Muslimani u Venezueli

Tema Islamski atlasČitanje 9 minuta

Venezuela je zemlja koja je ovih dana u centru svjetske pažnje zbog političke nestabilnosti. Ako uzmemo u obzir ostale zemlje u Latinskoj Americi, može se reći da je muslimanska manjina u ovoj zemlji jedna od najznačajnijih muslimanskih manjina u ovom dijelu svijeta. U narednim redovima bit će riječi o demografskoj i ekonomskoj slici, povijesti političkih nemira u ovoj zemlji, o životu i stanju muslimana u ovoj zemlji, nadajući se da ćemo naučiti nešto novo i postati svjesniji gdje sve žive pripadnici našeg ummeta i da će se povećati solidarnost među muslimanima.


Zemljopis

Zvanični naziv zemlje je Bolivarijanska Republika Venezuela. Reljef zemlje je nizinski na istoku oko jezera Maracaibo i na sredini zapadno od rijeke Orinoco. Na zapadu uz kolumbijsku granicu i uz veći dio obale pružaju se ogranci Anda gdje nadmorska visina dostiže 5007 metara. Najviši vrh zove se Bolivarov vrh. U Gvajanskom gorju nalazi se Salto Ángel (Anđeoski vodopad), koji je najviši na svijetu, pad vode je 979 metara. Klima Venezuele je tropska, uglavnom vlažna i vruća, nešto blaža samo u gorskim predjelima.

Španski jezik je službeni jezik, a desetine drugih jezika koriste se u zemlji u raznim mjestima i narodima. Broj stanovnika početkom 2019. procjenjuje se na preko 31.689.000. Velika većina, 95% stanovništva ispovijeda rimokatoličanstvo, protestantizam 2%, i ostatak stanovništva ispovijeda druge vjere. (CIA Factbook)

Demografska slika

“Nedostatak zvaničnih informacija o vjerskoj strukturi stanovništva uveliko stvara i problem prilikom procjenjivanja volumena muslimanske populacije u ovoj zemlji. Bez obzira na ove činjenice sigurno je da muslimanski element Venezuele spada u one značajnije na području Latinske Amerike. Osobe koje slijede islam u ogromnoj većini imaju arapsku etničku pozadinu. Ovi Arapi su mahom doseljenici ili njihovi potomci iz Sirije, Libana i Palestine. Venezuelanski muslimani većinom su koncentrisani na području pokrajine Nueva Esparta, zatim u glavnom gradu Karakasu (Caracas) i na ostrvu Margarita. Pretpostavlja se da je 1948. godine u Karakasu živjelo oko 1000 muslimana. Već do 1990-ih godina njihov je broj iznosio oko 20.000 osoba, dok je do 2010. ta brojka porasla na 40.000 stanovnika.

Ako je suditi prema onim nešto optimističnijim procjenama, u Venezueli je još 1950-ih godina živjelo oko 20.000 muslimana. Do početka 1990-ih godina njihov broj u ovoj zemlji iznosio je između 41.000 i 60.000 osoba. Očigledno je da je muslimansko stanovništvo od 1990-ih godina zahvatio značajan rast. Procjene su da bi oko 2010. godine broj muslimana u Venezueli mogao iznositi 94.000 do 100.000, pa čak i do 125.000 osoba. Postoje i veoma učestale procjene prema kojima se broj muslimana u Venezueli prikazuje čak sa oko 250.000, pa i 300.000 pripadnika, što bi, u odnosu na cjelokupno stanovništvo koje broji 29 miliona, imalo udio koji je blizu 1%. Ipak, izgledi su da je ova informacija neutemeljena i treba je posmatrati sa rezervom. Od 1999. godine, kad je na čelo došao Hugo Chavez počinje period uskog povezivanja Venezuele sa Iranom, što je dovelo do toga da šiijski islam postane prilično popularan u medijima i javnosti. Ovaj faktor je utjecao na to da brojni pripadnici venezuelanskog indijanskog plemena poznatog pod imenom Vaju (Wayuu) konvertiraju upravo u ovaj smjer islama. Ipak većina muslimana u Venezueli slijedi sunijski pravac islama. Pored njih, poznato je postojanje manjih druzijskih i alevijskih skupina.” (Svjetski almanah – demografska istorija muslimana, str. 490–491)

Stanje muslimana

Kao što smo rekli, u Venezueli ima oko 100.000 muslimana, što čini oko 0,4% od ukupnog stanovništva. Džamija Šejh Ibrahim el-Ibrahim u Karakasu je druga najveća džamija u Latinskoj Americi. Džamija ima kupolu i munaru. Druge značajne džamije su: Isla Margarita-Caribe La Comunidad Islámica Venezolana, Centro Islámico de Venezuela, the Mezquita al-Rauda u gradu Maracaibo, the Asociación Honorable Mezquita de Jerusalén u gradu Valencia, Centro Islámico de Maiquetía u gradu Vargas, i Asociación Benéfica Islámica u Bolívaru. Također postoji džamija u Punto Fijo koja je izgrađena 2008. Ove organizacije organizuju vjerski život muslimana u ovoj zemlji, pozivaju ostale u islam, također i organizuju odlazak na hadž i umru.

Na otoku Margarita egzistira značajna muslimanska zajednica. Lokalni kablovski TV operater emituje Al-Džeziru, jedan libanski kanal, MBC, ART i dva saudijska kanala. Žene koje nose hidžab mogu se vidjeti na ulicama. U mnogim radnjama može se čuti učenje Kur’ana sa ozvučenja. U ovom mjestu muslimani se većinom bave trgovinom i turizmom.

Ono što raduje jeste broj konvertita koji se neprestano povećava. Broj autohtonih Venezuelanaca koji se odluče na prihvatanje islama raste iz dana u dan. Muslimani u ovoj zemlji uživaju relativno veliku slobodu u praktikovanju svoje vjere, nivo mržnje prema muslimanima nije nešto izrazito velik, visok stepen tolerancije prema raznim vjerama inače je u cijeloj Latinskoj Americi zapažljiv, tako da muslimani ovdje mogu pozivati u islam sa visokim stepenom slobode. Venezuela, koja je članica OPEC-a, tradicionalno ima dobre odnose sa raznim zemljama u kojima su muslimani većina.

Izazovi i problemi s kojim se muslimani suočavaju jesu loše ekonomsko stanje i nestabilna politička situacija. Dalje, primjetno je i širenje šiizma putem raznih medija, iako je velika većina muslimana ovde sunijskog smjera.

Povijest političkih nemira i previranja

Na području Venezuele osnovana je 1522. jedna od prvih španskih naseobina u Južnoj Americi. Nakon nekoliko neuspješnih ustanaka zemlja je proglasila neovisnost od Španije 5. jula 1811. pod vodstvom Simóna Bolívara. Borba za samostalnost potrajala je deset godina. Nakon toga političko stanje je bilo nestabilno i obilježeno žestokom borbom za vlast. 1935. godine zemlja je krenula više u smjeru slobode i vojska se povukla iz političkog života.

Na vlast dolazi populist Hugo Chavez 1998. godine. On je bio oficir i organizator pokušaja vojnog udara 1992. godine, međutim taj puč nije uspio. Chavez je proveo velike reforme s ciljem poboljšanja uvjeta života za najsiromašnije. Zahladio je odnose sa SAD-om i poboljšavao kontakte sa komunističkom Kubom. Njegov način vođenja politike izazvao je protivljenje ekonoma, sindikata i studenata, dok ga je siromašniji dio više podržavao.

Investiranje u poboljšanje socijalnog stanja dok je Čavez bio na vlasti smanjilo je siromaštvo sa skoro 50% 1999. na otprilike 27% 2011. godine, upis u školu se povećao, smrtna stopa novorođenčadi i djece se smanjila, a pristup pitkoj vodi i sanitarije su se poboljšali. Projekti za poboljšanje na ovim poljima plaćali su se od prihoda od nafte. Međutim, na duže vrijeme ovo se nije pokazalo kao stabilno finansiranje jer su prihodi od nafte opali.

Dok je Chavez bio na vlasti preko jedan milion osoba koje su pripadale srednjoj i višoj klasi društva napustilo je Venezuelu. Ovo se pripisuje represivnom političkom sistemu, manjku ekonomskih prilika, rastućoj inflaciji, visokoj stopi kriminaliteta i korupciji. Hiljade inžinjera za petrohemiju emigrirali su u Kanadu, Kolumbiju i SAD nakon što je otpušteno 20.000 radnika iz državne naftne kompanije tokom štrajka 2002. i 2003. godine. S druge strane Venezuela je privukla stotine hiljada migranata iz Južne Amerike i južne Evrope zbog lahke migracijske politike i dostupnosti obrazovanja i zdravstvenih usluga.

Venezuela je primila oko 170.000 izbjeglica iz Kolumbije krajem 2016. godine. Zbog pada cijene nafte, mnogi stanovnici Venezuele su migrirali bježeći od nedostatka hrane i lijekova, nezaposlenosti i nasilja. Procjenuje se da je u oktobru 2018. bilo tri miliona Venezuelanaca u izbjeglištvu ili migriralo širom svijeta, od čega je oko 2,4 miliona u Latinskoj Americi. I oni i dalje nastavljaju migrirati iz Venezuele zbog slabih ekonomskih prilika. (CIA Factbook)

Nakon njegove smrti na čelo države je došao Maduro koji također pripada komunističkoj struji. Poslije parlamentarnih izbora, koji su održani u decembru 2015. godine, opozicija je dobila oko dvije trećine sjedišta u parlamentu, što je značilo da je moć vladajuće socijalističke partije uveliko opala. Ekonomija je u haosu, tako da osnovne stvari više nisu dostupne za veliki dio stanovništva, manjak je hrane, lijekova itd. Opozicija je tražila referendum o statusu Madura. U maju 2018. ponovo su bili predsjednički izbori koje je opozicija uveliko bojkotovala, tako da je izlazak bio 46,1% i Maduro je pobijedio. Zbog navodnih nepravilnosti, parlament je 23. januara 2019. proglasio predsjedavajućeg parlamenta privremenim predsjednikom. Dok je Putin čestitao Maduru, veliki broj drugih zemalja priznao je Juana Guaidoa kao predsjednika. Države koje su priznale Juana Guaidoa su SAD, neke zemlje Južne Amerike i neke evropske zemlje. Ova situacija je bila povod za velike nemire i još više nestabilnosti u državi, i u momentu pisanja ovog teksta nemoguće je procijeniti kako će ovo završiti. Ono što Maduru daje snagu jeste to da je vojska još uvijek uz njega, bar u javnosti vojska se nije izjasnila da mu više nije lojalna. A ono što podupire Guaidoa jeste veliki dio naroda koji je veoma nezadovoljan životom već dugi niz godina i činjenica da ga, pored parlamenta, sve više zemalja priznaje kao predsjednika.

Tekst Muslimani u Venezueli je objavljen u broju 89, 15. mart 2019. Permalink

Još tekstova na temu Islamski atlas