Odgoj je kontinuiran proces koji počinje izborom supružnika, ali i vlastitom kvalitetom vođenja života, pa sve do trenutka kada djeca, a tada već omladinci, trebaju sami da koračaju u svijet. Briga o mentalnom zdravlju djeteta je briga o njegovom odgoju. Jasan je islamski stav da su roditelji dužni materijalno obezbijediti svoju djecu, a to je poprilično jasno i muslimanima, jasan je također i stav islama da djeca moraju dobiti kvalitetan i zdrav odgoj, ali je to malo manje jasno muslimanima. Roditelje ne želimo puno kuditi, jer u ovakvim okolnostima oni svakako žele dobro svojoj djeci, ali izgleda da biraju pogrešne metode. Trude se svim silama da svojoj djeci obezbijede da imaju lijep i bezbjedan život, da im omoguće sve ono što oni nisu imali, ali u vidu moraju imati i probleme koji dolaze s takvim načinom života. Ono što ćemo u nastavku teksta pisati nisu nikakva nova istraživanja, niti su neki eliksiri koji će vam omogućiti bajkovit život, već je riječ o tome da jednostavno morate razgovarati sa svojim djetetom, paziti na njegova osjećanja, pomoći mu u njegovom odrastanju i razvoju. Roditelji mogu pročitati tekstova i knjiga koliko god žele o pedagogiji i odgoju djece, ali ako konkretno ne krenu u rješavanje problema, to će otići u zaborav.
Briga o mentalnom zdravlju je briga o cjelovitom razvoju dječije ličnosti
Prilikom odgoja djeteta trebamo paziti da se ono razvije u cjelovitu ličnost koja će biti moralna, duhovno i mentalno jaka, empatična, sa izgrađenim radnim navikama i osjećajem za rješavanje problema i situacija koje život donosi. U odgoju se često daje prednost intelektualnoj dimenziji, međutim nju čak ne bismo stavili ni na vrh ljestvice čovjekovih sposobnosti i vještina. Svaki čovjek treba biti moralan, da bi ovaj svijet što bolje funkcionirao, ali ne treba svaka osoba biti izrazito inteligentna. Ovdje mislimo na onu inteligenciju koja se danas uveliko reklamiše, tj. IQ, matematičko-logički zadaci.
Često se i djeca vrednuju u školi na osnovu nekoliko predmeta između kojih je i matematika. Međutim, svijet ne funkcioniše niti počiva samo na tome. Kada bismo inteligenciji pridodali i ostala znanja, humanističkih, društvenih i ostalih znanosti, to opet nije zaokružena cjelina, jer pored znanja postoje i vještine koje isto tako treba vrednovati. Što bi se jednom djetetu koje je inteligentno (IQ) davala prednost u odnosu na dijete koje zna riješiti kućanski problem, koje je sposobno da brzo i efikasno rješava novonastale probleme ili je pak izrazito empatično, pa uvijek pazi da ne povrijedi osjećanja drugog? Djecu treba odgajati da budu hrabra, da se ne boje u životu suočiti sa problemima na poslu, sa izazovima koji će im braniti da slobodno prakticiraju svoju vjeru. Ova osobina nam je izrazito važna i bitna, naročito kada je stavimo u trenutni kontekst represije, zuluma, agresije, genocidnog ponašanja prema Palestincima. (Kad govorimo o toj hrabrosti, govorimo o nama i ostalim muslimanskim zemljama, a ne o hrabrosti Palestinaca, oni su je osvjedočili.) Hrabrost je potrebna kako u vojnom pogledu, tako i u pogledu ostvarivanja elementarnih ljudskih prava čovjeka u svakodnevnim izazovima.
Kod djece treba poticati kreativno mišljenje i djelovanje. Kada im se stalno spočitava da su još uvijek mali da o tome pitaju, kada se njihova razmišljanja obezvređuju, ubijamo kod njih kreativnost i sposobnost kvalitetnog djelovanja. Djeci treba dati priliku da se oslobode u onom u čemu su dobra i u onome što vole. Čak i kad dadnu pogrešan odgovor na određeno pitanje, treba im na to ukazati na lijep način. Djeca ne smiju osjetiti da ih ignorišemo ili da se osjećaju bezvrijedno. To će kasnije itekako utjecati na njihov mentalni sklop i samopouzdanje.
Ne pravite djeci pritisak zbog ocjena u školi
Postoje roditelji koji bez ikakvog kritičkog razmišljanja bezuslovno vjeruju da njihovo dijete konstantno mora biti odlično u školi, da ne smije propustiti nijedan čas, da čak i bolestan treba da ide u školu i sl. Možda se ovaj pritisak malo smanjio u odnosu na prethodne generacije, ali i dalje je ostalo da se generiše kao glavni uzrok roditeljske ljubavi, pažnje ili pak darivanja poklona na djetetov (ne)uspjeh u školi.
Nažalost, školski sistem kod nas ne prati tržište, a niti svrhu i način funkcionisanja života na ovom svijetu. Dijete koje konstantno u osnovnoj i srednjoj školi, na fakultetu ima odlične ocjene i ne zna za poraz, za negativnu ocjenu, kada bude pušteno u život i kada ne bude moglo prvu kiriju da plati, doživjet će mentalni šok jer je uvijek naviklo da sve ide kako je planirano. I zbog toga je potrebno da roditelji kod djece ugrade i radnu etiku, da dijete probude i zainteresiraju za određeni biznis koji je povezan s njegovim sklonostima, da prve novce počnu zarađivati još dok su djeca. Pri tome im treba dati i odgovornosti kako bismo ih pripremili za svijet u kojem će živjeti.
Roditelji ne bi trebali bezuslovno da od djece traže da sve uvijek bude dobro u školi, jer hrpa tih predmeta i informacija zaboravi se tokom života, i na kraju ostaje ono što je bio djetetov potencijal ili ono što je kod sebe izgradilo u godinama kada je počelo da radi i profiliše sebe u određeno zanimanje. Nastavnici koriste određene floskule i fraze kako djeca koja ne uče neće nigdje raditi, da će najbolji učenici uspjeti i sl. Ali, u praksi se to ne dešava. Ako doista vidite da dijete ne želi učiti, onda kod njega razvijajte vještine određenog zanata ili određenog posla. Ocjene će na kraju ostati broj u dnevniku koji će sakupljati prašinu, a pravi životni problemi i putevi uvijek će biti u čovjekovom životu.
Neostvarene želje i vlastiti izbor roditelja
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Naći ćete da su ljudi kao plemeniti metali." U drugoj verziji kaže se: "Naći ćete da su ljudi poput minerala." (Muslim, 2526) Svako dijete i svaka osoba je unikat. Svaka osoba ima sklonosti prema određenim stvarima, znanostima, vještinama i slično. Svaka osoba odrasta sa drugačijim prijateljima, društvom, susreće se sa različitim ljudima. Prema tome i svaku osobu treba tako i gledati, kao unikatnu. To je odlično znao naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i tako se svakoj osobi obraćao različito i težio ka tome da prepozna ono najbolje i najljepše kod te osobe.
Roditelji koji su uspjeli da se ostvare u onom što su voljeli, što je bila njihova želja i težnja, ne trebaju da to isto traže od svoje djece. Tvoje dijete nije isto što i ti. Ono ima svoje želje i svoja nadanja, koja mogu biti drugačija. Uspješan doktor, nastavnik određenog predmeta, automehaničar i slično ima namjeru da njegovo dijete krene istim stopama kojima je on išao. Važno je istaći da to roditelji skoro pa uvijek rade iz ljubavi prema djetetu, iz želje da ono uspije, međutim, dobra namjera nije uvijek dovoljna, već su itekako bitne i mogućnosti i želje djeteta.
Nemojte nametati djetetu da ono živi vaš život ili život kojim biste vi voljeli živjeti. Pored djetetovih želja, treba uvažiti i činjenicu da ono odrasta u skroz drugačijem svijetu u kojem su percepcije prema svijetu promijenjene. To dijete na kraju može zamrziti svoj posao. Tokom života njegov mentalitet bit će poremećen, bit će ljuto i isfrustrirano zato što mora raditi nešto što nije bila njegova želja. Ima osoba koje svoje probleme istresaju na poslu, pa tako osobe koje se nisu u nečemu ostvarile ili imaju druge određene probleme, to prenose na svoje radne kolege ili na one koji su im podređeni. Ovo pitanje veoma je kompleksno, iako je roditelj imao najbolju namjeru, kasnije se dešavaju procesi koji imaju odraz ne samo na vlastito dijete već i na ostale ljude. Dopuštanjem djetetu da se ostvari u onom što voli i da se oslobodi u tome, mi tako čuvamo i njegovo mentalno zdravlje.
Granice moraju postojati
Uz svu ovu priču o pravima djece i njihovoj slobodi, nikada ne treba zaboraviti da im ne treba dati apsolutnu slobodu i da uvijek granice moraju postojati. Djetetu se smije dati izbor i tako bi trebalo biti, npr., kojim će se sportom baviti. Ako je otac bio dobar u stolnom tenisu i malo mu je falilo da osvaja važne nagrade ili ako nije mogao napredovati zbog nepravde i sad on želi da se njegovo dijete time bavi, a ono ne želi, ne treba ga na to prisiljavati. Ako dijete jednostavno ne želi da posveti dodatnu pažnju nekom predmetu u školi, onda neka se i ne prisiljava na takvo nešto.
Međutim, da li će dijete obavljati redovno namaz, tu nema kompromisa, da li će se djevojka moralno oblačiti, tu nema kompromisa i tu su granice jasne. Ponekad se roditelji preopterete ovim granicama, pa djeci nameću ono što ne bi trebali, što izazove suprotan efekt, pa djeca jednostavno odbiju poslušnost roditeljima u svemu kada porastu. Ili, kada se djetetu ne dadne slobode u aktivnostima koje po islamu nisu zabranjene, njegov mentalni sklop će dugotrajno, ako ne i zauvijek, ostati zarobljen u načinu ophođenja njegovog roditelja prema njemu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Halal i haram su jasni. Među njima ima nejasnoća koje mnogi ljudi ne znaju. Ko se bude čuvao toga što je sumnjivo, sačuvat će svoju vjeru i čast, a ko uđe u to, ući će u haram kao i pastir koji čuva stoku oko zabranjenih vladarevih pašnjaka u koje je skoro već upustio svoju stoku. Zaista svaki vladar ima svoje zabranjene pašnjake, a takvi Allahovi pašnjaci su -- Njegove zabrane." (Buhari, 52; Muslim, 1599)