Iščitavajući knjige islamskih učenjaka općenito, a učenjaka islamskog prava posebno, ne možemo a da se ne zapitamo kako su oni dolazili do konačnog propisa određenog pravnog pitanja. Kroz historiju islama upoznat ćemo plejadu vrsnih poznavalaca islama, kako njegovih osnova tako i njegovih sporednih disciplina, koji su ostavili neizbrisiv trag u historiji kompletnog čovječanstva. Kao pripadnici ovog časnog i plemenitog ummeta ponosni smo na sve one vrsne poznavaoce islamskih znanosti, koji su, žrtvujući svoje vrijeme, zdravlje, porodice i imetak, ostavili iza sebe izrazito veliku riznicu praktičnog znanja i mudrosti. Ono što će nama, običnim muslimanima, uvijek biti aktuelna teme jeste pitanje kako su ovi veliki učenjaci stekli tako obimno znanje i kojim su principima dolazili do određenih zaključivanja i na koji su način izvodili određene islamske propise.
Polazna tačka u ovoj temi jeste generalno pravilo koje je poznato kod islamskih učenjaka, a koje ne bi trebalo biti nepoznato i običnim muslimanima, da je razumijevanje vjere generalno određeno razumijevanjem Kur'ana i sunneta na način kako su ih razumijevali časni ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo pravilo znači da se neće prihvatiti nečije tumačenje kur'ansko-hadiskih tekstova, a ko je živio nakon generacije ashaba, Allah bio zadovoljan njima, ukoliko je u koliziji sa generalnim tumačenjem prve generacije muslimana. Također, ovo pravilo praktično nam pojašnjava kako su generacije nakon ashaba sticale znanje, učile vjeru i vjerske propise, i kako su, oslanjajući se na kur'ansko-hadiske tekstove i mišljenja ashaba, izvodili određene islamske propise.
Pored ovog pravila, trebamo imati na umu da generacije muslimana poslije ashaba nisu bile specijalizirane u smislu da se za neku osobu kaže ovaj je fakīh -- pravnik, ili muhadis. Svaka osoba koja se posvetila izučavanju i sticanju znanja, bavila se kako fikhom, tako i hadisom, i akidom itd. Shodno tome je onda svaka osoba, a prema ličnim afinitetima koje je imala prema određenom segmentu islama, tom segmentu posvetila više pažnje. I ovo vidimo kroz čitanje biografije islamskih velikana, gdje se da primijetiti da su, shodno islamskoj znanosti kojoj su se posvetili, u njoj postali posebno zapaženi. Ovo je naprimjer slučaj sa imamima četiri priznata mezheba, zatim autorima poznatih šest hadiskih zbirki, kao i imamima deset priznatih kiraeta.
Osnovna pravila sticanja znanja
Osnovo pravilo kod svake generacije muslimana bilo je da se znanje uči od onoga ko je u tom vremenu bio poznat po posjedovanju velikog stepena znanja kao i po požrtvovanosti prilikom prenošenja znanja. To su bile osobe čije je izvanredne kompetencije posvjedočio veliki broj ljudi, ali i učenjaka njihovog vremena. Neophodno je spomenuti da udaljenost određenog učenjaka od mjesta prebivališta osobe koja želi da stiče znanje nije igrala nikakvu ulogu u tom procesu. Naprotiv, oni čije su ambicije bile velike, nisu osjećali ni umor, ni glad, ni siromaštvo kada bi dobili priliku da stiču znanje kod onoga ko je prednjačio u tom pogledu.
Jedno od osnovnih pravila islamskih učenjaka prilikom izvođenja pravnih propisa bilo je uzimanje, ili da kažemo slijeđenje, vjerodostojnog hadisa. Ovo pravilo je praktično značilo da određeni učenjak slijedi hadis koji je bio poznat kod ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao vjerodostojan, odnosno onaj po kojem su ashabi, svi ili neki od njih, radili i u praksi ga primjenjivali. Također, ukoliko bi se učenjaci određenog vremenskog razdoblja usaglasili da ne rade po određenom hadisu, tada bi ih učenjaci nakon njih u tome slijedili, znajući da oni nisu ostavili rad po određenom hadisu osim zbog razloga koji je njima bio poznat i očit (Šerhul-ilel, 1/325--332). Ovdje nećemo ulaziti u detalje pitanja zašto neki islamski učenjaci nisu radili po hadisu koji je vjerodostojan jer bi nam to uzelo dodatno prostora. (Vidjeti: El-Metaliu vel-usul, prvi tom, str. 273)
Pored dva prethodno spomenuta pravila, važno pravilo metodologije izvođenja propisa jeste poznavanje mišljenja/govora ispravnih prethodnika. Ovo je pravilo utoliko važno jer oslikava čistoću vjere islama. Kada znamo da je svaki od velikih učenjaka sticao znanje kod svojih prethodnika, koji su bili poznati kao izvor znanja, a koje su oni opet sticali kod svojih prethodnika, pa sve tako redoslijedom do časnih ashaba i naposljetku do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tada ćemo uvidjeti vrijednost i argumentiranost njihovih mišljenja. Naravno, ovo ne podrazumijeva da su oni slijepo slijedili svoje prethodnike, već podrazumijeva da su osnove znanja i njegovo razumijevanje sticali i usvajali od njih. Ovo je pravilo važno u pogledu sprečavanja uvođenja novotarija u vjeru.
U prvim generacijama muslimana nije bilo razlike u pogledu pripisivanja određenog učenjaka nekoj od islamskih znanosti, jer su se učenjaci bavili znanjem, onakvim kakvo su ga naslijedili od časnih ashaba. Shodno tome, osnova u određivanju pravnih propisa bio im je rad po ispravnom hadisu. U tom kontekstu je Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, rekao: "Skupina koja je najpreča da bude spašena skupina jesu sljedbenici hadisa i sunneta, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedini kojeg oni slijede, a oni su najznaniji u pogledu njegovih riječi i postupaka, ispravnih i neispravnih, te su istinski poznavaoci sunneta. Oni poznaju značenja sunneta i slijede ga vjerujući u njega, vladajući se po njemu i iz ljubavi prema njemu, voleći one koji ga vole, i iskazujući neprijateljstvo prema onima koji ga mrze. Oni su ti koji općenite izraze tumače onim što je došlo u Kur'anu i sunnetu." (Medžmuul-fetava, 3/346--347)
Iz spomenutog vidimo da je znanje prvih generacija u pogledu izvođenja pravnih propisa bilo utemeljeno u sljedećim postupcima:
• poznavanje značenja kur'anskih ajeta;
• poznavanje vjerodostojnih hadisa koji tumače kur'anske ajete;
• poznavanje govora ashaba i tabiina u pogledu razumijevanja kur'anskih ajeta;
• poznavanje sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem;
• razumijevanje i rad po vjerodostojnom sunnetu;
• poznavanje govora ashaba i tabiina u različitim disciplinama, poput tefsira, hadisa, pitanjima halala i harama, osnova vjerovanja, zuhda, i tako dalje.
U prilog ovome govore riječi imama Ahmeda koji je rekao: "Znanje se uzima od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potom od njegovih ashaba, a ako ga ne nađemo tu, onda od odabranih tabiina." (El-Metaliu vel-usul fi fehm ehadis er-Resul, 1/281)
Ovakav način sticanja znanja, njegovog izučavanja i praktične primjene, omogućio je islamskim učenjacima prvih generacija postavljanje generalnih pravila u razumijevanju kur'ansko-hadiskih tekstova. Svojim naučnim angažmanom olakšali su potonjim generacijama razumijevanje opštih islamskih načela čije je poznavanje neminovno prilikom zaključivanja pravnih propisa u svakom vremenu i mjestu.