Iako dobro znamo da smo stvoreni kako bismo robovali Allahu, kako bismo ispunili pravo koje On kao Gospodar ima kod nas, Svojih robova, iako smo svjesni šta je svrha našeg boravka na ovom svijetu, mi sve ovo često zaboravimo i prema svojim ibadetima, svrsi našeg postojanja, odnosimo se krajnje nemarno, i toliko smo ih zapostavili da ih obavljamo samo rutinski, a da ne ostavljaju traga na nama, kako bi to trebalo da bude.
Ova se konstatacija naročito odnosi na ibadete koji su nam svakodnevnica, zato što su stalni i kao da smo ih se "zasitili", pa im ne posvećujemo dovoljno pažnje, koju oni itekako zaslužuju.
Kada je riječ o ibadetima koje rijetko praktikujemo, poput klanja kurbana, obavljanja umre i sl., većina nas posebno se potrudi da sve to obavi baš onako kako to treba. Zašto? Zato jer znamo da nam je to jedinstvena prilika da se tim ibadetima posvetimo i svjesni smo da ne znamo, ako ih tada ne uradimo kako treba, hoćemo li doživjeti priliku da ih obavimo sljedeći put. Prilikom obavljanja hadža i umre to se posebno vidi, kada vidimo naše hadžije i mu'temire kako zabrinuto gledaju u svoje vodiče, kako se ne odmiču od njih, a sve to kako bi obrede obavili na najpotpuniji način, što je svakako lijepo i pohvalno. Ali, zašto nismo takvi stalno, prilikom obavljanja svih naših ibadeta? Zašto se ne ophodimo prema "običnom" podne-namazu kao što se ophodimo prema teraviji i noćnom namazu u ramazanu? Je li to iz razloga što je podne svaki dan, a teravija jednom godišnje, pa se vrijedi potruditi? U pozadini se krije dosta razloga za ovo. Jedan od njih smo naveli, ali ima i to da se u odabranim vremenima i na odabranim mjestima vjernicima srca još više smekšaju, pa im Allah tada ibadete posebno omili. Ono čega se moramo čuvati i paziti jeste to da nijedan ibadet ne shvatamo olahko. Možda će baš ona ikindija ili podne-namaz, čije sunnete često smetnemo, doći pred nas kada budemo polagali račun na Sudnjem danu, i zauzeti se za nas i biti razlogom našeg spasa. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ne potcjenjuj nijedno dobro djelo, pa makar da s osmijehom sretneš svoga brata muslimana." (Muslim, br. 2626)
Iščitavajući kur'ansko-hadiske tekstove, islamski učenjaci utvrdili su jedno jako lijepo pravilo koje nam može pomoći u svakodnevnici i koje naše ibadete može dosta obogatiti, a prvenstveno pod ovim mislimo na namaz, ali vidjet ćemo da se to odnosi i na druge ibadete mimo namaza. Naime, često ne samo da ne razmišljamo o značenjima zikrova koje učimo u namazu već nikako ne znamo šta znače, a oni su zaista kratki i nije teško naučiti šta znače. Razmislimo, znamo li značenje et-tehijjatu itd.?
Oni koji i znaju značenja, toliko se naviknu na izgovaranje ovih zikrova da uopće ne obraćaju pažnju šta to ustvari izgovaraju, koliko zapravo velike, krupne i veličanstvene riječi izlaze iz njihovih usta, kakva se savršena značenja prelamaju preko njihovih jezika...
Potrebno je obnavljati svijest o izvršavanju ibadeta, stalno se propitivati i poboljšavati, da li može bolje, da li stagniram ili napredujem? Naši dobri prethodnici znali su i po dvadeset godina raditi na svom namazu, da bi onda ostatak života uživali u plodovima te borbe sa samim sobom. Ne zavaravajmo se, ništa nam od ovog nije preče.
Pored ovoga što smo naveli, spomenut ćemo i ovo korisno pravilo, koje kaže da ibadeti koji su nam preneseni da se mogu činiti na različite načine, činit će se na sve te načine u različitim vremenima i prilikama.
Podsjećamo da nisu svi ibadeti ovakvi. Naprimjer, farz-namaz, poput sabaha, ne može se obavljati osim na jedan način, onako kako je i propisano, dva rekata sunneta i dva farza. Namaz se sastoji od rukūa i sedžde, sjedenja, predaje selama i sl., i sve ovo može se obavljati samo na jedan način. Isto tako i post mjeseca ramazana obavlja se na tačno određen način i tu ne može doći do odstupanja.
Ali, postoje i ibadeti koji su propisani da se čine na različite načine, i vjerodostojnim argumentima opisano je njihovo činjenje na sve te načine, tako da se postavlja pitanje kako da se onda ophodimo kada se to desi. Mnogo je primjera za ovo: nekoliko vrsta dova kojima počinjemo namaz (subhaneke i mnoge druge dove), nekoliko različitih načina obavljanja vitr-namaza, duha-namaza, namaza u strahu, učenja ikameta i ezana, različiti načini sjedenja u namazu, i tako dalje. Da li ovo sve ukazuje na jednu vrstu kontradiktornosti? Ili se radi o derogaciji jednog načina, a obavezi činjenja ibadeta na drugi način? Ili se nama prepušta da odaberemo koji način da praktikujemo?
Prvo moramo znati da nema riječi o kontradiktornosti, jer šerijat, koji je objavio Uzvišeni Allah, ne može biti kontradiktoran! Isto tako, ne možemo govoriti o derogaciji ako je moguće da postupamo prihvatajući oba argumenta i oba načina koji su nam preneseni, a vjerodostojni su. Izvršavati određene ibadete na oba načina preče je nego preferirati samo jedan način, a zapostavljati drugi. Na na taj način, obuhvatamo praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom širem kontekstu i u cijelosti.
Ako bismo odabirali jedan od načina, to bi opet moglo dovesti do toga da druge zapostavimo, i da se desi da nam bude čudno kada neko čini ibadet na drugačiji način od onog kako mi znamo, ili da ga korimo zbog toga, što bi bio poseban problem, jer nije nam dozvoljeno da osjećamo u svojim prsima prezir prema bilo čemu od vjere, niti prema onoj osobi koja prakticira više sunneta i koja ima više znanja o vjeri od nas.
Također, različiti načini obavljanja pojedinih ibadeta dokaz su i potpunosti šerijata i potvrda su riječi Allaha, džellešanuhu: "Danas sam vam vjeru vašu usavršio, i blagodat Svoju prema vama sam upotpunio, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." (El-Maida, 3)
Postupajući na ovaj način, možemo iznaći i mnoge koristi, a među njima su: očuvanje šerijata i nedozvoljavanje da se bilo šta od njegovih postavki zapostavi i zaboravi. Na ovaj način bivamo od onih koji oživljavaju sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je za to rekao: "Ko oživi neki moj sunnet, nakon što je nakon mene zamro, imat će nagradu svih onih koji se povedu za njim čineći taj sunnet." (Ibn Madža, br. 209, a Albani ga smatra vjerodostojnim.)
Kao što smo na početku rekli, ako stalno činimo iste ibadete na isti način, i tako konstantno, to dovede do toga da se naša duša umori i da joj to postane dosadno. Duša je takva, voli novine, aktivnost, a ne voli statičnost i uvijek iste aktivnosti. Tako da na ovaj način duša živne i omili joj se činjenje ibadeta. Ali, isto tako, naši ibadeti ne postaju puki običaji koji nemaju neki poseban smisao, a ovo je zaista problem. Jako je bitno da nam je nijet u činjenju ibadeta uvijek prisutan, da smo svjesni šta činimo, pred Kim stojimo, Kome robujemo, a ne da na kraju namaza ne znamo ni koliko smo, ni šta smo klanjali. Uvodeći propisane "novitete" u svoj namaz, u vidu novonaučenih sura, novih zikrova, različitih dova, naš namaz dobija jedan novi smisao i jednu novu, potpuno drugu dimenziju.
Ne smijemo zaboraviti na to, da ovo potpada pod korisno znanje kojemu smo se dužni podučiti i druge njemu podučavati. Sve ovo je vjera,i u svemu ovome postoji mudrost i korist koju znaju oni kojima to Allah dao da spoznaju.
Na kraju, bitno je da naglasimo da u situaciji kada jedan ibadet možemo obavljati na više načina, možemo postupiti na dva načina:
• Prvi, sve te različite načine obavljanja ibadeta možemo primijeniti u isto vrijeme i istom prilikom, a primjer za to su zikrovi koji se uče na rukūu i sedždi. Naime, nakon što proučimo nama poznate zikrove po tri puta, možemo proučiti i još neke koji su nam preneseni u sunnetu vjerodostojnim putem. Možemo ih dugo ponavljati, u ovisnosti o tome da li sami klanjamo ili smo u džematu. Nije problem što ih izgovaramo u isto vrijeme.
• Drugi, u jednoj prilici ibadet ćemo obavljati na jedan način, a u drugoj na drugi način. Primjer za to su različiti načini klanjanja vitr-namaza. Nekada ćemo klanjati jedan rekat, nekada tri, nekada pet, nekada devet i sl. Isto tako je i sa namazom u strahu. Vidna je razlika između ove dvije situacije. Priroda ibadeta određuje kada ćemo ibadet čini na jedan, a kada na drugi način.
Primjer zadnjeg sjedenja u namazu, gdje nam je preneseno nekoliko vjerodosotojnih načina, potpada pod drugu situaciju, kada ćemo nekada činiti ovako, a nekada onako, koliko god da je načina preneseno i zabilježeno. Primjera je mnogo, i možemo ih uvidjeti u svim vrstama ibadeta, samo kada malo bolje istražimo, potrudimo se i naučimo, i na koncu, primijenimo u praksi.
Poznajući ovo pravilo i ovaj segment islamskog fikha (prava) i postupajući po njemu, naši ibadeti postaju dosta bogatiji i raznovrsniji. Naše znanje o sunnetu i šerijatu općenito biva dosta temeljitije, i na ovaj način možemo bolje i kvalitetnije robovati svome Gospodaru. Molimo Ga da nam podari korisno znanje i rad po njemu!
Prema knjizi: Telkihul-efhamil-alijje bi šerhil-kava\'idil-fikhijje, šejha Velida Seidana.