Grijesi i nepokornost Uzvišenom Allahu glavni su uzrok neuspjeha pojedinca i zajednice na dunjaluku i ahiretu. Mnogobrojne su negativne posljedice grijeha i nepokornosti, a svakako da je najopasnija potpuno uništenje jednoga naroda i zajednice. Govoreći o uništenju ranijih naroda, Uzvišeni Allah kaže: "I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli." (El-Ankebut, 40)
Činjenje grijeha u javnosti opasnije je od činjenja grijeha u tajnosti, kao što je naprimjer vrijeđanje islamskih svetinja, konzumiranje hrane i pića u toku ramazanskog dana, konzumiranje alkohola, odlazak u kladionicu, blud, razgolićenost i slično.
Savremena sredstva komunikacije olakšala su javno griješenje, tako da su i negativne posljedice grijeha daleko pogubnije.
Pogubnost javnog činjenja grijeha
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svim mojim sljedbenicima bit će oprošteno, samo ne onima koji javno čine grijehe. Javnim činjenjem grijeha smatra se i to da čovjek preko noći nešto uradi, a ujutro, nakon što mu je to Allah pokrio, nekoga zovne i kaže: 'Sinoć sam uradio to i to' -- zanoćio je prekriven zaštitom svoga Gospodara, a osvanuo skidajući Allahovu zaštitu." (Buhari)
U komentaru ovog hadisa učenjaci su rekli da će onaj koji javno čini grijeh ili javno govori o grijehu koji je tajno učinio biti izložen kritici ljudi, tako da će ga po ružnom spominjati u njegovom odsustvu ili će ga ogovarati i vrijeđati, odnosno Allah neće sakriti njegove grijehe, neće ga zaštititi od kazne na dunjaluku koju povlači javno činjenje grijeha, neće ga sačuvati od onoga što on ne voli i kaznit će ga žestokom kaznom. To što je u hadisu rečeno da Allah neće oprostiti onima koji javno čine grijehe ne može se tumačiti doslovno i kategorički tvrditi da će mu biti uskraćen Allahov oprost, jer Allah će prihvatiti svačije istinsko pokajanje, nego se ovim hadisom ukazuje na pogubnost javnog činjenja grijeha i to je vjernicima dovoljan podstrek da se suzdrže od javnog činjenja grijeha ili kazivanja o grijesima koje su učinili u tajnosti.
Vrste javnog činjenja grijeha
Dvije su vrste javnog činjenja grijeha: činjenje grijeha naočigled ljudi i javno pričanje o grijesima koji se počine u tajnosti. Na ovu drugu vrstu ukazao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u navedenom hadisu. Iako je u hadisu ukazano na grijeh koji čovjek učini noću, to podrazumijeva i grijeh koji se učini u toku dana i o kojem čovjek kasnije priča drugima.
U hadisu je upotrijebljen izraz "mudžahirin" koji se odnosi kako na onoga koji grijeh čini naočigled drugih ljudi, tako i na onoga ko grijeh počini u tajnosti, pa kasnije drugima kazuje o o tome, tako da se kazna o kojoj se govori u hadisu odnosi na obje kategorije počinilaca grijeha.
Uništenje
Javno griješenje može dovesti do Allahove kazne i uništenja cijele jedne zajednice. Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom se probudio crvena lica, govoreći: "Nema drugog boga osim Allaha! Teško se Arapima od zla koje se približilo! Danas se otvorila brana Jedžudža i Medžudža ovoliko!", pa je svojim prstima pokazao broj devedeset ili stotinu. Na to su ashabi upitali: "Zar ćemo biti uništeni a među nama ima i dobrih ljudi?!", a Poslanik je odgovorio: "Da, ako se raširi nemoral!" (Buhari); "U jednom narodu neće se pojaviti blud i kamata a da ih neće zadesiti Allahova kazna." (Ahmed, vjerodostojan)
Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, kazuje: "Jednom prilikom došao nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: 'O skupino muhadžira! Pet je iskušenja kojima ćete biti stavljeni na kušnju, a ja molim Allaha da to vi ne doživite. U kojem god se narodu javno počne činiti razvrat, zadesit će ih epidemije i teške bolesti, koje nisu bile poznate u narodima koji su živjeli prije njih. Koji god narod bude zakidao na vagi i kantaru, bit će iskušan sušnim i nerodnim godinama, tegobnim životom i nepravednim vladarima. Koji god narod prestane davati zekat bit će mu uskraćena kiša s nebesa i da nije životinja, nikad im kiša ne bi ni pala. Koji god se narod ogluši na zavjet dat Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Allah će mu poslati neprijatelja koji će mu oduzeti sve što posjeduje. I kad god vladari jednog naroda prestanu suditi po Allahovoj Knjizi i po onome što je Allah objavio, Allah će im dati da se međusobno ubijaju.'" (Ibn Madža, vjerodostojan)
Poziv na javno činjenje grijeha
Javno činjenje grijeha predstavlja otvoren poziv drugima da i oni počnu činiti te grijehe. Onaj koji javno čini grijehe ili javno govori o grijehu koji je učinio u tajnosti na taj način kao da druge ljude poziva da i oni javno čine grijehe i iskazuju nepokornost Allahu. Takvo postupanje vrlo je opasno i pogubno, jer predstavlja predvođenje u činjenju grijeha ili navođenje na činjenje grijeha, uvođenje nove prakse, uzor u javnom činjenju grijeha, a sve to sa sobom povlači negativne i opasne posljedice.
Uzvišeni Allah rekao je za faraona i njegovu svitu: "A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u Vatru -- a na Sudnjem danu niko im neće pomoći." (El-Kasas, 41)
Ljudi su se povodili za faraonom i njegovom svitom i to ih je uvodilo u džehennemsku vatru. "Faraon i njegova svita bili su predvodnici, ljudi su ih uzimali za uzor, a oni su ih vodili u Džehennem, kuću poniženja i nesreće." (Tefsiru Sa'di)
"Faraon i njegova svita bili su predvodnici u nevjerstvu na koje su se ugledali oholnici, pozivali su ljude u Vatru, i ko god im se pokori i povede za njima ući će u džehennemsku vatru." (Ibn Dževzi, Zadul-mesir)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "...ko u islam uvede ružan običaj imat će grijeh zbog toga, ali i grijeh svih onih koji ga budu praktikovali, a njima se grijeh neće umanjiti." (Muslim)
Također, onaj koji javno čini grijehe može iza sebe ostaviti grijeh kao "trajnu sadaku", posebno u ovom današnjem vremenu savremenih komunikacijskih sredstava, kao što su razne društvene mreže, aplikacije i programi. Šta mislite o osobi koja preseli sa dunjaluka i ode svome Gospodaru, a iza sebe je ostavila grešne postove, slike, videa?
Bestidnost
Javno griješenje ukazuje na stanje bestidnosti. Čovjek koji javno griješi time pokazuje da ne osjeća stid od Allaha, meleka, vjernika i samoga sebe. Svaki musliman i muslimanka trebaju se istinski stidjeti svoga Gospodara, što će pokazati tako da neće sebi dozvoliti da ih On vidi na onom mjestu i u stanju kojim nije zadovoljan, niti će sebi dozvoliti da On čuje da izgovaraju ono čime On nije zadovoljan. A, Uzvišeni Allah nije zadovoljan javnim činjenjem grijeha. Čovjek koji javno čini grijehe ne može govoriti da se stidi svoga Gospodara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Oporučujem ti da se stidiš Uzvišenog Allaha kao što se stidiš pobožnog čovjeka u svome narodu." (Taberani, vjerodostojan)
"Onaj koji se zastidi Allaha prilikom činjenja grijeha, Allah će se zastidjeti da ga kazni na Dan kada Ga sretne. Onaj koji se ne bude stidio Allaha prilikom činjenja grijeha, Allah se neće zastidjeti da ga kazni." (Ibn Kajjim, Ed-Dau vel-deva)
Kako javno činiti grijehe a znamo da nad nama bdiju časni pisari i sve pišu!? "...a nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite." (El-Infitar, 10--12) Zar se ne treba stidjeti pisara i to časnih!? Naravno da treba. Također, istinski vjernik i vjernica ne trebaju govoriti ili činiti pred drugim muslimanima ono što nije u duhu stida. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ono što su ljudi zatekli od prvog poslanstva jesu riječi: 'Ako se ne stidiš, radi što god hoćeš!'" (Buhari)
Stid je bio odlika i vrlina u svim narodima i svi poslanici podsticali su svoje narode da se ukrase svojstvom stida. Riječima: "Ako se ne stidiš, radi što god hoćeš!", Poslanik nas poziva da ne radimo ono zbog čega ćemo se stidjeti.
Nečinjenjem grijeha iskazujemo poštovanje prema Allahu
Javno griješenje uskraćuje čovjeku Allahove blagodati i na taj način iskazujemo nepoštovanje prema svom Gospodaru, pokazujemo da nismo svjesni Allahovog prava, da nismo svjesni da griješimo dok nas naš Stvoritelj i Gospodar gleda. Kako je moguće da čovjek čini grijehe dok istovremeno govori da se Allaha boji, da Ga uvažava i veliča? Da li je to spojivo? Ne čini se javno grijeh ispred Onoga Koji nas je stvorio i darovao nam sve blagodati. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo primjer istinskog stida od Allaha: "...da se stidiš Uzvišenog Allaha kao što se stidiš pobožnog čovjeka u svome narodu." (Taberani, vjerodostojan)
Da li će neko činiti bestidno djelo pred pobožnim čovjekom kojeg poznaje? Razumom obdarena osoba neće. Pa kako se onda može javno činiti grijeh pred Allahom koji sve vidi, čuje i zna! Bojati se da javno griješenje ne dostigne stepen suprotstavljanja Allahu i Njegovom Poslaniku, za što je predviđeno najgore poniženje na dunjaluku i ahiretu: "Oni koji se suprotstavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu bit će, sigurno, najgore poniženi." (El-Mudžadela)
U komentaru ovog ajeta kaže se: "Ovo je obećanje i prijetnja. Prijetnja je onima koji se nevjerstvom i nepokornošću suprotstavljaju Allahu i Njegovom Poslaniku, i takvi će zaista biti prepušteni sami sebi i poniženi, i njima ne pripada sretna završnica niti pobjednički bajrak." (Tefsiru Sa'di)
Skrivanje grijeha
Musliman treba da se čuva svih grijeha, a ako već počini grijeh, ne treba o tome javno govoriti, već se treba pokajati i prekriti Allahovim zastorom. "Klonite se grijeha koje je Allah zabranio. Onaj koji počini neki grijeh, neka se prekrije Allahovim zastorom i pokaje Njemu..." (Hakim, vjerodostojan)
"Javno činjenje grijeha ili javna obznana grijeha počinjenog u tajnosti predstavlja inat i potcjenjivanje Allahovog prava, prava Njegovog Poslanika i vjernika. Grijesi ponižavaju onoga koji ih čini, povlače za sobom kaznu, ukoliko je propisana predviđena kazna, ili odgojnu mjeru, ukoliko ne postoji tačno propisana kazna. Ukoliko se izvrši Allahova obaveza, pa On je najplemenitiji i Njegova milost pretekla je Njegovu srdžbu. Ako Allah čovjeku prekrije grijehe na dunjaluku, neće ga osramotiti na ahiretu. A onaj koji javno čini grijehe ili javno obznani grijeh počinjen u tajnosti, sve to dovodi u pitanje." (Ibn Bettal, Fethul-Bari)