Ibn Akil i čovjek koji je imao nerazumne sumnje
Prenosi se da je neki čovjek došao na skup na kojem je podučavao hanbelijski učenjak Ebu Vefa Ali b. Akil, želeći da ga upita o svom stanju. Pošto je sjeo, obratio se šejhu Ibn Akilu riječima: “Više puta zaronim u vodu, ali opet sumnjam da li sam upotpunio taharet, pa bih te zamolio da mi objasniš kako da postupim što se tiče mog namaza.”
Šejh Ibn Akil reče mu: “Ništa ne brini. Ti nisi dužan da klanjaš.”
“Kako to?”, začuđeno je upitao ovaj čovjek.
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Pero je dignuto od trojice (tj. nisu zaduženi šerijatskim obavezama): ludaka dok ne postane razuman, spavača dok se ne probudi i maloljetnika dok ne postane punoljetan (sa šerijatskog stanovišta)’, a onaj koji i nakon što je nekoliko puta zaronio u vodu, pa i dalje sumnja je li upotpunio čistoću, sigurno je lud.”
Ovaj duhoviti odgovor šejha Ibn Akila vrlo je poučan. On nas uči da ne pretjerujemo u sumnjama jer time otvaramo vrata šejtanu da se poigrava s nama i dovede nas do ovako tužnog stanja. Naš Gospodar je milostiv i neće nas teretiti za ono što uradimo u neznanju i nenamjerno, nakon što smo izvršili ono što nam je propisano, onako kako nas je podučio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ti to možeš!
“Taj i taj to nije uspio, pa kako ti misliš da možeš?”
“Zašto se džaba zamaraš kad ne možeš uspjeti?”
Svakodnevno smo suočeni s tim da nam se upućuju riječi koje nas demoraliziraju i obeshrabruju. Te riječi naročito teško padaju kada ih roditelji ponavljaju svojoj djeci. Dr. Shad Helmstetter u svojoj knjizi What to Say When You Talk to Yourself kaže: “U prvih osamnaest godina našeg života približno 148.000 puta čuli smo da nam se kaže ‘ne’, ‘ne možeš’, ‘ne smiješ’, ‘nemoj to’. Nasuprot tome, tokom istog perioda čuli smo tek nešto više od četiri stotine pozitivnih i poticajnih poruka.”
Da bismo zaustavili ovu poplavu demoralizirajućih riječi i njihov negativan utjecaj moramo početi od sebe i riješiti se negativnih misli i omalovažavanja samoga sebe.
Nemoj sebi dozvoliti da ti tvoje misli poručuju: “Tvoje mišljenje niko neće uvažiti”, “Ja ne mogu utjecati da se to promijeni”, “Ne mogu se oduprijeti nagovaranjima”, “Nemam snage” i slično.
Ljudski mozak ima sto milijardi ćelija, a mi koristimo samo oko deset posto, pa kako možemo reći da nemamo dovoljno kapaciteta?
Osvrni se oko sebe i vidjet ćeš automobile, mobitele i brojne druge izume koji su do jučer bili samo ideja u mislima nekog čovjeka koji je s velikim entuzijazmom i optimizmom kazao sebi: “Ja to mogu ostvariti.”
Historija nam kazuje da je šejh Ak Šemsuddin dječaku kojeg je podučavao često spominjao hadis: “Bit će osvojen Konstantinopol, pa blago li se tom zapovjedniku i blago li se toj vojsci!” Historija tog dječaka pamti kao Mehmeda el-Fatiha.
Neka tvoj moto u životu bude “ja to mogu”.
Ibn Kajjim je rekao: “Kada bi čovjek stao pred kakvo brdo i čvrsto riješio da ga ukloni, uklonio bi ga.”
Tri načina da steknemo šefat Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
● Kloniti se širka i biti ustrajan u tevhidu do smrti
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svaki vjerovjesnik imao je pravo na dovu koja će mu biti uslišana i svaki je požurio sa svojom dovom, a ja sam svoju dovu ostavio za šefat mome ummetu na Sudnjem danu i on (šefat) bit će dat onome kome Allah htjedne od onih iz mog ummeta koji su umrli ne smatrajući Allahu nikoga ravnim.” (Muslim)
● Konstantno učenje dove da Allah podari Poslaniku vesilet nakon ezana
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, kazao je da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kada čujete mujezina, izgovarajte ono što on izgovara, a zatim donesite salavat na mene, jer zaista, ko na mene donese salavat jednom, Allah će na njega donijeti deset puta. Zatim tražite od Allaha za mene vesilet, a to je poseban stepen u Džennetu koji će pripasti jednom od Allahovih robova, a nadam se da ću to biti ja. Ko bude za mene tražio vesilet, bit će mu dozvoljen moj šefat.” (Muslim)
● Konstantno donošenje po deset salavata na Poslanika ujutro i navečer
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko na mene bude donosio deset salavata ujutro i deset salavata navečer, steći će moj šefat na Sudnjem danu.” (Sunenu Tirmizi. Albani ga je ocijenio sahihom u djelu Sahihul-džamia)
Gospodaru svome se mole strahujući i nadajući se
Čitajući Kur’an nailazimo na ajete u kojima Allah, dželle šanuhu, hvali one koji Ga obožavaju i obavljaju ibadete istodobno strahujući i nadajući se. Uzvišeni Allah kaže: “U Naše riječi vjeruju samo oni koji, kad se njima opomenu, licem na tle padaju, i koji Gospodara svoga veličaju i hvale i koji se ne ohole. Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.” (Es-Sedžda, 15–17)
“Da li je onaj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga...? Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!’” (Ez-Zumer, 9)
Subhanallah! Ti muškarci i žene izvršavaju Allahove, dželle šanuhu, naredbe i nastoje se kloniti što više Njegovih zabrana. Pa ipak, oni strahuju da će ih Uzvišeni Allah na onome svijetu kazniti za njihove propuste i nadaju se, a nisu sigurni, da će im ukazati Svoju milost, oprostiti im učinjene grijehe, primiti njihove ibadete, uvesti ih u džennetske bašče i nagraditi ih za dobra djela.
Oni su svjesni da je spas poput ptice čije jedno krilo je nada, a drugo strah, i spas nam ne može doći samo sa jednim krilom.
Zato je međusobna povezanost straha i nade vrlo bitna. Jer, kada, uz nadu, ne bismo strahovali da naša očekivanja i nade neće biti ispunjeni, tada bismo se osjetili sigurnim i bezbjednim, što bi nas udaljilo od činjenja dobra i klonjenja onoga što je zabranjeno. A ako bismo izgubili nadu te strah prevladao, zapali bismo u očaj, živjeli u ubjeđenju da smo propali, da za nas nema spasa, a rezultat toga opet bi bio zapostavljanje dužnosti prema Allahu.
Gdje će biti djeca vjernika, a gdje djeca višebožaca ukoliko umru malena?
Mjesto djece vjernika je Džennet, jer oni slijede svoje očeve. Uzvišeni Allah kaže: “Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini...” (Et-Tur, 21)
Što se tiče djece nevjernika, tj. djece koja su odgojena od oba roditelja nevjernika, najispravnije mišljenje jeste da kažemo: “Allah zna kakva bi oni djela činili. Tako da su oni, što se tiče dunjalučkih propisa, na istom stepenu kao i njihovi roditelji, a što se tiče ahiretskih propisa, doista, Allah zna kakva bi oni djela činili, kao što Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Allah zna njihov završetak”, i to je ono što i mi kažemo. U stvarnosti, njihov propis na drugom svijetu mnogo nas i ne interesuje. Ono što nas interesuje jeste njihov propis na dunjaluku, a on je propis višebožaca: ne gasule se (ne kupaju), ne umotavaju se u ćefine, ne klanja im se dženaza i ne ukopavaju se u muslimanska mezarja. A Allah najbolje zna!
(Ibn Usejmin, El-Medžmuues-semin)
