Nuklearni program predstavlja jedno od najvažnijih strateških pitanja za iranski režim. Kako bi osigurao njegovu zaštitu, Iran je van svojih granica rasporedio vojne grupacije koje koristi za očuvanje ovog projekta, koji je za režim istovremeno ključan i rizičan.
U novoj eskalaciji nuklearne krize, Iran je najavio aktiviranje nuklearnih pogona kao odgovor na kritike Odbora guvernera Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Odbor je Iran optužio za nedovoljnu saradnju u vezi s nuklearnim programom. Ova iranska odluka dolazi pod pritiskom SAD-a i evropskih zemalja, ali i u kontekstu izraženih međunarodnih nesuglasica o pristupu ovom pitanju. Sve ovo dodatno naglašava napetosti u jednom od najsloženijih problema savremene međunarodne politike.
Eskalacija tenzija
Usred eskalacije tenzija između Irana i Zapada, Iran je najavio aktiviranje naprednih centrifuga, kao odgovor na odluku koju je donijela Međunarodna agencija za atomsku energiju u kojoj se kritizira njegova nedovoljna saradnja u okviru nuklearnog programa. Ova najava došla je u osjetljivom trenutku, jer Zapad vrši pritisak na Iran da se pridržava Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, dok posljednji iranski korak pokazuje jasnu eskalaciju.
Karakteristike eskalacije krize koje ukazuju na izostanak rješenja trenutne iranske nuklearne krize mogu se sažeti u sljedeće tačke:
• Povećanje sposobnosti proizvodnje obogaćenog uranija
Nova napredna postrojenja omogućavaju Iranu da poveća svoje obogaćivanje uranija s kojim bi dostigao nivo vojne upotrebe, izazivajući na taj način međunarodnu zabrinutost. Uprkos tome, Iran tvrdi da njegov nuklearni program ima za cilj postizanje mirovnih i civilnih ciljeva, a da u okviru svojih međunarodnih obaveza želi da nastavi saradnju s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju. Istovremeno, unutar Irana vode se intenzivne rasprave o mogućnosti odstupanja od vjerske iranske odluke koja zabranjuje proizvodnju nuklearnog oružja, dok neki iranski zvaničnici tvrde da u potpunosti ovladavaju tehnikama neophodnim za obogaćivanje uranija.
• Sprečavanje međunarodnih inspektora
S Trumpovim povratkom u Bijelu kuću raste strah da će tenzije ponovo porasti. Evropljani su svjesni da bi Trumpov povratak mogao preoblikovati američku politiku prema Iranu, što će ih navesti da se pripreme da se nose sa strožom američkom strategijom. Zapadne sile izražavaju zabrinutost zbog toga što Iran sprečava međunarodne inspektore da pristupe njegovim nuklearnim lokacijama, dok istovremeno brzo gomila obogaćeni uranij, koji je dosegao blizu nivoa koji se može koristiti u proizvodnji oružja. Najnoviji izvještaj Agencije za atomsku energiju ukazuje na značajno povećanje iranskih zaliha uranija i to za 60%. A na svom posljednjem sastanku Upravni odbor Agencije za atomsku energiju usvojio je rezoluciju koja je kritikovala Iran, uz podršku zapadnih sila, dok su joj se protivile Rusija i Kina. Ova podjela odražava kontinuiranu međunarodnu polarizaciju oko iranskog pitanja i komplikuje napore za postizanje sveobuhvatnog rješenja.
• Između eskalacije i manevrisanja
Iran nije zatvorio vrata pregovorima uprkos svojoj nedavnoj najavi povećanja sposobnosti proizvodnje obogaćenog uranija. Izvještaji pokazuju da je Iran spreman razmotriti neke zahtjeve Zapada, poput ograničavanja zaliha obogaćenog uranija, pod uvjetom da se ukinu međunarodni pritisci. Međutim, ova ponuda suočava se sa širokim skepticizmom i da je to ustvari manevar za izbjegavanje kaznenih rezolucija, a Sjedinjene Države i Izrael insistiraju na tome da se Iranu ne dopusti posjedovanje nuklearnog oružja, sa nastavkom pooštravanja ekonomskih sankcija kao alternative vojnoj intervenciji.
Očekivanja od ponovnog povratka Trumpa
Bivši američki predsjednik Donald Trump 2018. g. povukao se iz nuklearnog sporazuma. Povlačenje ne samo da je potkopalo tok diplomatije već je formiralo novu realnost koja je Iranu omogućila da proširi svoje nuklearne aktivnosti na način da mu nikako ne sliče prethodne aktivnosti.
Iranski nuklearni program ušao je u neviđenu fazu eskalacije, koja se manifestuje u povećanju zaliha obogaćenog uranija i na taj način približava Iran kritičkoj tački za proizvodnju nuklearnog oružja. Uloga Međunarodne agencije za atomsku energiju, u tim okolnostima, ostaje ključna, ali njen utjecaj je ograničen. Jer, Iran i dalje ograničava inspekcije i remeti mehanizme praćenja, što otežava procjenu njegovih nuklearnih aktivnosti.
Trumpova politika maksimalnog pritiska nije uspjela obuzdati iranske ambicije, već je povećala složenost međunarodne scene. I sa zastojem u oživljavanju nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, međunarodna zajednica našla se na raskrsnici prepunoj izazova. Iran prijeti povlačenjem iz ugovora o neširenju nuklearnog oružja ako mu budu uvedene nove sankcije, a kako se Trump vratio u Bijelu kuću, raste strah da će tenzije ponovo eskalirati. Evropljani shvataju da bi Trumpov povratak mogao preoblikovati američku politiku prema Iranu, što ih tjera da se pripreme i nose sa strožom američkom strategijom. S druge strane, čini se da je Iran opterećen unutrašnjim krizama, uključujući socijalne nemire i posrnulu ekonomiju, pored sve većeg izraelskog pritiska. Zajedno ovi faktori mogu otvoriti put za internu debatu u Iranu o izvodljivosti nastojanja da se oživi nuklearni sporazum ili da se ide dalje ka izgradnji nuklearnog oružja.
Strategija manevrisanja
Iran slijedi pristup koji se temelji na balansiranju nuklearne eskalacije i održavanju minimalnog nivoa otvorenosti za dijalog sa Zapadom. U potezu koji odražava ovaj pristup, Iran je pozvao generalnog direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju Rafaela Grosija da posjeti njegova nuklearna postrojenja, u pokušaju da ublaži međunarodnu zabrinutost bez pravih suštinskih ustupaka.
Navedeni potezi nisu uvjerili zapadne zemlje, koje iransku nuklearnu eskalaciju vide kao prijetnju međunarodnoj sigurnosti i nastavljaju vršiti pritisak za nametanje strožih ograničenja za iranski nuklearni program.
Zapadne države također vide iransku saradnju kao kamen temeljac za očuvanje ugovora o neširenju nuklearnog oružja i sprečavanje drugih zemalja, posebno na Bliskom istoku, da teže razvoju nuklearnih kapaciteta. Nasuprot tome Iran insistira na jačanju svoje nezavisnosti u suočavanju sa pritiskom, s tim da on shvata da ova eskalacija produbljuje njegovu međunarodnu izolaciju i potkopava potencijalnu dobit od bilo kakvih budućih pregovora.
Iransko nuklearno pitanje usko je povezano s napetom situacijom na Bliskom istoku, jer iranska politika značajno ulaže vojnu i finansijsku podršku oružanim grupama poput Hezbollaha i iračkih milicija. Ovakvo djelovanje dodatno produbljuje regionalne tenzije i destabilizuje već složeno okruženje. Uprkos ovoj složenoj i nejasnoj situaciji, pregovaračke mogućnosti i dalje postoje. Analitičari smatraju da bi Iran mogao biti spreman za pregovore o novom nuklearnom sporazumu, pod uvjetom da mu budu garantovane konkretne ekonomske koristi i zaštita od američkih i izraelskih prijetnji. Ova potencijalna spremnost Irana zavisi od povoljnog političkog konteksta, u kojem neki iranski donosioci odluka preferiraju pregovore sa američkom administracijom koja kontroliše Kongres i nastoje da izbjegnu vojnu eskalaciju.
Unutar Irana vodi se intenzivna debata o budućnosti nuklearnog programa. Jedna strana, koju čine pragmatičniji krugovi, smatra da bi postizanje novog sporazuma donijelo značajne ekonomske koristi i smanjilo unutrašnje nezadovoljstvo. Nasuprot njima, tvrdolinijska struja, koju predvodi Iranska revolucionarna garda, insistira na strožem pristupu. Oni tvrde da Zapadu ne treba vjerovati i da Iran treba razviti nuklearnu silu kako bi se suprotstavio prijetnjama Izraela.
U ovakvom političkom okruženju, budućnost nuklearnih pregovora ostaje neizvjesna. Unutrašnja podijeljenost iranskog režima odražava stanje konfuzije, dok Iran balansira između različitih pritisaka i strategija. Međutim, čini se da režim ne žuri s donošenjem ključnih odluka, oslanjajući se na svoju sposobnost taktičkog manevrisanja kako bi odgodio ili umanjio efekte međunarodnog pritiska.
Situacija u regionu
Iransko nuklearno pitanje neraskidivo je povezano s nestabilnom regionalnom situacijom, budući da Iran ulaže značajnu vojnu i finansijsku podršku oružanim grupama poput Hezbollaha i iračkih milicija. Ove aktivnosti ne samo da produbljuju tenzije na Bliskom istoku, već i dodatno komplikuju situaciju u Libanu te ugrožavaju sigurnost međunarodnih plovidbenih puteva u Crvenom moru i tjesnacu Bab El-Mendeb. Optužbe protiv Irana zbog snabdijevanja ovih grupa naprednim oružjem i tehnologijom dodatno destabilizuju regiju, čineći iransko nuklearno pitanje ključnim dijelom šire regionalne strategije.
Također, iranska podrška Rusiji u ratu u Ukrajini dodatno je zakomplikovala situaciju, povezujući nuklearno pitanje s globalnim geopolitičkim izazovima. Rastuća zabrinutost zemalja u regionu, naročito Izraela, otvara pitanje da li je moguće pronaći sveobuhvatno rješenje za iranski nuklearni program. Dok Iran insistira na pravu da razvija civilni nuklearni program, regionalni i globalni akteri strahuju od mogućnosti da taj program preraste u vojnu prijetnju.
Opcije rješavanja ovog pitanja ostaju ograničene: eskalacija koja bi mogla dovesti do direktne konfrontacije ili dogovor koji zahtijeva značajne ustupke svih strana. Između ove dvije krajnosti, Bliski istok i svijet ostaju pod stalnom prijetnjom čije bi posljedice mogle biti katastrofalne za sve strane.
(Časopis El-Bejan)