Menu

Istočni Turkestan – zaboravljeni dio islamskog ummeta

Tema Islamski atlasČitanje 13 minuta

Kina ima najmnogobrojnije stanovništvo na planeti. Kineski režim poznat je po represiji i tiraniji, koja se pogotovo ogleda u kineskoj politici prema regiji u kojoj živi znatan broj muslimana, kao što je Istočni Turkestan u kojem muslimani žive u veoma teškim uvjetima. U kakvim groznim okolnostima i pod kakvim pritiscima žive, možete pročitati u nastavku teksta.

Zemljopis

Turkestan, nekada navođen i kao Turkistan (doslovno “zemlja Turaka”), u azijskoj je historiji označavao oblasti Centralne Azije između Sibira na sjeveru, Tibeta, savremenog Pakistana, Afganistana i Irana na jugu, pustinje Gobi na istoku te Kaspijskog mora na zapadu. Taj se izraz često koristi u mnogim turskim i perzijskim sagama, od kojih ga potonji opisuju kao dio Turana. Na tom području žive turkijski narodi koji potječu od Turaka Oguza: Turkmeni, Uzbeci, Kazasi, Hazari, Kirgizi i Uguri, a odatle su se razna turska plemena odselila u druga područja Euroazije, uključujući Tursku, Azerbejdžan, Tatarstan i Krim. Tadžici i Rusi danas čine najznačajnije neturkijske manjine na tom području. (Encyclopedia Britannica)


Turkestan se tradicionalno dijeli na Zapadni Turkestan, što uključuje nekadašnji Ruski Turkestan i tzv. Afganski Turkestan, te Istočni Turkestan, koji odgovara teritoriji današnje autonomne oblasti Xinjiang u Narodnoj republici Kini. Kao granica dva Turkestana najčešće se navode gorja Tanšan i Pamir.

Xinjiang sa istoka graniči sa kineskim provincijama Qinghai i Gansu, sa juga sa autonomnom regijom Tibet. Sa jugozapada sa Afganistanom i pakistansko-indijskim dijelovima Kašmira, sa zapada sa Kirgistanom i Tadžikistanom. Sa sjeverozapada graniči sa Kazahstanom, a sa sjevera sa Rusijom, te sa Mongolijom na sjeveroistoku.

Xinjiang ima površinu od 1.646.900 km², pa je po tom kriteriju najveća kineska administrativna jedinica, ali je sa 21.813.334 stanovnika (procjena iz 2010.) relativno rijetko naseljena regija. Xinjiang je suh planinski polupustinjski kraj, sa rijetkim oazama, u kojim je moguć uzgoj poljoprivrednih kultura, tako da se većina njegovih autohtonih stanovnika bavila nomadskim stočarstvom, lutajući sa svojim stadima po planinskim obroncima u potrazi za pašnjacima. Momentalno je u toku razvoj industrije i rudarstva. Glavni grad Xinjianga je Urumči, on je ujedno i jedini veći grad.

Xinjiang, koji, pored Tibeta i Unutarnje Mongolije, uživa status autonomne oblasti, teritorijalno je najveća kineska provincija. Obiluje bogatim prirodnim resursima, rijetkim mineralima, vodom, naftom i gasom, a čak 38 posto ukupnih rezervi uglja kojim raspolaže Kina nalaze se upravo u ovoj provinciji. Iako zauzima 15 posto teritorije Kine, u Xinjiangu živi tek oko dvadeset dva miliona stanovnika, što je 0,02 posto od ukupnog broja stanovništva.

Turbulentna i krvava povijest

Ova regija ima posebnu poziciju. Muslimani su većina, ali ta regija nalazila se između dvije jake snage, Rusije i Kine, i to je dovelo do patnje muslimana Istočnog Turkestana. Ušli su u krvav sukob koji je trajao dva stoljeća i završio je okupacijom njihove zemlje i pokušajem da se izbriše islamski identitet. Nekad su im zemlju okupirali Rusi dolazeći sa zapada, a nekad su im dolazile vojske sa istoka, iz Kine. Na kraju je pokrajina Istočni Turkestan nasilno pripojena Kini 1881. godine.

Muslimanski narod Turkestana nije se samo tako predao kineskoj okupaciji, nego se borio u raznim ustancima. Kina je pokušala da naseljavanjem miliona Kineza u Turkestan stavi pod kontrolu stanovništvo koje je bilo većinski muslimansko. Prije politike naseljavanja 90% stanovništva Istočnog Turkestana bili su muslimani. Nakon naseljavanja procenat muslimana smanjio se na 70%. To je dovelo do manjeg prisustva islamskih obilježja u zemlji. Na kraju je Turkestan pripojen Kini i ta regija nazvana je Xinjiang (Sinđjang).

Dolazak islama

Nakon što su muslimani osvojili Perziju, islam se na istoku nezaustavljivo širio, pa su osvojeni Buhara i Semerkand, a napredak se nastavio prema Srednjoj Aziji i vojskovođa Kutejba b. Muslim stigao je do Kašgara u regiji Istočnog Turkestana na kraju prvog hidžretskog stoljeća.

Širenje islama nastavljeno je u Turkestanu u doba hilafeta i Emevija i Abasija. U vremenu vladavine Abasija na islam je prešao Hakan, 232. h. g. Nakon toga na islam su prešli i njegovi sinovi, tako da je islam počeo da se širi u regiji, također i arapski jezik. Istočni Turkestan iznjedrio je učenjake koji su uveliko doprinijeli razvoju islamske kulture i civilizacije. Od tih učenjaka su Sediduddin Kašgari, Hamud Kašgari i drugi. U ovom periodu islam se širio u zapadnoj Kini. Zastavu da’ve nosili su sinovi Turkestana, a islam je postao zvanična vjera u toj zemlji.

U tom vremenu muslimani su uživali stabilnost koju nije narušavalo ništa osim povremeni napadi nekih turkijskih paganskih plemena, godine 466. po Hidžri. Nakon toga bili su izloženi napadima Mongola u sedmom hidžretskom stoljeću, ali ubrzo je Allah uputio Mongole u islam, tako da se stanje ponovo stabiliziralo i Istočni Turkestan postao je nezavisna islamska država.

Nakon toga došla je kineska vlast i tegobe muslimana Turkestana počele su sa kineskom okupacijom i cjepkanjem teritorije u različite regije, sjevernu regiju su nazvali Džungurija, a južnu regiju, koja je bila poznata kao Kašgar, nazvali su Xinjiang, što znači “nova granica”.

U sjeni kineske okupacije pobune muslimana dolazile su jedne za drugom i oni su odbijali tiraniju okupatora. Ove pobune Kinezi su nemilosrdno gasili. Hidžretske godine 1236. došlo je do pobune koja je trajala do 1243. Nakon toga Jakub Beg pokrenuo je pobunu pomoću koje je proglasio nezavisnu državu, ali su Kinezi opet nadvladali 1294. h. g.

Dinastijska vlast doživjela je krah kad je na vlast došao revolucionar Sun Yat-sen koji je zajedno sa Rusima sarađivao da podijeli narod Istočnog Turkestana. Narod se protiv toga borio pod vođstvom Hodže Nijaza, 1350. h. g., koji je osnovao Islamsku Republiku Istočni Turkestan. Ali, kinesko-ruska saradnja srušila je ovu republiku. Nakon toga narod se borio pod vođstvom Iljasa Hana i Sultana Šerifa, a zatim pod vođstvom Abdullaha Nijaza, godine 1356. h. Nakon toga Osman Batur proglasio je Islamsku Republiku Turkestan, ali komunističko-kineska saradnja dokrajčila je ovu državu 1369. i Istočni Turkestan ponovo je pao pod vlast Kine.

Kineski komunisti izvršili su popis, koji je pokazao da u toj regiji živi 90% muslimana od pet miliona stanovnika. To im se nije nimalo dopalo pa su naumili naseljavanje nemuslimana u muslimansko područje, tako da je procenat nakon toga pao na 70%. Komunisti su zatvorili mnoge islamske medrese i mesdžide i oteli vakufsku imovinu. Tako je turkestanski narod ušao u novi sukob. Veliki broj njih bio je prisiljen na hidžru zbog opresije na vjerskoj osnovi. Stotine hiljada muslimana odselili su u Tursku, neki u Iran, neki u Saudijsku Arabiju, a neki u islamske zemlje Jugoistočne Azije. Broj mesdžida iznosio je 16.000, a momentalno je taj broj mnogo manji.

Islamsko obrazovanje

Prije okupacije islamsko obrazovanje bilo je veoma rasprostranjeno u Turkestanu, dobrotvorni vakufski projekti obuhvatali su veliku površinu, a medrese su bile mnogobrojne. Početkom kineske vlasti došlo je do borbe protiv islamskog obrazovanja na razne načine. Neki od tih načina jesu određivanje obaveznog školskog materijala koji se bori protiv vjere, predstave koje se bore protiv vjerovanja, odgajanje djece ateističkim odgojem. Vjerske knjige su spaljene, osnovane su radiostanice koje se bore protiv vjere, vjersko je obrazovanje zakonski zabranjeno, namaz i post su zabranjeni. Mesdžidi su pretvoreni u muzeje. Protesti se gase nasiljem i često na njima dođe i do krvoprolića. 

Islamsko buđenje u Istočnom Turkestanu

Ova zemlja doživjela je jedno veliko islamsko buđenje koje se ogleda u gradnji hiljada mesdžida i medresa. U ovom, da kažemo, prividnom poboljšanju stanja, došlo je do malo veće slobode, pa je na ujgurski jezik preveden časni Kur’an i neke druge kapitalne knjige. Kineska vlada boji se ovog islamskog buđenja, Istočni Turkestan okružen je islamskim zemljama, ima islamsku povijest i stanovništvo je većinski muslimansko, i ovo su predispozicije da to postane neovisna država u budućnosti. Zbog toga je kineska vlada od 1990. godine počela poduzimati brojne opresivne mjere. Politika naseljavanja i raseljavanja jedna je od najvećih opasnosti za vjerski i kulturni identitet Turkestanaca. Ta politika je opasna jer ona na dva glavna načina nasilno i agresivno povećava kineski utjecaj na sve domene života.

Prvi način jeste da dovodi i naseljava milione Han Kineza u Istočni Turkestan. Drugi način jeste raseljavanje Turkestanaca van njihove zemlje u druge kineske srezove ili u druge države svijeta tjeranjem na emigraciju usljed vjerskog i političkog progona i slabih uvjeta za život. Na taj način Kina želi da izbriše islamski i kulturni identitet te regije, u skladu sa politikom “sinizacije”. Sinizacija je izraz za nasilnu asimilaciju nekineskih naroda u smislu da im se nameću kineski jezik i kultura, a istovremeno im se otežava ili onemogućava da održavaju svoju vjeru, jezik i kulturu. Kina želi da ostatku svijeta pokaže da su Han Kinezi najbitniji sastavni dio stanovništva u svim srezovima u Kini.

Za vrijeme komunističke okupacije preduzete su mnoge mjere kako bi se promijenila slika stanovništva u ovoj zemlji. Kinezi su naveli mnoge razloge za naseljavanje Han Kineza. Jedan od tih razloga jeste tvrdnja da nema dovoljan broj stanovnika za izgradnju regije, vađenje rude, korištenje resursa, izgradnju fabrika i poljoprivredu. Također kao argument se navodi smanjenje broja stanovnika u gusto naseljenim gradovima širom Kine, te da veće prisustvo Han Kineza povećava bezbjednost na pograničnim predjelima jer vlada nije sigurna u lojalnost naroda koji su tu živjeli prije i koji imaju simpatije prema otcjepljenju od Kine. Međutim, ovi argumenti mogli bi možda proći da se ne radi o nasilnoj asimilaciji muslimanskog stanovništva. Ako su već potrebni radnici i oni koji će čuvati granice, zašto je potrebno da se iz dnevnog života brišu i uklanjaju islamska obilježja? To se ne može opravdati argumentima koje navode kineske vlasti.

Ipak, Ujguri i ostali muslimani u Xinjiangu su, pored stanovnika Tibeta, jedina preostala etnička grupa u Kini koja se do neke mjere sa uspjehom brani i odupire nasilnoj asimilaciji i pokušaju kulturne nadmoći, koju zvanične kineske institucije već dugo vremena provode kroz mjere u obrazovnom i socioekonomskom programu.

Tenzije

Kako vrijeme odmiče, situacija u ovoj regiji se ne popravlja. Tenzije rastu sve više. Neki od uzroka ovakvog stanja su određene zabrane i ograničenja koje kineske vlasti određuju. Kina je učenicima i radnicima javnih službi u sjeverozapadnoj regiji Xingijang zabranila da poste tokom svetog muslimanskog mjeseca ramazana.

Prema navodima lokalnih stranačkih organizacija objavljenim na internetu, članovi vladajuće Komunističke partije trebali bi izbjegavati post.

“Nijedan nastavnik ne može učestvovati u aktivnostima povezanim s religijom, prenositi religiozne misli učenicima ili primoravati učenike da se bave vjerskim aktivnostima”, navodi se u saopćenju objavljenom na internetskoj stranici jedne škole u okrugu Ruoqiang u Xinjiangu.

Penzionisani nastavnici su, također, pozvani da čuvaju stražu ispred džamija kako učenici ne bi mogli ulaziti na molitvu.

U Xinjiangu je organizirano slavlje na godišnjicu osnivanja Komunističke partije, na kojem je poslužena hrana kako bi se testiralo da li muslimani prisutni na skupu poste, rekao je Dilxat Raxit, portparol organizacije Svjetski kongres Ujgura sa sjedištem u Njemačkoj.

Upravo ovakve represivne mjere i pritisci psihički labilne osobe uzimaju kao argument za napade koji ipak na kraju najviše štete nanose muslimanima. Kineske vlasti su ovoga itekako svjesne, ali ovakve napade rado dočekaju kako bi mogle da vrše još veću represiju i da krivicu svaljuju na široke mase muslimana te regije. Samo u oktobru ove godine kineskih vlasti ubile su na desetine Ujgura, a veliki broj je uhapšen u racijama u kojima vlasti ne gledaju ima li nekog razloga za hapšenje i sigurno je da uhapšeni prolaze ogromne torture.

Jasno je da su muslimani Istočnog Turkestana u teškom stanju. Nadamo se da će imati dovoljno čvrstine u imanu, strpljenja, snage i mudrosti da se izbore sa ovim iskušenjem. Da bi se njihov problem umanjio, potreban je jak lobi na globalnom nivou. A mi ne smijemo da ih zaboravimo u dovama, jer Allah je Taj koji posjeduje svu moć i On može da promijeni njihovo stanje, i On je Onaj na kojeg se trebamo oslanjati.