno je da poduzme neke mjere kako da pomogne svom djetetu. Zaista roditelji najbolje poznaju svoje dijete i njegovo ponašanje. Da li je dijete više hiperaktivno zbog nestašluka ili je zaista nešto drugo u pitanju, treba sam roditelj to da primijeti. U slučaju da ovakvo ponašanje traje duže od šest mjeseci, neophodno je stupiti u kontakt sa stručnim osobama, kao što su psiholozi, pedagozi i psihijatri. Nakon što se obave razgovori prvenstveno sa djetetom, sa roditeljima i sa stručnim osobama u školi, urade se testovi na osnovu kojih se može reći da li je dijete hiperaktivno ili ne. ADHD se ne može dijagnosticirati samo na osnovu jednog testa i jednog razgovora. Ovo predstavlja proceduru koja može da traje duže vrijeme (čak i mjesecima) kako bi psihijatar ili psiholog (odnosno GZ-psycholog u Holandiji) mogao da potpiše dijagnozu jednom djetetu.

U slučaju da dijete ima ADHD, u školama u Holandiji ono može imati dosta prednosti na osnovu druge djece, naprimjer test može duže da radi nego ostala djeca, može imati test u drugoj prostoriji gdje ga druga djeca neće ometati…

Treninzima i terapijama pokušava se suzbiti hiperaktivnost kod djece. Najčešće terapije koje se preporučuju su psihoedukativna terapija i kognitivna bihevioralna terapija. Ponekad psihijatar ili psiholog može da propiše lijekove kako bi dijete smanjilo svoju hiperaktivnost i imalo više koncentracije na određene zadatke. 75% pozitivnog učinka na ponašanje i koncentraciju djeteta imaju lijekovi kao što su: Ritalin, Concerta i Strattera.

• Jedan od glavnih savjeta jeste da dijete zdravo jede (doručak, ručak i večera), da ima svakodnevne aktivnosti i da dovoljno i dobro spava. Ako je dijete zauzeto nekim aktivnostima, samim tim troši energiju i manje će da bude hiperaktivno. Zato je neophodno da dijete ide na neki sport i da se bavi nekim drugim aktivnostima na kojima će trošiti tu energiju. Minimalno jedan sat aktivnosti na dan potrebno je za svako dijete, a posebno za dijete koje ima ADHD.

• Svakom djetetu potrebno je vrijeme u toku dana kako bi se odmorilo od obaveza koje zahtijeva škola, a i sama porodica. Ova djeca još više trebaju odmor od druge djece i zato je neophodno da se dijete odmori nakon škole.

• Mnoga djeca ne znaju kako isplanirati i organizovati svoje slobodno vrijeme i aktivnosti. Posebno je neophodno djeci koja imaju ADHD da znaju isplanirati svoje vrijeme za učenje i ostale obaveze koje moraju da urade u toku jednog dana. Zato bi bilo dobro kad bi dijete imalo planer u koji bi zapisivalo svoje obaveze, a i kalendar koji bi stajao u kuhinji kako bi i roditelji znali njegove aktivnosti i podsjetili ga na to.

• Djeca sa ADHD-om zahtijevaju više pažnje od druge djece njihovog uzrasta, prvenstveno u školi, a i kod kuće. Ovoj je djeci potrebno vrijeme za obavljanje zadataka i zato bi roditelji trebali da imaju usku vezu sa nastavnicima i profesorima.

• Treba shvatiti da djeca koja imaju ADHD ne mogu kontrolisati svoje ponašanje. Isto tako oni nisu svjesni da takvim ponašanjem iritiraju druge i da to izaziva nezadovoljstvo kod drugih. Oni svoje postupke smatraju normalnim iako nakon što im se ukaže na greške shvate da su pogriješili i osjećaju krivnju. Zato roditelji ovdje imaju veliku ulogu. Roditelj treba da ukaže na pogreške takvog ponašanja, ali na smiren i opušten način, da dijete shvati da roditelj njegove postupke ne odobrava i da očekuje od njega da se poboljša. Svađa i diskusija sa djecom koja imaju ADHD ne mogu promijeniti dječije ponašanje, ali lijepim govorom i razumijevanjem može se ukazati na greške koje dijete radi i smanjiti njegove nepoželjne reakcije.

Odgoj djece koja imaju ADHD nije lagan i zahtijeva više pažnje nego odgoj djece koja nemaju ovaj poremećaj, ali zajedničkim radom roditelja i djece, uz profesionalnu pomoć, terapijama i edukacijom, ovaj poremećaj može se pretvoriti u vrlinu i samim tim olakšati život djeteta i roditelja.

Ummu Selema je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kojeg god muslimana pogodi iskušenje, pa kaže ono što mu je naredio Allah: ‘Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo! O Allahu, daj mi nagradu u ovom mom iskušenju i zamijeni mi ga nečim što je bolje od njega, Allah će mu to zamijeniti nečim boljim.” (Muslim)