Vrijednost svake nauke ogleda se u vrijednosti onoga što ta nauka izučava. Akida je najvrednija nauka jer govori o Gospodaru svjetova, Allahu, dželle šanuhu. Prenosi Ebu Muti el-Hakem b. Abdullah el-Belhi da je imam Ebu Hanifa, neka je Allah zadovoljan njime, upitan o tome koji je najbolji fikh – razumijevanje vjere, pa je rekao: “Najbolji fikh je da čovjek nauči vjerovanje u Allaha...” (El-Fikhul-ebsat)
Najbolja generacija muslimana jesu oni koji su vidjeli Poslanika, alejhis-selam, i živjeli uz njega, dijelili s njim radost i tugu koje su pratile poslaničku misiju, neposredno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učili ajete dok su objavljivani, kao i hadise, i pomno pratili njegove postupke i u stopu ga slijedili, i na koncu sve to nama u nasljedstvo ostavili.
Prve generacije muslimana, ashabi i tabiini, neka je Allah njima zadovoljan, brinuli su, uz prakticiranje vjere, o tome da se ono što su naučili decidno prenese budućim pokoljenjima. U tom periodu dolazi do podjele naučnih disciplina. Nastaje hadiska nauka, nauka o fikhu, tefsiru... Svojim trudom u izučavanju i pojašnjavanju vjerskih propisa istakli su se mnogi učenjaci i nastale su fikhske škole od kojih su neke u međuvremenu iščezle, poput škole imama Evzaija koji je imao mnoštvo sljedbenika.
Ipak, najveći trag na razvoj fikhske misli ostavila su četverica imama, velikana ummeta: Ebu Hanifa, Malik, Šafija i Ahmed, neka je Allah njima zadovoljan.
No, da li su četverica imama bili tek predvodnici fikhskih škola koje nije obavezno slijediti u akaidskim pitanjima, ili su oni imami i u akaidu, zatim glavno pitanje, postoje li razlike u osnovama vjerovanja kod četverice imama?
Četverica imama smatrali su neprikosnovenim izvore objave: Kur’an i sunnet
Prenosi Ša’rani da su sva četverica imama rekli: “Ako je hadis ispravan, onda je to moj mezheb.” (Kavaidut-tahdis i Hašijetu Ibni Abidin)
Prenosi Ebu Jusuf od imama Ebu Hanife, koji je bio tabiin, da je rekao: “Kada nam povjerljivi prenosioci prenesu hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, toga se pridržavamo. Ako nam prenesu predaju od ashaba, ne izlazimo iz okvira njihovog govora, a ako nam predaju prenesu od tabiina, na istom smo stepenu.” (El-Musevvedeh; Bejheki, Medhel iles-sunenil-kubra)
Rekao je imam Malik: “Svaki se govor prihvata ili odbacuje, osim govora Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlih)
Rekao je Rebia: “Čuo sam Šafiju kako kaže: ‘Ako u mojoj knjizi nađete ono što nije u skladu sa sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatite sunnet, a ostavite moj govor.” (Šemsuddin ez-Zehebi, Sijeru a’lamin-nubela)
Rekao je imam Ahmed: “Ko odbaci hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, taj je na rubu propasti.” (Burhanuddin b. Muflih, El-Maksadul-eršed)
Tevhid
Rekao je imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao: “Neka se niko ne zaklinje osim Allahom, čistim tevhidom i ihlasom.” (Bedaius-sanaia) Ovo potvrđuju i riječi Ibn Nudžejma: “Bojim se kufra za onoga ko se zakune riječima: ‘Tako mi moga ili tvoga života.’” (El-Bahrur-raik)
O etici dove kaže imam Ebu Hanifa: “Nikome ne priliči da se dovom obraća Allahu osim Njim lično (tj. Njegovim svojstvima i imenima) i to dozvoljenom i propisanom dovom koja proizlazi iz govora Uzvišenog Allaha: ‘A Allahova su sva lijepa imena...’ (El-A’raf, 180).” (Haskafi, Ed-Durrul-muhtar) Pojašnjavajući to, rekao je: “Pokuđeno je u dovi reći: ‘Molim Te hakkom toga i toga (Allahovog roba), ili hakkom Tvojih vjerovjesnika i poslanika, i hakkom Bejtul-harama i Meš’aril-harama.’” (Ibn Nuajm, El-Bahrur-raik)
Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, učenik Ebu Hanife, prenosi od imama da je rekao: “Nikome ne pristoji da se Allahu obraća osim spominjući Njega samoga, i mrsko mi je da neko kaže: ‘Molim ponosom Tvoga Arša.’” (Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, El-Džamius-sagir)
Slično se prenosi od imama Ahmeda, koji je rekao: “Ne obraća se Allahu zaklinjući Ga nekim mimo Njega.” (Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava)
Ahmedovi učenici prenijeli su da se ne smije tražiti utočište preko stvorenja, obrazlažući to u sunnetu prenesenom dovom: “Utječem Ti se Tvojim potpunim riječima...”, jer Allahove riječi nisu stvorene, a ne smije se u dovi tražiti utočište putem stvorenja. (Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava)
Allahova imena i svojstva
Imam Ebu Hanifa, rahimehullah, rekao je: “Allaha se ne može opisati opisom kojim se opisuju stvorenja, gnjev Njegov i zadovoljstvo Njegovo jesu Njegova svojstva bez opisane kakvoće. To je stav ehli-sunneta vel-džemata, i On se rasrđuje i raduje, i nije ispravno reći da je Njegov gnjev Njegova kazna, niti da je Njegovo zadovoljstvo (ili radovanje) Njegova nagrada. Opisujemo Ga onako kako je Sebe opisao. Jedan je. Niti je rođen niti je rodio, niti Mu je ko ravan, Živi, Moćni, Onaj koji sve čuje i vidi, Sveznajući. Allahova je ruka nad njihovim rukama, nije poput ruku Njegovih stvorenja, a Njegovo lice nije poput lica Njegovih stvorenja.” (Ebu Hanifa, El-Fikhul-ebsat, El-Fikhul-ekber)
Rekao je Ebu Hanifa, rahimehullah: “On ima ruku i lice i biće kao što je spomenuo Uzvišeni u Kur’anu. To što je Uzvišeni Allah spomenuo u Kur’anu, a tiče se Njegova lica, ruke ili bića, to su Njegova svojstva bez opisane kakvoće. I ne može se reći da je Njegova ruka – Njegova moć ili blagodati Njegove, jer to je upravo negacija svojstva, a to je ono čime se ističe kaderijska sekta (sekta koja negira kader) kao i mutezilije.” (Mulla Ali el-Kari, Šerh kitabil-fikhil-ekber)
Rekao je također, Allah mu se smilovao: “Nikome ne priliči da govori o Allahovom biću osim onako kako je On sam Sebe opisao, niti da govori o Njemu po svom nahođenju.” (Mulla Ali el-Kari, Er-Reddu alel-kailine bi vahdetil-vudžud)
Kada je upitan o Allahovom spuštanju na zemaljsko nebo, rekao je: “Spušta se ali nije poznata kakvoća tog spuštanja.” (Idahud-delil)
Navodi Ebu Nuajm Od Džafera b. Abdullaha da je rekao: “Bili smo kod Malika b. Enesa kada mu priđe neki čovjek i reče: “O Ebu Abdullah, Milostivi se uzdigao iznad Prijestolja – Arša. Kako se uzdigao?” Malika obuze srdžba kao nikada do tada. Oborio je pogled ka tlu šarajući po zemlji štapom koji je držao u ruci dok ga ne obli znoj, pa odjednom baci štap i reče: “Kakvoća toga se razumom ne da dokučiti. Način i kakvoća uzdizanja su nepoznati, a vjerovanje u to je obavezno, a pitanje o tome je novotarija i smatram da si ti novotar.” Zatim naredi da se udalji iz džamije i tako i bi.” (Kalabazi el-Buhari, Bahrul-fevaid el-mešhur bi me’anil-ahbar)
Rekao je imam Šafija: “Allah, Uzvišeni i Slavljeni, ima imena i svojstva spomenuta u Kur’anu i o Njegovim imenima je Njegov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, obavijestio ummet. Niko od Allahovih robova do koga dopre dokaz iz Kur’ana ili ispravna predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema pravo vjerovati u nešto drugo.” (Akidetuš-Šafii, El-Berzandži El-Husejni, str. 75)
Rekao je imam Ebu Hanifa, rahimehullah: “Od Allaha se traži sa njegove uzvišenosti, a ne prema dolje, jer nizina nije od svojstava rububijjeta niti uluhijjeta.” (El-Fikhul-ebsat)
I rekao je rahimehullah: “On se srdi i raduje, i ne kaže se: ‘Njegova je srdžba Njegova kazna, niti Njegovo je zadovoljstvo Njegova nagrada.’” (Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber; Ebu Hanife, El-Fikhul-ebsat)
Rekao je imam Šafija: “Uistinu je nemoguće razmišljanjem i spoznajom dokučiti stvarno značenje svojstava kojima je Allah, azze ve dželle, opisao Sebe i kojima Ga je opisao Njegov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem.” (Muhammed Husein el-Fekih, El-Kešful-mubdi, magistarski rad, također El-Išari, i Tabekatul-hanabile, Ebu Husein Muhammed b. Ebu Ja’la)
Prenosi se od imama Ebu Hanife da je rekao: “A što se tiče svojstava Njegovog bića i Njegovog djelovanja, svojstva Njegovog bića su život, moć, znanje, govor, sluh, vid i htijenje, a svojstva Njegovog djelovanja jesu svojstva općeg stvaranja, opskrbljivanja, stvaranja iz ničega, stvaranja novog (podrazumijeva stvaranje iz ničega kao i stvaranje iz već postojećeg), izgradnje (osmišljene izgradnje stvorenja), kao i drugih svojstava koja su opis djelovanja, a ne opis bića. Allah je oduvijek postojao i zauvijek će postojati sa Svojim imenima, opisan Svojim svojstvima.” (Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber)
Ebu Hanifa je rekao: “Allahova ruka je nad njihovim rukama i nije poput ruku Njegovih stvorenja.” (El-Fikhul-ekber, kao i Et-Tuhfetul-medenijje)
Ženi koja ga je upitala: “Gdje je tvoj Bog kojem se klanjaš?”, Ebu Hanifa reče: "Uistinu, Uzvišeni Allah je u visini, a ne na zemlji.” Na to mu se obrati čovjek rekavši: “A šta kažeš o ajetu: ‘On je s vama...’ (El Hadid, 4)?” “Primjer toga je kao kada napišeš čovjeku pismo i kažeš: ‘Pišem ti ovo pismo...’, a ti si zapravo odsutan”, odgovori odlučno Ebu Hanifa. (Ma’mer, Et-Tuhfetul-medenijje)
Mnogo je predaja, posebno od imama Ebu Hanife, u ovom kontekstu, ali ćemo se zadovoljiti s ovim.
Navodi Ebu Davud od Abdullaha b. Nafia da je rekao: “Rekao je Malik: ‘Allah je nad nebesima, a Njegovo je znanje svugdje prisutno.’” (Prenosi Ebu Davud u Sualatal-imam Ahmed, kao i Ibn Abdulberr u Et-Temhidu)
Nastavlja se, inšallah...