Cionističko-iranski odnosi živi su primjer i oličenje onoga što je poznato kao makijavelističke političke igre, koje izgledaju drugačije od onoga što se događa u tajnosti i iza kulisa.
Ne kažemo da je u pitanju zavjera, već ko razumije karakteristike političkih odnosa među državama u sadašnje vrijeme, zna da ti odnosi nisu čista saradnja ili otvoreno ideološko neprijateljstvo, već se u njima prepliću saradnja i nadmetanje. U tim odnosima ponekad se dogodi vojna intervencija ne da bi se sukob riješio nokautom, već da bi se prikupili poeni i ojačala pozicija kada se skriveno ili javno postavi pregovarački sto ili pak dese pregovori putem posrednika.
Prema prethodno spomenutoj viziji, Geopolitički centar za budućnost vjeruje da je iransko-cionističko takmičenje strateško, a ne ideološko ili egzistencijalno. Dok se o ideologiji često ne može pregovarati, strateška pitanja su pomirljiva.
Nema sumnje da i Iran i cionisti imaju ambicije da vode region, i svaki od njih pokušava da formira različite strategije koje će im omogućiti da ostvare svoje ciljeve.
Cionistička vizija važnosti Irana za njih počela je rano, cionističkom deklaracijom 1947. godine o uspostavljanju njihove okupacijske države na zemlji Palestine. Tada je tadašnji cionistički premijer David Ben-Gurion koristio strategiju \'privlačenja partnera\', zasnovane na stvaranju čvrstih odnosa sa Turskom, Iranom i Etiopijom kako bi osigurali opsadu arapskih država, koje su predstavljale strateškog neprijatelja ovog okupatora. Od tada, Iran zauzima istaknuto mjesto u vanjskoj politici okupatorske države, čak i nakon Iranske revolucije 1979.g.
Cionisti su bili u stanju da podrede iransku ambiciju i ekspanziju u Siriji, Iraku, Libanu i Jemenu, u svoju korist, sve dok će ovaj iranski utjecaj spriječiti pojavu velike arapske sunitske sile, ili će barem predstavljati zid štiteći ih od ujedinjenih arapskih stavova protiv njih. A istovremeno, cionosti će imat koristi od iranske prijetnje arapskim zemljama tako što će se predstavljati kao branilac arapskih interesa, putem prijetnji i javnih izjava protiv Iranaca.
Niko nek ne misli da su sve cionističke prijetnje Iranu farsa, naprotiv neke od njih su stvarne i proizlaze iz činjenice da je cionistička okupaciona država počela gledati na Iran kao na prijetnju, ne kao egzistencijalnu, već kao prijetnju cionističkoj ambiciji da bude lider u regionu.
Iran takođe teži da vrati staru slavu Perzijskog Carstva i koristi svoje marionete u regionu kao kartu pritiska na cioniste da se takmiči s njim. A ono što je najopasnije za cioniste jeste iransko finansiranje Hamasa i njegova podrška oružjem. Za cioniste, posebno nakon 7. oktobra 2023. g. (napad na cioniste iz pojasa Gaze), Hamas je postao stvarna egzistencijalna prijetnja, jer se, kako tvrde, nalazi u srcu njegove obećane zemlje.
Što se tiče Irana, na početku revolucije i dolaska Ajatolaha na vlast, on je svoje odnose sa cionistima držao u tajnosti jer su javni kontakti u suprotnosti sa parolama koje je pokrenuo iranski režim i koji je radio na tome da cioniste prikaže kao neprijatelja u pokušaju da mobiliše muslimanske mase iza sebe i da prodre u njih. Međutim, čim su instalirali svoje marionete i preuzeli vlast u četiri arapske prijestonice (Bagdad-Irak, Sana-Jemen, Bejrut-Liban, Damask-Sirija), iranska strategija prešla je s bavljenja cionistima na bavljenje njihovim šefom, globalnom supersilom, a to su Sjedinjene Države.
Iranski interes uvidio je da je najveći prioritet bavljenje Amerikom, koja može obuzdati cioniste ako želi, kao što Iran može, radeći se Amerikom, izvući priznanje kao regionalna sila na koju se može osloniti supersila.
Stoga, od izbijanja rata u Gazi, primjećujemo da američka kretanja uvijek imaju za cilj javno zahtijevati od cionista da ne šire rat i da ga zadrže u Gazi, umjesto da preraste u regionalni sukob, a svi shvataju da ovaj izraz znači rat između cionista i Irana.
Postoji dobro proračunato stanje u sukobu između Irana i cionista, uz američko sponzorstvo i garanciju, tako da obje strane izlaze s najmanjim gubicima, iako se naravno čini da je Iran najveći korisnik, čak i ako se čini da su njegovi gubici povezani s gubitkom visokih funkcionera ili vođa.
Iran i velika predstava
Na javnoj konferenciji tokom govora na predizbornoj kampanji u američkoj državi Teksas, bivši američki predsjednik Donald Trump izazvao je iznenađenje kada je govorio o svom predsjednikovanju početkom 2020. godine, kada je Iranska revolucionarna garda napala američku bazu Ajnu Esed u Iraku, nekoliko dana nakon ubistva komandanta vojne jedinice Kuds Kasima Sulejmanija.
Trump je u svom govoru potvrdio da su Iranci kontaktirali njegovu administraciju nakon ubistva Sulejmanija i poručili su: "Nemamo izbora osim da vas napadnemo kako bismo sačuvali obraz."
U nastavku je Trump rekao: "I ja sam to shvatio. Pogodili smo ih ubistvom Sulejmanija. Moraju nešto da urade", naglašavajući da su Iranci rekli: "Ispalit ćemo 18 raketa na određenu vojnu bazu koju imate, ali ne brinite, projektili neće stići do baze."
Trump je podsjetio javnost da sporazum s Iranom nije počeo sa spomenutim slučajem. Prema njegovim riječima, američki vojni komandanti rekli su mu da je 2003. godine, kada je Iran oborio dron, 14 godina star, koji više nije bio koristan, u njegovoj blizini bio veliki avion sa 39 inžinjera i pilota. "Ja sam", tvrdi Tramp, "pitao komandire da li su oborili avion koji je bio iza drona, a oni su rekli: "Ne, gospodine."
Trump je ponosno rekao: "Ovaj incident naveo me je na razmišljanje i odlučili smo da snažno udarimo Iran. Onesposobili smo njihove radare i druge objekte i rekli im da ćemo, ako nam odgovore, učiniti stvari koje nikada nisu očekivali."
Ovdje ostaje pitanje: Da li je ovo iranska karakteristika u odnosima sa Amerikom? Ili je iranska predstava i reakcija na Sulejmanijevo ubistvo jedna od Trumpovih laži? Pogotovo što je anonimni iranski vojni zvaničnik demantirao izjave Donalda Trumpa o koordinaciji između iranskih i američkih zvaničnika tokom iranskog raketnog napada na bazu Ajn Esed u Iraku, opisujući ga kao "osobu čija je reputacija zasnovana na lažima i izmišljotinama kako bi stekao slavu, prestiž i glasove na predstojećim američkim izborima, i nije iznenađujuće što je njegova mašta tako napredovala."
Stoga, da bismo znali istinu o onome što je Trump rekao, moramo razumjeti iransku vanjsku politiku i znati njena pravila i karakteristike. Ovo nas navodi na to da pratimo porijeklo iranske političke misli i njene primjene u trenutnoj stvarnosti od pojave onoga što je poznato kao Iranska revolucija do sada.
Iranska politička misao
Ko prati političko ponašanje Irana otkako je Homeini pokrenuo svoju revoluciju 1979. godine, i do sada, primjećuje da je pragmatizam bio jedno od najistaknutijih obilježja te politike.
Racionalnost u politici može biti prihvatljiva ako podrazumijeva precizan pristup koji pravi razliku između preplitanja sveopšteg dobra i štete ili njihove oprečnosti, te dubokog znanja između najveće štete ili pak najmanje, uz održavanje moralnog kompasa i prisustva načela vjere koji osvjetljavaju konačnu destinaciju i ne udaljavaju se od svezajedničkih interesa, i to, naravno, ako država ima ideološku islamsku orijentaciju.
Ali ako država poput Irana, sa sektaškom orijentacijom koja skriva suprotno onom što javno manifestuje, ima imperijalističku tendenciju poput drugih drevnih i savremenih imperija, i ekspanzionističku tendenciju koja gazi vrijednosti i moral zarad svog cilja, onda bi pragmatizam bio manipulacija, obmana i omalovažavanje naroda i masa radi postizanja ciljeva, a zatim bahatost i tiranija.
Iranski stav o sukobu islamskog ummeta sa cionistima i odnos sa Sjedinjenim Državama dva su očigledna primjera iranskog pragmatizma.
Kada se pojavila iranska revolucija 1979. godine, podigao se slogan: "Smrt Izraelu", a demonstranti u Iranu takmičili su se u paljenju cionističkih zastava. Kasnije je iranski režim podigao novi slogan "Oslobađanje Kudsa" (Jerusalema). Čak je osnovan i vojni korpus Iranske revolucionarne garde koji je nazvan "Kuds", koji je postao najmoćniji korpus po naoružanju i utjecaju.
Revolucionarni režim, kako je tada bio poznat, zatvorio je cionističku ambasadu u Teheranu i predao je Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, a službeni odnosi, diplomatski ili drugi, prekinuti su, kako je izgledalo u javnosti.
U tajnosti su se veze odvijale drugačije
Cionistička okupacionistička država prodala je Iranu oružje u vrijednosti od 75 miliona američkih dolara iz zaliha cionističke vojne industrije, cionističke industrije aviona i zaliha izraelskih odbrambenih snaga, u operaciji Sadef Bahr 1981. godine (u ratu protiv Iraka).
Ovo oružje prevezla je najprije argentinska aviokompanija, a zatim brodom.
Iste godine, cionisti su pružili efikasnu vojnu podršku Iranu protiv Iraka uništavanjem nuklearnog reaktora Ozirak u blizini Bagdada, koji su sami Iranci prethodno gađali.
Nakon toga nastavila se prodaja oružja, a prema Institutu za strateške studije na Univerzitetu u Tel Avivu, prodaja izraelskog oružja Iranu iznosila je procijenjenih 500 miliona dolara od 1981. do 1983. godine. Većina je plaćena kroz iransku naftu koja je prebačena u cionističku okupacijsku državu.
Ahmed Hejdari, iranski trgovac oružjem koji je radio za Homeinijevu vladu, izjavio je tada da je otprilike 80% oružja koje je Teheran kupio neposredno nakon izbijanja rata proizvedeno u cionističkoj okupacijskoj državi.
U intervjuu za američki list The Herald Tribune 1981. godine, bivši iranski predsjednik Ebu Hasan Beni Sadr priznao je da je bio obaviješten o postojanju kontakta između Irana i cionističke okupacijske države, te da nije bio u mogućnosti da se suprotstavi tamošnjem vjerskom pokretu koji je bio uključen u iransko-cionističku koordinaciju i saradnju.
Iransko laganje ili iranski pragmatizam došao je do toga da su iranski zvaničnici, tokom i nakon rata (iransko-irački), nastavili poricati da su primili pomoć od cionističke okupacijske države, koju su osudili kao "nelegitimnu državu". U to vrijeme i Homeini je čak ljutito negirao da su cionisti poslali oružje u Iran.
U jesen 1982. godine, kada su cionističke snage izvršile invaziju na Liban kako bi protjerale palestinske snage, koje su bile stacionirane u južnom Libanu i koristile ga kao polaznu tačku za svoje operacije protiv cionističke okupacijske države. Međunarodne novine u to vrijeme objavile su slike šiija iz sela u južnom Libanu kako bacajući cvijeće pozdravljaju tenkove cionističke vojske, koja je došla da ih "oslobodi" palestinske okupacije, kako su to smatrali.
Stoga nas ne čudi što cionistička okupacijska država nije povukla svoju vojsku iz Libana, osim nakon potpunog uvjeravanja da će Hezbolah, iranska marioneta u regionu, preuzeti kontrolu nad sigurnošću na jugu i da neće dozvoliti da cionistička okupacijska država bude napadnuta.
Što se tiče iransko-američkih dogovora, mnogo je dokaza o tome. A dovoljno je spomenuti to što je libanski kršćanski profesor geopolitike na libanskom univerzitetu Sorbon, dr. Nebil Halifa, naveo u svojoj knjizi Ciljanje sunija, rekao: "Plan koji je napravljen za Bliski istok od posljednje četvrtine dvadesetog vijeka, u kojem učestvuju Zapad, Izrael i Iran, ima osnovne ciljeve od kojih je najvažniji uklanjanje sunitskog arapskog utjecaja na države istočnog Mediterana zamjenjujući ga iransko-šiitskim utjecajem.
Najopasnije pitanje je: Da li je sve što vidimo od iransko-cionističko-američkih tenzija samo predstava poput predstave Trumpa i Irana?
Nema sumnje da stvar nije tako jednostavna, jer se odnosi među državama ne odvijaju istim tempom, a čini se da je cionistička okupacijska država uglavnom, a u manjoj mjeri i Sjedinjene Države, osjetila opasnost od ekspanzije iranskog projekta i njegove transformacije u imperijalni projekat koji se takmiči sa cionističkim projektom, koji teži da vodi regiju, naročito što iranski utjecaj iskorištava stanje vakuuma kroz koji prolazi arapska regija, do te mjere da je uspostavio svoje marionete u regiji, s kojima može kontrolirati političke odluke u arapskim prijestolnicama koje imaju ozbiljnu geopolitičku težinu, kao što su Bagdad, Damask, Bejrut i Sana. Otuda sukob između američko-cionističke i iranske osovine.
Ali, čim je cionistička osovina pokazala zube i zadala nekoliko udaraca iranskom projektu ili njegovim marionetama, iranski režim brzo se vratio na pravi kolosijek i proglasio svoju neutralnost u svakom sukobu u koji se sumnjalo da je umiješan.
To je upravo ono što se dogodilo u trenutnim borbama između palestinskih grupa otpora i cionističke okupacijke države. Iranski list "Kajhan", povezan s vrhovnim vođom Hameneijem, eksplicitno je napisao: "Iranska revolucija je revolucija za podizanje svijesti i podsticanje ljudi na oslobođenje, i pomoći potlačenima da traže svoja prava i podržava pokrete otpora u njihovoj borbi, međutim, neće se boriti zbog njih."
U prethodnoj izjavi očigledno je odricanje podrške palestinskom otporu u njegovoj trenutnoj sudbonosnoj borbi protiv cionističke okupacijske države. A možda je u svemu tome dobro za palestinsku borbu i otpor, da bi se neprijatelj razdvojio od prijatelja.
(Časopis Bejjan)