Kada čovjeku umre dijete, Uzvišeni Allah kaže melekima: “Jeste li uzeli dijete Moga roba?” “Da”, odgovore oni. Allah kaže: “Jeste li uzeli plod njegovog srca?” “Da”, odgovore oni. Zatim Allah upita: “Šta je na to rekao Moj rob?” Oni odgovore: “Zahvaljuje Ti i izgovara: ‘Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun! – Svi smo Allahovi i Njemu se svi vraćamo!’” Tada Uzvišeni Allah kaže: “Sagradite za Moga roba kuću u Džennetu i nazovite je bejtul-hamd – kuća zahvalnosti.” (Tirmizi, hasen)
Gubitak djeteta kroz prizmu vjere i psihologije
Jedno od najvećih iskušenja koje može da zadesi čovjeka jeste gubitak djeteta. Bilo da se dijete rodi mrtvo ili da živi određeno vrijeme, koje mu je Allah odredio, pa preseli, u svakom slučaju predstavlja veliki gubitak i promjenu u životu roditelja.
Kako se suočiti sa gubitkom, kako prihvatiti Allahovu odredbu i kako nastaviti dalje, za svakog roditelja koji ostane bez djeteta definitivno je veliki izazov. Šok, nevjerica, poricanje, depresija, sve su to stanja kroz koja većina roditelja prolazi nakon smrti djeteta.
Loše vijesti
Prva informacija koju roditelj čuje jeste da je njegovo dijete mrtvo. Svaka osoba na svoj način prihvata te vijesti i naravno na svoj način i reagira na njih. Dok se jedan roditelj nalazi u stanju nevjerice i šoka, drugi plače. Sve su ovo normalne reakcije.
Najčešće reakcije roditelja jesu šok i nevjerica, gdje roditelj zapada u stanje paralize i gubitka govora, i u tom trenutku ne može ili ne želi da shvati da je dijete zaista mrtvo. Ovim stanjem roditelj sebe štiti i samim tim pokušava da se (ne)suoči sa gubitkom, svjesno ili nesvjesno stvara odbrambeni sistem kako se ne bi suočio sa bolnim osjećanjima.
Međutim, s druge strane određeni roditelji svoj gubitak izražavaju ljutnjom i pobunom, ili u krajnjem slučaju oni se osjećaju krivim za smrt djeteta i samim tim postoji veća mogućnost da će u tom momentu dobiti panične napade.
Ali, roditelj koji vjeruje u Allaha i Njegovu odredbu ne bi trebao sebi da dozvoli nijedno od ovih stanja. Šok jeste jedna od najblažih reakcija koje roditelj može da doživi, ali taj šok ne bi trebao da traje duže od nekoliko sekundi ili u krajnjem slučaju minuta. Svako neprirodno stanje može predstavljati poteškoću za dalje prihvatanje Allahove odredbe. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Njihova djeca su 'džennetska dječica'. Jedno od njih srest će svoga oca – ili je rekao: svoje roditelje – i uzet će za kraj njegove odjeće – ili je rekao: za njegovu ruku – kao što sam ja uzeo za kraj tvoje odjeće (riječi Ebu Hurejre, prenosioca hadisa) i pustit će kraj njegove odjeće kada Allah njega i njegovog oca uvede u Džennet” (Muslim). Zar svakom vjerniku ovaj hadis ne bi trebao da bude dovoljan i da ga učvrsti i ojača u njegovom vjerovanju u Svemogućeg?
Period poslije loših vijesti zahtijeva intenzivan i dug period žaljenja. Jedan od najvažnijih načina savladavanja gubitka djeteta jeste da dozvoliš sebi da tuguješ određeno vrijeme i da svoju tugu i bol dijeliš sa drugima.
Britanski psiholog Johna Bowlby smatra da postoje četiri faze žalovanja:
• Mrtvilo i zaprepaštenje. U ovoj fazi roditelj teško prihvata gubitak. Sve što tada radi svodi se na automatsko ispunjenje obaveza i veoma je napet. Ovakvo stanje najčešće prelazi u euforično stanje, ljutnje, panike i paradoksalne euforije.
• Čežnja i potraga za izgubljenom osobom. U ovoj fazi roditelj intenzivno misli na izgubljeno dijete i nesvjesno očekuje njegov povratak. Ova faza veoma je jaka na početku, ali kasnije se smanjuje. Međutim, ovo stanje jako je bolno, praćeno tjeskobom, socijalnim povlačenjem, povremenom nadom i optuživanjem. Također, u ovoj fazi često se javlja i anksioznost, strah od sopstvene smrti, ali i strah za budući život porodice.
• Dezorganizacija, očaj i gubitak u povratak. U ovoj fazi roditelj postaje svjestan da se dijete neće vratiti i da mora da prihvati njegovu smrt. On shvata da svoj život mora dalje da nastavi i da ga oblikuje na novi način. Ovdje se javlja potištenost i bezvoljnost.
• Reintegracija. U ovoj fazi roditelj prihvata realnost. On doživljava sebe na drugačiji način, drugačije gleda na proživljeno bolno iskustvo. Reintegracija je završetak procesa žalovanja.
Naravno, čovjeku je dozvoljeno da žaluje za izgubljenim djetetom i njegova bol ne može se porediti ni sa čim drugim, ali isto tako roditelj treba da bude svjestan da je smrt djeteta odredba Uzvišenoga Allaha i da on na ovu odredbu ne može utjecati niti je promijeniti. Da bi prešao sve ove faze, roditelju treba vremena, i sasvim je normalno da je potreban duži period kako bi se pomirio sa gubitkom. Od faze nevjerice i šoka pa sve do faze prihvatanja veliki je vremenski razmak. Ne treba požurivati s tim, sve nagle promjene mogle bi da imaju loše posljedice u kasnijem periodu. Oslonac na Allaha u ovom vremenu veoma je bitan, veličina imana, shvatanje i prihvatanje Njegove odredbe može samo da poboljša kako psihičko tako i fizičko stanje osobe koja je doživjela gubitak djeteta. Aid el-Karni u svojoj knjizi Ne tuguj kaže: “Ne tuguj, jer u teškoćama i podnošenju nevolja put je ka pobjedi, sreći i uspjehu.”
Šta dalje?
Prvo je potrebno prihvatiti i suočiti se sa realnošću. Roditelji moraju shvatiti da su izgubili dijete i da nisu jedini kojima se to desilo. Neophodno je da jedni drugima budu podrška, da razgovaraju o svom gubitku. Njihova bol u početku veoma je intenzivna, ali vremenom ona gubi na oštrini. Dijete će dobiti svoje mjesto u srcu roditelja, a i u njihovim životima. Ostat će uspomene i sjećanja i ne treba ih zanemariti. Svako stanje koje bi moglo da uzrokuje da čovjek želi da zaboravi ili da se ogradi od tog gubitka nenormalno je i može da uzrokuje razdražljivost, ljutnju prema okolini, da izazove probleme u porodici i osjećaj odbacivanja. Zatim, često se te osobe osjećaju depresivno i u krajnjem slučaju mogu sebe kriviti za smrt djeteta, a ovo može dovesti i do samoubistva.
Međutim, ako se roditelji dovoljno posvete sebi i svojim promjenama, posebno psihičkim, koje se zacijelo dešavaju u veoma kratkom vremenu, može se očekivati da krenu dalje i samim tim će ponovo dati i vremena i mjesta drugima osobama, drugim aktivnostima i planovima za svoju budućnost. Bol nikada ne nestaje, s vremenom će roditelj da nauči da živi s tim bolom. Naravno da se od roditelja ne očekuje ni da zaboravi svoje dijete, čak i kad bi željeli, to neće uspjeti, ali bilo bi potrebno da razgovaraju o izgubljenom djetetu sa svojom porodicom, a ako je potrebno i sa psihologom. U ovom slučaju razgovor sa psihologom mogao bi dosta da pomogne u prerađivanju emocija i prihvatanju promjena koje se dešavaju.
Pozitivno razmišljanje i vjera u Allaha pomažu da roditelj prihvati smrt djeteta i da nauči živjeti s tim.
Proces oporavljanja
Osnovno i najvažnije jeste da se osoba osloni na Allaha i sve će se poboljšati, a zatim razgovor i samo razgovor, to je jedino što može da pomogne u tom periodu, prvenstveno razgovor sa supružnikom jer on dijeli istu bol i isti gubitak, najbolje će oni jedno drugo razumjeti. Zatim razgovor sa djecom, objasniti da su oni izgubili nekog ko im je bio veoma bitan u životu i da tu nije kraj, već da ih čeka na boljem mjestu i da se tamo puno bolje osjeća nego ovdje. Razgovarati tako da dijete ne bi osjećalo krivicu ili da je ono uzrok smrti brata ili sestre.
Za dalji oporavak počinje proces prerađivanja kako emocija tako i situacija koje bi mogle da uzrokuju nepoželjan utjecaj na psihičko ili fizičko zdravlje te osobe.
Prva posjeta mezarju mogla bi imati negativan efekt na psihičko stanje te osobe. Ona se prvi put suočava s tim da je dijete mrtvo i da je ukopano, shvata da se neće vratiti i da ga sigurno više neće vidjeti. Neophodno je da tu prvu posjetu odloži bar nekoliko dana poslije dženaze i da ide sa osobom u koju ima povjerenje. Proces oporavka može da traje mjesecima, naravno sa manjim intenzitetom nego što je bilo na početku, ali taj proces jeste veoma ključan za oporavak.
Hvala Uzvišenom Allahu, Koji nas je Svojom milošću uputio na pravi put i koji nas iskušava, pa i iskušenje kao što je smrt djeteta definitivno se može prihvatiti kao Njegova milost prema nama. Ovo iskušenje nije ni jednostavno ni lako, elhamdulillah, ne dešava se svima, samo onima koje Allah odabere da iskuša. Poslije ovog iskušenja ili ćeš potonuti ili ćeš se uzdići. Definitivno nećeš ostati na istom. Ili će tvoj iman biti jači ili slabiji, u zavisnosti od Allahove odredbe i tvog prihvatanja Njegove odredbe. Molim Allaha da sve one koji su izgubili svoje dijete uvede u Džennet i tamo ih sastavi sa njima. Molim Ga da podari snage onima koji ostanu na dunjaluku da iz ovog izađu jači i sa većim imanom. Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
O Allahu!
Kada se mora uznemire, valovi nasrnu, oluje nastupe, ljudi na lađi uzviknu: “O Allahu!” Kada se vodič deva u pustinji izgubi, kad putnici skrenu sa staze i karavana zaluta, svi oni dozivaju: “O Allahu!” Kada se desi nesreća, nastupi očaj, jad zavlada, čovjek sav slomljen zavapi: “O Allahu!” Kada se kapije pred prosjacima zatvore i tama prekrije njihova lica, oni poviču: “O Allahu!” Kad nestane staza i puteva, kad zgasnu nade, ljudi dozivaju: “O Allahu!” Kada ti zemlja postane tijesna i duša se sva skupi, zajecaj: “O Allahu! Sjetih Te se kad nedaća crna kō noć me sažgala, kad prašnjavi čador prekrio je lice vremena. Tvoje ime izgovorih, duša mi zajeca, i svaka je briga najednom nestala.” (Aid el‐Karni, Ne tuguj)
Ovaj sam tekst napisala i sama suočena sa nedavnim gubitkom djeteta. Smatram ga savjetom sebi i metodom samoliječenja, a ipak svjesna da su ovi savjeti iskušanom teško primjenjivi. Bol koji sam osjetila kad sam izgubila dijete je veliki, ne bih ga mogla porediti sa drugim iskušenjima koje sam doživjela. U momentima kad sam vidjela da je njeno srce stalo da kuca, prvo sam pomislila na Allaha, ta snaga koju sam tad imala neopisiva je. Poslije toga pomislila sam da moje dijete me čeka na džennetskoj kapiji, inšallah. Iman, Allahovo zadovoljstvo koje osjetiš kad prihvatiš Njegovu odredbu i znanje koje sam stjecala kako se suočiti sa poteškoćama, uveliko pomažu u prevazilaženju ovog iskušenja. Sve je ovo proces koji ima svoje uspone i padove, ali na nama je da to sve prihvatimo i krenemo dalje. Molim Allaha da sačuva svakog ovog iskušenja.