“Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima”

Pčela je jedna od najfascinantnijih i najslabijih životinja od onih koje možemo vidjeti golim okom. Naime, dovoljan je samo jedan ubod pčele da bi čovjek usljed anafilaktičke reakcije na licu mjesta preminuo. A dovoljna je samo jedna pčela da bi čovjeku u tom savršeno usklađenom pčelinjem svijetu proizvela zlatnu viskoznu tekućinu, kao prevenciju i lijek za mnoge bolest. Dakle, i otrov i lijek.

Povijest proizvodnje i konzumacije meda

Pčele i med, koji se proizvodi od nektara cvijeća, mnogo su stariji od čovjeka. Povjesničari smatraju da su prvi počeci uzgoja pčela zabilježeni na prostorima Dalekog istoka, dok se o organiziranom, pravom pčelarstvu može govoriti već od oko 2400. godine prije nove ere, na području starog Egipta. U Egiptu, u kojem je započela povijest organiziranog pčelarstva, med je bio vrlo skupocjen i cijenjen, i to ne samo kao vrijedna namirnica i sredstvo za zaslađivanje svih vrsta jela, već se koristio i u religijske svrhe. Pčele i med imale su važnu, posebnu i mistificiranu ulogu. Med je predstavljao i važno sredstvo plaćanja, pa se, primjerice, za posudu meda moglo dobiti magare ili govedo, a za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II njime se plaćao i dio poreza. U Egiptu je med bio i sredstvo za postizanje i održavanje ljepote, pa je tako kraljica Kleopatra, između ostalog, u povijest ušla i zbog svojih kupki od mlijeka i meda.

I u drugim drevnim kulturama, primjerice u Perziji, med se, osim za hranu, koristio i za liječenje. Uz to, Asirci su ga koristili i kao oružje. Bacali bi košnice pune pčela među neprijateljsku vojsku, izazvavši na taj način paniku u protivničkim redovima.

U antičkoj Grčkoj med je bio na cijeni. Spadao je među vrlo važne namirnice od kojih su se spravljala mnoga, posebno slatka jela, pa tako i medenjaci. Grci su ušli u povijest kao prvi koji su se i teoretski počeli baviti pčelama i pčelarstvom, pa je tako filozof Aristotel autor prve stručne knjige o uzgoju pčela.

Uzgoj i proučavanje pčela u starom Rimu smatralo se dijelom općeg obrazovanja i kulture, pa su se pčelama bavili ne samo prirodoslovci, primjerice Plinius, nego i mnogi slavni pjesnici i povjesničari, poput Vergila i Ovida. U Rimu je proizvodnja meda donosila znatan profit pa je pčelarstvo bilo toliko rašireno da nije postojao posjed koji nije imao barem jedan pčelinjak. Jednako kao i u Grčkoj, i u Rimu je med slovio kao univerzalno sredstvo za liječenje, a preporučivao se i za povećanje libida kod muškaraca te koristio protiv depresije.

U srednjem vijeku med je bio izuzetno cijenjen. Iako se svakodnevna upotreba meda u pripremanju hrane bitno smanjila do 17. stoljeća, med je kao sladilo potpuno istisnut tek u drugoj polovici 19. stoljeća masovnom proizvodnjom jeftinijeg i svima dostupnog šećera. (Pčelarski leksikon, prof. dr. sc. Zvonimir Tucak i suradnici)

Med kroz religije

U mnogim religijama i kulturama, med je predstavljao mnogo više od hrane. U jeziku i literaturi, religiji i narodnim vjerovanjima, med je često korišten kao simbol slatkoće.

Stari zavjet u više navrata spominje med kao simbol zadovoljstva i uživanja. Riječ “med” u Bibliji se pojavljuje šezdeset jedan put. U Bibliji se više puta spominje Hanajana, kao zemlja kroz koju teku med i mlijeko, a židovski car Solomon (Sulejman, alejhis-selam) više puta savjetuje sina: “Sine, jedi med jer je zdrav, a i slatko medno saće je po tvom ukusu.” Samson je u lavljoj jazbini pronašao med. Asirija se u stara vremena nazivala zemljom meda i maslinovog drveća.

U židovskoj tradiciji med je bio toliko bitan da su mnogi učenjaci smatrali da bi se za ovu namirnicu trebao napraviti izuzetak u njihovim zakonima ishrane, po pitanju košera, što je i učinjeno. Tako je med postao simbol Nove godine, gdje se pri tradicionalnom obroku za doček komadi jabuke umaču u med.

Budisti u Indiji i Bangladešu koriste med u svojim tradicionalnim ceremonijama. U danima kad se slavi Buda, njegovi sljedbenici odlaze u prirodu gdje su, po vjerovanju, majmuni hranili Budu medom. Zato na velike budističke praznike monasi nose velike količine meda u prirodu u znak zahvalnosti. (Nayik, et al., Honey: Its history and religious significance: A review. Universal Journal of Pharmacy.)

U islamu je situacija znatno drugačija i naprednija. Koliku važnost med zauzima u životu čovjeka, pokazuje činjenica da je Uzvišeni Allah cijelu suru posvetio pčeli, pa se tako 16. sura naziva En-Nahl – Pčele, ali i postojanje brojnih hadisa o prehrani poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i važnosti meda. Ako pogledamo pčelu, njezino djelovanje, postupke, poslove koja sama obavlja, način na koji proizvodi med i gradi svoja staništa u planini, njezine građevine koje spadaju u najpotpunije i najljepše oblike na Zemlji, jasno je da se pčela bezrezervno pokorila riječima Uzvišenog Allaha. “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju” (En-Nahl, 68–69). Danas je cijela nauka razvijena oko Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, prehrane gdje med zauzima izuzetno visoko mjesto, a što je potkrijepljeno brojnim hadisima. Aiša, radijallahu anha, kazivala je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, volio je med i slatko...” (Buhari) Ibn Abbas, radijallahu anhuma, oslanjajući se na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Lijek se nalazi u troje: u pijenju meda, u puštanju krvi pomoću kupice (hidžama) i kauterizaciji vatrom. Svome ummetu zabranjujem kauterizaciju.” (Buhari)

U ovome članku donosimo pregled znanstveno-zdravstvenih koristi konzumiranja meda.

Pčela

Pčele čine porodicu istoimenih pčela Apidae, a spadaju u potporodicu kukaca, iz reda opnokrilaca. Bliski su im srodnici bumbari, a dalji ose i mravi. Na svijetu ima približno 20.000 vrsta pčela na svim kontinentima, osim na Antarktiku. Hrane se nektarom kao izvorom energije, te peludi kao izvorom proteina.

Na glavi pčele nalazi se par ticala i sa svake strane po jedno složeno oko. S donje strane glave nalazi se usni organ prilagođen uzimanju nektara iz plodnice cvijeta. Prsa čine tri odvojena kolutića. Na svakom dijelu se s donje strane nalazi po jedan par nogu. Na drugom i trećem kolutiću nalazi se po jedan par krila za letenje, pri čemu je drugi par krila manji. Kod nekih vrsta, krila su toliko mala da je nemoguće letjeti. Prednji par nogu pčeli služi za održavanje i čišćenje tijela. Stražnji par nogu je specifične građe s malim udubljenjima (košaricama) u kojima pčele skupljaju pelud ili propolis.

Osobitost koju posjeduje pčela radilica jeste njezin žalac smješten na zatku. On zapravo predstavlja preobraženu leglicu. Poznata je priča kako pčela umire nakon što nekoga ubode. To je zato što vrh žalca ima trnje koje je okrenuto prema natrag, pa kada se žalac zabije u tkivo žrtve, on ostaje unutra. Nakon što se žalac zabije, otpušta se otrov iz otrovnih žlijezda i žalac se odvaja od tijela pčele, što ona ne može preživjeti.

Pčele žive u zajednicama u kojima postoji strogo organizirana podjela rada. Tačnije, razlikujemo matice, radilice i trutove. Svaka košnica ima jednu maticu koja je jedina ženka koja nese jaja. Matica može živjeti od tri do četiri godine, a kada stvara zajednicu, ona na početku brine o leglu, ali nakon što se iz legla razviju radilice, svu brigu prepušta njima. Radilice su one koje obavljaju sav posao – brinu o novom leglu koje matica stvara, brinu o matici, pronalaze i donose hranu itd. Prosječna pčela radilica proizvodi samo 1/12 čajne žličice meda tijekom svog života. Mogu obići do 2.000 cvjetova tokom jednog dana. Trutovi su mužjaci i oni služe samo za oplodnju matice koja se pari samo jednom u životu, a trutovi nakon toga umiru. To joj je dovoljno za idućih do pet godina života.

Kod jako dobro razvijenih zajednica nalazi se ukupno 50.000 do 80.000 pčela, što ovisi o košnici, a obavljaju svoje zadatke ovisno o starosti:

• od 3. do 5. dana starosti pčele čiste saće i ostale dijelove košnica;

• od 5. do 8. dana hrane starije ličinke mješavinom meda, peludi i vode;

• od 8. do 12. dana razviju im se mliječne žlijezde koje luče mliječ kojom te pčele hrane mlade ličinke i maticu (nakon 12. dana razvijaju im se žlijezde koje luče vosak);

• od 18. do 21. dana pčele radilice prilaze vratima košnice i pomalo izlijeću upoznavajući okolinu, spremne za obranu svoje zajednice od neprijatelja (uljeza). Naime, za vrijeme razvoja u košnici žlijezda koja luči otrov razvila je dovoljno otrova u mjehuriću za otrov pa time njihov ubod postaje vrlo bolan.

Budući da su pčele gluhe, ono ne koriste zvuk kao sredstvo komunikacije, već su razvile i usavršile ples/pokret i vibracije kako bi dijelile najrazličitije informacije unutar zajednice. Ples i komunikaciju među pčelama najviše je istraživao austrijski etolog Karl von Frish, koji je 1973. godine dobio Nobelovu nagradu za rad iz područja komuniciranja među pčelama.

Najčešća vrsta pčela je medarica (apis mellifera), podrijetlom iz Afrike, i njih je mnogo vrsta. Osim medonosnih, postoji i solitarna pčela. Ona ne prikupljaju veće količine meda u svoje nastambe i živi usamljenički život. Zbog nedostatka zaliha hrane izlaze i lete na nižim temperaturama od medonosne pčele.

Najprostranija staništa pčela jesu planine i drveća u kojima proizvode velike količine meda. Pčela najprije zauzima određeno stanište, potom, kada se ustali na njemu, izlazi kako bi otišla na ispašu. Na ispaši jede plodove i vraća se u svoje stanište. Osobina pčele jeste i to da ona nikada ne slijeće na strvinu niti na bilo kakav izmet.

Izgled saća

Pčele već milionima godina koriste šesterokutnu strukturu za izradu saća (nedavno nađeni fosil pčele je procijenjen na 100 miliona godina starosti, a u faraonskim grobnicama u Egiptu pronađene su saća sa medom stari preko 1.000 godina, a čiji se med i pored tolike starosti mogao jesti). Čudno je zašto su pčele izabrale šesterokutnu formu, a ne recimo peterokutnu ili osmokutnu? Odgovor nam daje matematika. Šesterokutna struktura je najpogodniji geometrijski oblik za maksimalno iskorištenje jedinice površine. Da su stanice saća konstruirane u nekom drugom obliku, bilo bi dosta izgubljenog prostora te bi se na taj način manje meda moglo uskladištiti i pčele bi se manje time okoristile. Ako bi dubine bile iste, trokutaste ili kvadratne ćelije bi sadržavale istu količinu meda kao i šesterokutne, međutim, između svih tih geometrijskih oblika šesterokut je taj koji ima najmanji obim. Dok svi oni imaju isti volumen, količina voska potrebna za šesterokutne ćelije je manja od potrebne količine za trokutaste ili kvadratne ćelije.

Dakle, šesterokutna ćelija zahtijeva minimalnu količinu voska za svoju konstrukciju, dok istovremeno može uskladištiti veću količinu meda. Ovaj rezultat dobiven nakon mnogih geometrijskih kalkulacija sigurno nisu izračunale same pčele. Šesterokutni dizajn ćelija je praktičan iz mnogo aspekata. Ćelije naliježu jedna na drugu tako da međusobno dijele zidove. Ovo još jednom osigurava maksimalno uskladištenje meda sa minimalnom količinom voska. Zidovi ćelija su dosta tanki, ali dovoljno jaki da ponesu svoju težinu nekoliko puta. (pcelarstvo.hr)

Šta je med i kako nastaje

Med je hrana bogata energijom koju proizvode pčele radilice kako bi njime nahranile mlade pčele. Radilice u većini slučajeva početkom zime uginu, no početkom proljeća kraljica majka ili matica osniva novu koloniju. Kako matica ne može sama stvoriti koloniju, s njom zimu mora preživjeti nekoliko stotina radilica. Oni maticu hrane, čiste i brinu za jaja i ličinke. Da bi to bilo moguće, potrebno je imati zalihe nektara. Te zalihe tokom ljeta pravi pčela medarica. Kada u prirodi raste obilje cvijeća, pčele imaju i više nego dovoljno hrane od koje dio ostaje za zimu.

Med je za pčele važan tokom čitave godine. Čuva se u voštanim stanicama i predstavlja hranu za ličinke, te hranu za stanovnike košnice koji je ne mogu napuštati, pa ovise o spremljenim rezervama. Sredinom ljeta roj pčela sastoji se od jedne matice i preko 60.000 pčela radilica.

S druge strane, cvijeće luči mirisnu vodenastu otopinu – nektar. Posebne žlijezde koje proizvode nektar zovu se nektariji, a nalaze se duboko u unutrašnjosti cvijeća. Razlog zbog kojeg biljke proizvode nektar jeste da privuku kukce koji ih oprašuju. Radilice jezikom sišu nektar i spremaju ga u voljku ili medni želudac. Skupljeni nektar u košnici predaju mladim radilicama, pa kreću u ponovno sakupljanje. Mlade radilice, potom, nektar premeću u ustima dvadesetak minuta dodajući mu enzime invertaze. Oni cijepaju saharozu iz nektara na glukozu i fruktozu. Nektar se nakon toga odlaže u stanice saća da ispari voda, da se zgusne i postane koncentriraniji. Nakon tog procesa, kada je smjesa već dovoljno gusta, radilice je ponovo žvaču i dovode u stanje koje bi se moglo nazvati medom. Med se potom postavlja u stanicu za odlaganje meda i poklopi voskom. Tako skladišten čuva eterična ulja iz nektara, a pčele ga po potrebi otvaraju i koriste. Iz saća se med vadi zagrijavanjem na suncu (topljeni med), centrifugiranjem (vrcani med) ili gnječenjem (muljani med). Muljani med spada među najzdravije vrste meda. Pročišćeni se med dobiva zagrijavanjem meda, njegovim cijeđenjem i odstranjivanjem nečistoća. To je žutosmeđa, gusta, prozirna tekućina slatkog ukusa i ugodnog aromatičnog mirisa. Boja, ukus i miris meda ovise o nektaru, odnosno o biljci s koje su pčele skupljale nektar.

Pored cvjetnog meda (od sokova nektarija) postoji i med medljikovac koji potječe od medljike. Medljika je slatka tekućina koju neki kukci izbacuju iz svog tijela kao višak hrane, hraneći se sokom biljke na kojoj se nalaze. Tu tekućinu pčele skupljaju i spremaju u saće, ili samu ili zajedno s medom koji potječe od nektara. I ta pčelinja hrana ima pravo na naziv med. Naime, definicija meda je važna zbog zakona za zaštitu prirodnog meda od falsificiranog.

Naziv “med” ne može se dati produktu dobivenim prehranjivanjem pčela šećerom ili drugim sirupima. Ovakav med treba zvati “šećernim medom” jer njemu nedostaju bitni sastojci koji su karakteristični za prirodni med. Ne mogu se nazivati medom niti oni pčelinji proizvodi koji sadrže preko 22% vode i 5% saharoze, kao i umjetne vrste meda proizvedene hemijskim putem.

Sastav meda

Med

Med se sastoji od šećera (oko 76%), vode (oko 18%) i ostalih tvari (oko 6%). Glavnu karakteristiku medu daje šećer (med je sladak), zatim voda (med je tekućina), a oni sastavni dijelovi koji se nalaze u medu u malim količinama čine razlike između raznih vrsta meda. Te su razlike u boji meda, aromi, okusu i fizikalno-hemijskim svojstvima.

Zdravstvene koristi konzumiranja meda

Zdravstvene koristi konzumiranja meda koje ćemo navesti temeljene su na znanstvenim istraživanjima prožete kroz tradicionalna konzumiranja.

• Liječenje gastrointestinalnog refluksa (povrat želučane kiseline u jednjak). U studiji koju je objavio profesor Mahantayya V Math, iz MGM Medical College, Kamothe, Navi Mumbai, Indija, u znanstvenom časopisu British Medical Journal, dokazano je da konzumiranjem meda u destiliranoj vodi pri temperaturi od 37˚C med značajno doprinosi smanjenju gastrointestinalnog refluksa.

• Liječenje dojenačkog gastroenteritisa (upale stomaka). U studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu British Medical Journal, znanstvenici E. Haffejee i A. Moosa imali su za cilj dokazati da li med može utjecati na trajanje akutnog proljeva, i da li mogu med koristiti kao nadomjestak u oralnoj rehidraciji. Došli su do zaključka da med skraćuje trajanje bakterijskog proljeva u dojenčadi i male djece, te da se sigurno može koristiti kao zamjena za glukozu kod oralne rehidracije, ali u otopini koja sadrži elektrolite.

• Zacjeljivanje rana i opeklina. Dokumentiran je pozitivan učinak meda na liječenje različitih otvorenih rana. Pregledni znanstveni članak objavljen u The Cochrane Library pokazao je pozitivnu korist meda za liječenje opeklina, a glavni autor studije ističe da je “med puno jeftinije rješenje kod opekotina, osobito kod korištenja antibiotika koji uveliko imaju štetne nuspojave”. Ovo istraživanje pokazuje prethodno opisana antimikrobna svojstva meda. Isto tako, ista studija dokumentira slučaj dijabetičara koji je imao ponavljajući celulitis i stafilokoknu infekciju, a koju nije izliječio višemjesečnim korištenjem antibiotika. Nakon kontinuirane konzumacije meda, upala je počela jenjavati.

• Med za liječenje alergija. Postoji nekoliko istraživanja koja ukazuju na to da med može biti koristan u smanjenju sezonskih alergija. Jedna placebo-kontrolirana studija, koja je uključivala 36 ljudi s očnim alergenima, utvrdila je da su sudionici bolje reagirali na liječenje medom u odnosu na placebo.

• Med u liječenju bakterijskih infekcija. Iako je već prethodno naglašeno i objašnjeno antibakterijsko djelovanje meda, sljedeće studije potvrđuju tezu, ali pokazuju i vrlo zanimljive rezultate. Naime, 2010. godine znanstvenici iz Akademskog medicinskog centra na Sveučilištu u Amsterdamu izvijestili su časopisu FASEB Journal da je sposobnost meda da ubijaju bakterije leži u protein zvanom defensin-1.

Studija objavljena u časopisu Microbiology otkrila je da je tzv. manuka med učinkovit u liječenju hroničnih infekcija rana, a može čak i spriječiti njihov razvoj uopće. Manuka med je posebna, dokazano najzdravija vrsta meda. Manuka med koji nosi oznaku UMF garantira originalnost meda, njegovo potvrđeno laboratorijsko istraživanje i podrijetlo. UMF oznaka potvrđuje prisustvo neperoksidne aktivnosti (NPA) koja nije pronađena ni u jednoj drugoj vrsti meda. Ta prirodno prisutna djelatna tvar čini UMF manuka med tako posebnim i mnogi ga smatraju superhranom. To je monoflorni med koji pčele proizvode iz cvijeća s manukinog drveta (lat. Leptospermum scoparium).

• Med u liječenju kašlja. Godine 2007. napravljeno je istraživanje u Penn State College of Medicine koje je uključilo 139 djece i pokazalo da med od heljde nadmašuje lijek koji se koristi za liječenje kašlja – dekstrometorfan. Druga studija objavljena u časopisu Pediatric uključuje 270 djece u dobi od jedne do pet godina s noćnim kašljem zbog jednostavne prehlade. U ovoj studiji, djeca koja su primila dvije kašičice meda trideset minuta prije spavanja, rjeđe su kašljala, i mirnije su spavala u odnosu na one koji nisu dobili med.

• Reguliranje šećera u krvi. Iako med sadrži jednostavne šećere, nije ni blizu jednak rafiniranom bijelom kristalnom šećeru (čitaj otrovu) ili umjetnim sladilima. Njegova tačna kombinacija fruktoze i glukoze zapravo pomaže tijelu i regulira razinu šećera u krvi.

• Med probiotik. Neke vrste meda sadrže velike količine probiotika. To uključuje i do šest vrsta laktobacila i četiri vrste bifidobakterija.

• Med kao izvor energije za sportaše. Dokazano je da se u sedamnaest grama ugljikohidrata po kašičici meda nalazi izvor prirodne energije koja je bolja od ostalih konvencionalnih izvora, upravo zbog svih hranjivih tvari u medu. Nacionalni odbor za med preporučuje dodavanje meda u vodu kao energetski poticaj tokom vježbanja.

• Rješava probleme vlasišta i peruti. U studiji koja je uključivala bolesnike s hroničnim seboreičnim dermatitisom i peruti, sudionici su zamoljeni da utrljaju razrijeđen med s 10% tople vode na problematična područja i ostave ga na tri sata prije ispiranja toplom vodom. Kod svih pacijenata svrbež je bio olakšan i nestao je u roku od sedam dana. Kožne lezije su potpuno nestale u roku od dvije sedmice, a pacijenti su pokazali subjektivno poboljšanje u gubitku kose. (mybeeline.co/en/p/medical-uses-honey)