Ako islam gledamo kao predanost Allahu i robovanje samo Njemu od stvaranja prvog čovjeka, onda možemo konstatirati da su uspostavljena ljudska prava stvaranjem prvog čovjeka. Ako islam gledamo kao zadnju pojavnu i prihvatljivu verziju obožavanja Allaha, tj. šerijata s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda možemo doći do istog zaključka. Predmet našeg izlaganja jeste prikaz onoga što je vezano za islam. Od samog početka ljudska prava su integralni dio poslanice i poslanstva Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, izučavanje ljudskih prava kao zasebne naučne discipline relativno je novijeg datuma. Propisi o ljudskim pravima stari su koliko i čovječanstvo, odnosno propisi s kojima je došao poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Fikhska djela detaljno razrađuju propise o ljudskim pravima. Savremena nauka o ljudskim pravima to sakuplja, objedinjava i formira u jednu zasebnu cjelinu. Zato kažemo da je zasebna nauka o ljudskim pravima mlada, a da su propisi već postojali, ali zabilježeni u različitim oblastima specifičnim za klasični period islama.
Nastanak ljudskih prava u islamu
Dolaskom islama, prvotno na teritoriji Meke i Medine, a potom i na ostatku Arabijskog poluotoka i dalje, ukinuti su mnogi običaji koji su ugrožavali ljudska prava. Islam je posebno uzdigao pravo žene, dao joj posebno mjesto i dostojanstvo, dobila je pravo na nasljeđivanje, a ono što je najvažnije -- žena je islamom postala štićena i zaštićena. Islam je pomogao da se ukine ropstvo na način da su muslimani motivirani velikim nagradama za njihovo oslobađanje. Nakon upute, za čovjeka nema veće blagodati od slobode, da nije rob čovjeku, da slobodno raspolaže svojim tijelom, ali i svojim umom. Upravo se robovlasništvo i ukinulo raznim pravnim aparatima (poput sankcija za određeni propust) i podsticajima na oslobađanje robova.
Nastankom prve islamske države dolazi do nastanka "Medinske povelje" u kojoj se govori o ljudskim pravima u pluralističkom kontekstu. Medinska povelja oličenje je pravde i poziva na pravdu, utemeljuje slobodu vjeroispovijesti, konstruira odnose između različitih vjera i dr. Prije svoje smrti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao je oproštajni govor na hadžu čija su okosnica pravni propisi koji se odnose na ljudska prava. I Kur'an i sunnet, kao glavni izvori islamskog zakonodavstva, obiluju propisima koji čuvaju i uvažavaju ljudsko dostojanstvo. Pravda i sloboda dvije su najveće maksime islama. Pravedno postupati prema svim ljudima, životinjama, prirodi pa i samom sebi održava ravnotežu ovog svijeta. Biti slobodan znači robovati samo Allahu i raditi po Njegovom zakonu, a ne slijediti svoje strasti ili bespogovorno slušati one kojima je Allah dao dio vlasti na ovom svijetu. Nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zgodno je spomenuti i napore koje su uložile pravedne halife, a posebno Ebu Bekrov, radijallahu anhu, inauguracijski govor, kao i govor u kojem je izdao preporuke za ponašanje u toku rata, o čemu će više riječi biti u posebnom tekstu o izvorima ljudskih prava, ako Bog da.
Kada govorimo o zapadnoj percepciji ljudskih prava, osnovna razlika u odnosu na islamsko pravo jesu izvori odakle se crpe informacije za normiranje pravnih pitanja. Odatle se i pojam ljudskih prava i sloboda razlikuje u islamskoj i zapadnoj misli. Višestoljetna tortura i ugrožavanje ljudskih prava očitani u raznim inkvizicijama, kolonijalnim osvajanjima, ratovima pa sve do Prvog i Drugog svjetskog rata, u kojem je stradao enorman broj ljudi, konačno je rezultirao ozbiljnijim naporima da se poprave odnosi prema ljudskim pravima. Na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine donesena je Opća deklaracija o ljudskim pravima. Vidjet ćemo da su i muslimani nakon ovoga proglasili i svoje deklaracije na osnovu svojih izvora.
Iako je sad u ovom kontekstu licemjerno kritikovati zapadnu civilizaciju za nepoštivanje ljudskih prava, a ne spomenuti torture određenih muslimanskih vladara nad stanovništvom, nad učenjacima i sl., u historiji se nije desilo da muslimani počine masakre kao što su to činili kršćani za vrijeme inkvizicije, komunisti nad neistomišljenicima ili zapadnjaci u prošlom stoljeću.
Islamska vizija ljudskih prava daleko je superiornija nad bilo kojom drugom vizijom jer ona polazi od Stvoritelja čovjeka. Onaj ko napravi određenu stvar, u ovom slučaju stvori, on najbolje zna kako ta stvar funkcioniše.
Tri savremene islamske deklaracije o ljudskim pravima
Najpoznatije deklaracije o ljudskim pravima koje su usvojili islamski intelektualci su:
• Univerzalna islamska deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 1981. godine u Londonu
Grupa učenjaka koja je usvojila Univerzalnu islamsku deklaraciju o ljudskim pravima zvanično je donesena u sjedištu UNESCO-a u Parizu. Deklaracija se sastoji od preambule i dvadesetak različitih prava, poput: prava na život, na slobodu, na pravdu, na zaštitu od mučenja, zaštitu imovine, na socijalnu sigurnost i dr.
• Kairska deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 5. augusta 1990. godine u Kairu
Države koje su članice Organizacije islamske konferencije izdale su Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima gdje su u uvodu naglasile: "Želeći da doprinese naporima čovječanstva za afirmisanje ljudskih prava, da zaštiti čovjeka od iskorištavanja i progona, da potvrdi njegovu slobodu i pravo na dostojanstven životu u skladu s islamskim šerijatom". Deklaracija se sastoji od dvadeset i pet članova, gdje se u zadnjem članu jasno naglašava: "Islamski šerijat jedini je izvor za tumačenje ili pojašnjavanje bilo kog člana ove deklaracije."
• Arapska povelja o ljudskim pravima, usvojena 15. septembra 1994. godine u Kairu
Vijeće Arapske lige, koju čine dvadeset i dvije članice Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, usvojile su ovu povelju u Kairu. Ona se sastoji od preambule i trideset i devet članova. U ovoj povelji vidan je senzibilitet prema arapskoj naciji, otporu prema cionizmu, spominjanju države i građana, tj. onim stvarima koje oslikavaju vrijeme i mjesto ove povelje. (Ljudska prava u islamskoj tradiciji, Mudesir Abdurrahim u prijevodu Elmine Mušinović)
Definicija ljudskih prava
Jezička definicija prava, odnosno na arapskom el-hakk, označava nešto utvrđeno i obavezno. Kao relevantnu definiciju prava navodimo definiciju Mustafe Zerke: "Pravo je specifikacija po kojoj Zakonodavac priznaje vlast ili obavezu."
Ako razložimo ovu definiciju na njene elemente, možemo doći do sljedećih zaključaka:
• Specifikacija je posebna veza koja se tiče određene osobe.
• Zakonodavac je Uzvišeni Allah, Koji je propisao pravo preko Kur'ana i sunneta.
• Vlast i srodni pojmovi mogu biti nad drugom osobom ili nad određenom stvari.
• Obaveza može biti materijalne i nematerijalne prirode.
Postoje dva osnovna elementa prava, a to su vlasnik prava i predmet prava. U slučaju da je u pravo uključena i druga osoba (npr. u zajam), onda je to treći element. Vlasnici prava su Allah, džellešanuhu, fizičko i pravno lice. Uzvišeni Allah je vlasnik vjerskih prava, a fizička lica (čovjek) i pravna lica (ustanove i preduzeća) su vlasnici prava nad određenim predmetom. (Sulejman Topoljak, Ljudska prava i slobode u islamu)
Definicija i elementi prava, iako spomenuti u općenitom smislu, oslikavaju ljudska prava i obaveze. A riječi Ebu Alaa el-Mevdudija pojašnjavaju suštinu i karakteristike ljudskih prava, odnosno njegov osnovni izvor: "Prava priznata od strane kralja ili zakonodavne skupštine mogu biti ukinuta na isti način na koji su donesena. Isti je slučaj i s pravima koja svojim podanicima priznaju diktatori. Oni ih mogu dodijeliti kada su zadovoljni ili ih ukinuti kada da su nezadovoljni, a mogu ih i otvoreno kršiti kad god im je volja. No, s obzirom da ljudska prava u islamu garantuje Allah, džellešanuhu, to znači da nikakva zakonodavna skupština ni vlada na Zemlji nema pravo ni ovlast usvojiti amandmane na njih. Niko nema moći da ih ukine i ograniči. Osnovna ljudska prava u islamu nisu priznata samo na papiru i ne služe samo za pokazivanje, a da se u isto vrijeme u stvarnom životu ukidaju i krše." (Ljudska prava u islamu, Ebu Alaa el-Mevdudija, u prijevodu Elvira Duranovića)
O ljudskim pravima na bosanskom jeziku
O ovoj nauci na bosanskom jeziku relativno je dosta sadržaja odakle se mogu crpiti informacije o njoj. Postoje i zasebni predmeti na bosanskohercegovačkim fakultetima koji govore o ljudskim pravima. U oblasti ove nauke posebno se ističe prof. dr. Nedim Begović, čiji magistarski rad nosi naslov: "Sloboda religije u islamskom pravu i sistemu ljudskih prava Ujedinjenih nacija", a doktorski: "Iskazivanje islama muslimanskih manjina u Evropi: uporedna studija o jurisprudenciji Evropskog vijeća za fetve i praksi Evropskog suda za ljudska prava". Na master studiju Fakulteta islamskih nauka postoji predmet Šerijat i temeljna ljudska prava, a na Islamskom pedagoškom fakultetu izučava se predmet Ljudska prava i slobode u islamu, koji predaje prof. dr. Sulejman Topoljak.
Neke od knjiga koje su vezane za ljudska prava u islamu su:
• Ljudska prava i slobode u islamu, Sulejmana Topoljaka,
• Humanitarno -- ratno pravo u islamu, Sulejmana Topoljaka,
• Sloboda izražavanja u islamu, Muhammeda Hašima Kemalija u prijevodu Mirze Sarajkića,
• Ljudska prava u islamskoj tradiciji, Mudesira Abdurrahima u prijevodu Elmine Mušinović,
• Ljudska prava u islamu, Ebu Alaa el-Mevdudija, u prijevodu Elvira Duranovića,
• Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini: funkcioniranje jednog pluralnog društva, Benjamina Braude i Bernarda Levisa u prijevodu Mirze Sarajkića.
U knjizi Ljudska prava u islamskoj tradiciji autor je kao borca za ljudska prava naveo Aliju Izetbegovića u poglavlju "Biografske crtice boraca za ljudska prava u islamskoj tradiciji". Pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, određenih ashaba i velikih ličnosti iz muslimanske historije, ovaj autor uvrstio je i ime Alije Izetbegovića, što je veliko priznanje kako za njega tako i za BiH. Autor navodi: "Duboka predanost ljudskim pravima općenito, a naročito slobodi savjesti, zajedno s dubokom vjerom u vrijednost i važnost multikulturalizma i uzajamnog razumijevanja i saradnje između muslimanskih i zapadnih naroda temeljne su vrijednosti u njegovoj misli."