Republika Kazahstan je država u srednjoj Aziji. Po površini, deveta je zemlja na svijetu (najveća neobalna), ali veći dio teritorija čini slabo naseljena stepa. Na zapadu izlazi na Kaspijsko jezero, na sjeveru graniči s Rusijom, na istoku s Kinom te na jugu s Kirgistanom, Uzbekistanom i Turkmenistanom. Kazahstan se dijeli na četrnaest oblasti i tri grada od posebnog državnog značaja. Glavni grad Kazahstana je Nursultan. Nursultan je drugi po veličini grad u Kazahstanu (gotovo 600.000 stanovnika), a glavnim gradom postao je 1997. godine, dekretom kontroverznog predsjednika Nursultana Nazarbajeva, umjesto grada Alma-Ata. U ovom tekstu govorimo o demografskoj slici ove zemlje, njenoj povijesti i izazovima s kojima se suočava nakon nekoliko decenija komunističke vlasti.
Demografska slika
Kazahstan je tradicionalno bio naseljen isključivo muslimanima, uglavnom, etničkim Kazasima. Od sredine 18. stoljeća, kad se širenjem Ruske imperije na ovo područje počinju doseljavati i prvi kolonisti nemuslimani, ova zemlja počinje poprimati multikonfesionalni karakter koji je uveliko zadržala do danas. Više decenija nakon potpunog osvajanja ove zemlje od strane Rusa sredinom 19. stoljeća, muslimani su i dalje bili u apsolutnoj većini, što se jasno uočava i iz rezultata popisa stanovništva iz 1897. godine. Na području gubernija koje otprilike obuhvataju današnji Kazahstan, od blizu 4,5 miliona stanovnika broj muslimana iznosio je 86%. U 20. stoljeću kolonizacija Kazahstana ruskim seljacima je intenzivirana, tako da je do 1926. godine, kada je objavljen sljedeći popis, broj muslimana spao na oko 63%. Najdramatičniji događaj u historiji Kazahstana je, bez sumnje, kolektivizacija koja je provedena od 1929. do 1934. godine. Kolektivizacija je, ustvari, bila akcija prisilne transformacije kazahstanskog društva iz tradicionalno nomadskog stočarstva u stalno naseljeno agrarno. Ova radikalna promjena, koju su mnogi dočekali nespremno, za posljedicu je imala izbijanje gladi. Broj Kazaha koji su umrli od gladi i epidemija procjenjuje se najmanje na jedan milion. To je, uostalom, još upečatljivije promijenilo demografsku strukturu stanovništva Kazahstana na štetu muslimana. U popisu koji je obavljen 1939. godine broj etničkih grupa koje ispovijedaju islam spao je na svega 43%, a masovan priliv Rusa i deportovanih Nijemaca i Poljaka uzrokovao je da se 1959. godine još samo 37% stanovništva ove države moglo okarakterisati kao muslimansko. Period stabilnosti od 1960-ih pozitivno se odrazio na demografsku sliku muslimana Kazahstana čiji se udio u stanovništvu do 1989. godine, kada je obavljen posljednji sovjetski popis, podigao na 47%. Nakon raspada SSSR-a 1991. godine, Kazahstan je postao nezavisna država u kojoj su dominantni postali Kazasi. Od ovog vremena, pa do danas, prisutan je trend iseljavanja stanovništva evropskog porijekla (Rusi, Nijemci, Ukrajinci...), dok se sa druge strane u ovu zemlju masovno doseljavaju Kazasi iz susjednih država kao i mnoštvo radnika iz ostalih bivših sovjetskih republika koje su tradicionalno muslimanske vjeroispovijesti. Rezultati ovih migracija pozitivno su se odrazili na demografsku sliku muslimanske populacije koja je do 1999. godine, kad je izvršen prvi kazahstanski popis, u odnosu na ukupno stanovništvo ove zemlje, već imala udio od preko 61%. Popis stanovništva proveden 2009. godine je prvi nakon 1897. godine u kojem su se popisane osobe mogle izjasniti o vjerskoj pripadnosti. Od 16.009.597 stanovnika, 11.237.947 osoba ili 70,2% izjasnilo se kao sljedbenici islamske vjeroispovijesti. (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 130–132)
Povijest i vjerski život
Kazasi su bili muslimanski nomadski narod turkijskog porijekla i u 18. vijeku pali su pod vlast carske Rusije. Nakon Ruske revolucije, ova zemlja je 1920. postala dio Sovjetskog saveza.
Pod Jozefom Staljinom, nomadski Kazasi bili su prinuđeni da se nastane na jednom mjestu. Ovo prinudno nastanjivanje Kazasi su teško podnosili. Između 1926. i 1939. godine oko četvrtina od otprilike četiri miliona Kazaha je umrla. Zbog doseljavanja drugih, Kazasi su postali manjina u svojoj državi, pogotovo na sjeveru zemlje gdje živi mnogo Rusa.
Istodobno, Kazahstan je postao veoma važan za Ruse zbog baze Bajkonur koja je služila za svemirski program. Još uvijek, i nakon nezavisnosti, ova baza postoji i Rusi je koriste. Rusija trenutno traži mjesto na koje bi premjestila dio programa koji se sada nalazi u ovoj bazi u Kazahstanu. U vrijeme SSSR-a mnoga nuklearna testiranja odvijala su se u Kazahstanu i kao negativna posljedica toga jeste povećan broj bolesnih od raznih bolesti.
Kazahstan je postao nezavisna država 1991. godine kad je napustio SSSR. Godine 1997. grad Akmola na sjeveru, koji se u sovjetsko doba zvao Celinograd, postao je glavni grad umjesto grada Alma-Ata. A ime grada je promijenjeno u Astana, što doslovno na kazahstanskom znači “glavni grad”. Vlada je tako htjela da se efektivnije bori protiv separatističkih struja na sjeveru zemlje. Jedan od argumenata bilo je i to da je Alma-Ata okružena velikim planinama i to bi otežavalo širenje i razvoj grada. Također, Alma-Ata je u regiji koja je osjetljiva na zemljotrese, a ljeti ima mnogo smoga zbog slabog protoka zraka. Ime glavnog grada Astane je 20. marta 2019. promijenjeno u Nursultan. Ime je dato po predsjedniku Nazarbajevu koji je taj dan dobrovoljno napustio položaj predsjednika.
Nakon nezavisnosti, zemlja je decenijama bila pod autoritarnom politikom Nursultana Nazarbajeva. Izbori su uvijek bili u sjeni manipulacija i prevara, partija Nur Otan dobijala je skoro sva sjedišta. Godine 2009. u Ustav je uvedeno da najmanje tri partije moraju biti u parlamentu.
Etnički Kazasi većinom su sunije hanefijskog mezheba. Ima mali broj šiija i veoma malo ahmedija, pripadnika otpadničke sekte koji tvrde da je Mirza Ahmed Gulam vjerovjesnik. Islam je na ova područja, u južne dijelove, stigao već u osmom stoljeću preko Arapa.
Za vrijeme komunista, islam i muslimani bili su pod velikim pritiskom, komunisti su se borili svim snagama da muslimane udalje od praktikovanja vjere. Ni nakon nezavisnosti, situacija se nije promijenila nabolje. Utjecaj komunizma i komunista i dalje je bio velik. Ulema nije ubijana, niti su džamije zatvorene, ali je i dalje bio velik pritisak na islamski aktivizam i poziv u islam.
Narod je bio željan islama nakon decenija komunističke opresije. Džamije su se opet koristile, obnavljale, uljepšavale. Kazasi su u velikom broju počeli ići na hadž, a brojni studenti krenuli su po islamskom svijetu da traže znanje i vrate se svom narodu da im hizmete i podučavaju ih islamu. Vraćen je autoritet nekim učenjacima koje su komunisti bili uklonili iz javnog života.
Ali, ovaj pozitivni početak nije dugo trajao, jer Nazarbajev nije priznavao islamu nikakvu ulogu u upravljanju državom, naprotiv, tvrdio je da je turski sekularni model najbolji za Kazahe. Narod se plašio “fundamentalnim” islamom koji dolazi iz Afganistana, Tadžikistana i Uzbekistana. Nije bilo dozvoljeno osnovati neku partiju koja bi zagovarala interese na islamskim principima, čak i ako bi pristup bio umjeren i odbijao nasilan način promjene vlasti. Nazarbajev je osnovao novu ustanovu za izdavanje fetvi i ukinuo je utjecaj ustanove koja je decenijama bila odgovorna za islamska pitanja muslimana Kazahstana. Od 1942. Vjerska uprava muslimana Centralne Azije bila je odgovorna za fetve, a ovim činom Nazarbajev je prekinuo tu vezu i nametnuo ustanovu po svojoj volji. Pored toga, osnovao je i akademiju za obučavanje imama Kazaha.
Nazarbajev se nije zaustavio na tome, on je pokrenuo kampanju hapšenja, zabranio je hidžab, mnoge pokrivene žene su uhapšene i natjerane da skinu hidžab. Mnoge škole Kur’ana su zatvorene. Takozvani rat protiv terora, Nazarbajev je iskoristio da poveća pritiske na islamske aktiviste u tolikoj mjeri da je skoro pa u potpunosti obustavio vjerski aktivizam. I neke humanitarne organizacije dobile su mnoga ograničenja, iako su te organizacije sa svojim radom bile neka vrsta protuteže za organizacije koje rade na širenju kršćanstva.
Uprkos ograničenjima vlasti, narod je nastavio da gradi džamije i podučava djecu Kur’anu i šalje studente širom svijeta. Svijest o svojoj vjeri naročito je izražena petkom i za vrijeme ramazana. Također, narod se bunio protiv uvredljivih karikatura i prodaje alkohola. Jasno je da narod želi svoje islamske korijene i odbija sekularizam koji samo želi da izbriše islamski identitet ovog naroda.
Nekih većih pobuna ili revolucije nije bilo, i pitanje je, naravno, da su se i desile, šta bi onda bilo, da li bi se zemlja otisnula u beskrajne sukobe, kao što se može vidjeti u nekim zemljama. Ovaj strah od beskrajnih sukoba spriječio je narod da se pokrene revolucija. Kazahstan je relativno ekonomski stabilan, jer je proizvodnja nafte i gasa velika, poljoprivreda je solidna i ima dosta velikih rudnika. Kad se uzmu u obzir rezultati u mnogim drugim državama, može se reći da je narod u Kazahstanu dobro procijenio moguće rizike.
Šejh Abdussettar, glavni muftija za Kazahstan, tvrdi da je u ovoj zemlji došlo do islamskog buđenja, kako bi se riješila utjecaja komunizma, koji je vladao decenijama i uvijek bio neprijateljski nastrojen prema islamu i težio brisanju islamskog identiteta. Mnogo je novih džamija, ima ih ukupno više od 2000.
Ovaj muftija tvrdi da trenutno nema prepreka za nošenje hidžaba i tvrdi da su ograničenja sada samo s ciljem sprečavanja korištenja džamija za političke ciljeve ili formiranje nasilnih grupacija. Također tvrdi da je u zadnje vrijeme veza sa ostatkom islamskog svijeta puno bolja nego što je bila ranije. Osnovan je i univerzitet u saradnji s islamskim zemljama i taj univerzitet je do sada jedini koji u Kazahstanu izdaje priznate diplome. (Islam Today)
Molimo Allaha da sačuva ovu zemlju i njene stanovnike i usmjeri ih ka dobru i prosperitetu.