"I okrenu se od njih i reče: 'O Jusufe, tugo moja!', i oči mu pobijelješe od jada, bio je vrlo potišten." (Jusuf, 84)
"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim." (Jusuf, 86)
Jakub, alejhis-selam, ostao je tako slomljenog srca, brojeći dane. Kada su mu Jusufova braća došla s viješću da su ostali i bez drugog brata, srce mu se još više stegnulo, pa se tako počeo prisjećati Jusufa i to mu ispuni dušu. Nije imao snage da išta uradi osim da se povuče u osamu, skloni se od svih, noseći tako sa sobom potištenost i tugu. Teška tuga prekrila mu je oči, a njegov je jezik zborio: "O Jusufe, tugo moja", kao da mu se tuga pretvorila u Jusufa kojeg on doziva iz daljine.