Ko su nam nasljednici?

Tema Da'vaČitanje 7 minuta

U poslijeratnom periodu naše se društvo sve više počelo okretati društvenom aktivizmu. Razlog je poznat: zbog samog uređenja koje je vladalo u bivšoj Jugoslaviji nije bilo moguće da se veće mase društveno aktiviraju na polju edukacije i drugih oblasti, osim aktivnosti koje je vodila KP, poput radnih akcija i sl. Posebno je to bilo teško za muslimansku populaciju, kojoj su se često uskraćivala i osnovna prava. A stanje vjerničke populacije bilo je izrazito teško, tako da se nije moglo baviti nekim aktivizmom ni unutar samih vjerskih institucija, posebice Islamske zajednice. Sjećamo se situacije Mladih Muslimana koji su zbog svog aktivizma prošli raznorazne azabe i patnje o kojima je dosta toga napisano.


Nakon što su se društvene prilike promijenile i pružile se mogućnosti za društvenim aktivizmom šireg dijela društva, mnogi pojedinci aktivirali su se na razne načine i uzeli učešće u projektima za koje su smatrali da ih ispunjavaju i da mogu biti od koristi. Tako se i vjernička populacija dosta aktivirala na raznim poljima poput vjerske edukacije, rada s mladima, humanitarnih projekata i dr. Veliki postotak tog aktivizma je na volonterskoj osnovi, a same aktivnosti se finansiraju iz dobrovoljnih donacija i članarine samih volontera i članova, kao i pojedinaca koji nisu u stanju da odvoje svoje vrijeme, ali pomažu kroz dobrovoljne donacije. Sve je to formiralo cjeline koje svojim aktivizmom već godinama koriste svojoj zajednici.

S obzirom na to da su pokretači tih projekata uglavnom bili mladi entuzijasti, većina njih je već u dosta zrelim godinama, iza sebe imaju dugogodišnji volonterski staž, imaju projekte koji su obilježili njihovu mladost, ali i već poodavno su počeli da osjećaju umor i sve veću želju da se desi smjena generacija i da se pojave novi mladi ljudi, nova snaga, da unese više kreativnosti u sam rad, posebno što su i djeca samih volontera već prilično porasla i obaveze oko njihovog odgoja i životnog usmjeravanja postaju veće. A i jednostavno čovjek osjeti neku vrstu zasićenja, jer uglavnom je taj volonterski rad nešto čime se ispunjava slobodno vrijeme i vrijeme koje je predviđeno za porodicu i odmor.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Činite od dobrih djela ono što možete izdržati. Allahu neće dosaditi sve dok vama ne dosadi! Najdraže djelo Allahu jeste ono koje se ustrajno čini, pa makar bilo i malo!” (Buhari)

Ovo je jedan od dokaza koji nam govori koliko je bitan kontinuitet u samom radu, i da je to jedan od važnih faktora uspjeha u radu.

U jednom dobrom dijelu tih projekata oformljena je jaka infrastruktura, uspostavljen je jedan način i sistem rada, okupljena je grupa aktivista, izgrađen rejting u društvu i stečeno šire povjerenje. Neki su uspjeli čak i da trajno riješe pitanje adekvatnih prostorija udruženja.

Mnogi su u zanosu mladosti i jake volje za hizmetom vjeri zaboravili na to da je potrebno odgajati novu generaciju aktivista koja će nastaviti s radom i s istim onim žarom kako su to radili oni koji su sve to osnovali i podigli na noge.

Nije to jedinstven slučaj u našem narodu, ta greška nam se ponavlja iz projekta u projekat. Jednostavno nismo još uspostavili politiku planiranja na duže staze, kako to drugi već odavno rade, i uglavnom smo koncentrirani na kratkoročne ciljeve. U politici nemamo strategije odgajanja lidera, pa smo nakon Alije Izetbegovića, rahmetullahi alejhi, odmah zapali u jednu vrstu krize lidera. Niko se nije pojavio da nastavi njegovati taj ugled koji je on stekao. Isti je slučaj i sa nacionalnim pitanjem, vjerskim i drugima. Dešava nam se da uglavnom odgajamo poslušnike, a ne jake i samostalne ličnosti. Za nošenje emaneta i napredak potrebne su ličnosti koje znaju da funkcioniraju samostalno, da se nose sa izazovima i da u isto vrijeme budu timski igrači.

Zbog svega spomenutog, kao i zbog velike potrebe u samom radu i kontinuitetu rada, potrebno je da se što prije reorganiziramo i počnemo sa “proizvodnjom” sposobnog kadra, koji će nastaviti da hizmeti svojoj zajednici, onih pojedinaca koji će te projekte doživljavati kao svoje, na isti način kako to doživljavaju i oni koji su ih iz temelja izgradili.

Uzmimo za primjer našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Svjesni smo da je velika cijena plaćena za njenu samostalnost. Ali, i nakon rata nastavljen je tzv. hladni rat u kojem se želi uništiti ono što se branilo životima. Tu borbu očuvanja izgradnje domovine nastavili su oni koji su svjesni žrtve koja je data na tom putu. Ali, vidimo da se generacije koje dolaze olahko odnose prema domovini i njenom očuvanju i jačanju, pa im uopće nije stalo da ostanu tu i čuvaju ono što se krvlju branilo. Naravno, greška nije u njima, nego u onima koji su trebali da kod tih generacija od malih nogu grade i usađuju jaku ljubav prema domovini, da ih svakodnevno educiraju u svemu onome što se žrtvovalo za domovinu, da ih uče kako se domovina čuva i gradi itd.

Identična greška ponavlja se i kod aktivista u NVO sektoru, koji godinama rade i grade, a ne odgajaju buduće generacije uz te projekte praveći od njih buduće aktiviste i lidere u svemu tome, nego oni jednostavno samo odrastu, znaju za taj projekat, ali nikada ga nisu doživjeli onako kako su to doživjeli njihov otac, majka ili neko drugi, i ne bi im predstavljalo nikakav problem da se to dobro sutra ugasi i zauvijek nestane, da se zaključaju prostorije u koje se uložilo mnogo novaca i vremena da bi se osposobile za društveno-koristan aktivizam.

Svima nama je u interesu da dobro koje smo podigli na noge traje, pa i nakon naše smrti, jer je to trajni vakuf. Čovjek žrtvuje i radi kako bi sve to našao na Sudnjem danu, s jedne strane, a s druge strane iskreno žudi za tim da plodovi njegovog truda budu na korist muslimanskoj zajednici što je moguće duže. Zato i jeste velika potreba da poradimo na kontinuitetu tih projekata. A osnova svakog projekta jesu ljudi, pojedinci, koji će biti temelj i okosnica svega.

Liderstvo je vještina koja se uči. To je u svijetu oko nas postalo nešto sasvim poznato. Nije potrebno bilo kakvo izmišljanje tople vode, nego samo prenijeti u praksu iskustva koja imaju drugi koji se time bave već desetljećima. Organiziran rad je poznata stvar koja ima svoje jasne smjernice i principe.

Da bismo imali kvalitetne lidere, potrebno je da radimo na dva polja: na polju vjerskog odgoja i na polju odgajanja lidera. Ukratko rečeno, nama trebaju sposobni lideri koji su dobri vjernici, koji mogu da budu lijepi uzori ljudima oko sebe.

Sve će biti mnogo lakše ukoliko počnemo da sistematski radimo na tome, da proizvodimo lidere na svim poljima gdje nam oni trebaju. Na taj način možemo da se nadamo da će naši projekti i naš rad trajati još dugo, uz pomoć Uzvišenog Gospodara.

Tekst Ko su nam nasljednici? je objavljen u broju 93, 05. novembar 2019. Permalink

Još tekstova na temu Da'va