Svaki umni i razboriti čovjek, kada shvati da je ovaj svijet prolazan, “zavičaj dosade i nesreće”, zapravo, kada shvati da ovo nije ni svijet, “ni kuća ni stan, nego tek prolaz” do Kuće spasenja ili Kuće propasti, zapitat će se šta mu je činiti. Ovako to opisuje Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami i dodaje: “Sretan je onaj čovjek koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primijeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je da je od trajnih dobrotvornih djela najduže zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.” Tako je govorio Gazi Husrev-beg, tako je zapisao u svojoj vakufnami iz 1531. godine, prije 490 godina, koliko teče nepresušna rijeka sevapa – Božijom voljom.
Svako veliko djelo počinje od jednostavne misli, od pomisli koju je možda svako od nas nekoliko puta podijelio sa svojim društvom, a još više puta ponovio sebi. Tako se desilo, prije 12 stoljeća, kada je imam Buhari bio u halki hadisa kod svog šejha Ishaka b. Rahivejha, velikog učenjaka u oblasti islamskog prava i hadisa, a kada je Ishak podijelio jednu takvu misao sa svojim učenicima: “Kada bi nam samo neko od vas napisao jedno kraće djelo u kojem će sabrati sve vjerodostojne hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Ove riječi, kako to kaže sam imam Buhari koji ovo prenosi, “dospjele su mu do srca” (Sujuti, Tadribu er-ravi fi šerhi takrib en-nevavi). No, put je dug, ispunjen trnjem i vjerom, od ideje “koja nam dospije do srca” do rijeke koja će zauvijek teći. Tako je imam Buhari proveo šesnaest godina (negdje se spominje i dvadeset dvije) radeći na tom djelu, analizirajući 600.000 predaja (Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad ve zujuluh). Slično tome, jedan od učenika upitao je imama Muslima, “nakon što ga Allah uputio tome”, da mu sabere vjerodostojne hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u nekoliko poglavlja prema svojoj tematici, kako bi mu to pomoglo u daljnjem stjecanju znanja u vremenu kada knjige nisu bile tako dostupne, pa je tako njegov vrijedni učitelj imam Muslim proveo više od šesnaest godina analizirajući više od 300.000 predaja (Hatib el-Bagdadi, Tarihu Begdadi ve zujuluh). “Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobro djelo činio.” (El-Kehf, 30)
U 13. stoljeću (oko 1290. godine) napisan je kapitalni rječnik arapskog jezika: Lisanul-arabi – Jezik Arapa. Ovo djelo napisano je u vremenskom periodu, kako opisuje autor, kada je svijet islama postao tako prostran da je uključivao nekoliko različitih naroda, kada se unutar njegovih granica govorilo raznim jezicima, te su pogreške u govore postale svakodnevna pojava, a sam arapski počeo se smatrati prevaziđenim. Tada Ibn Menzur napisa ovaj kapitalni rječnik, u osamnaest tomova, tako da su ga ljudi gledali začuđeno “kao što je Nuhov narod začuđeno gledao Nuha dok je gradio lađu usred pustinje”, kao što sam autor opisuje. S nijetom da “sačuva osnove ovog jezika, jezika veličanstvenog Kur’ana i časnog sunneta, jer se isključivo razumijevanjem ovog jezika uspijeva ispravno razumjeti Kur’an i sunnet”, a on sve ovo navodi u nadi da će ga Uzvišeni Allah nagraditi shodno njegovoj namjeri: “Molim Uzvišenog da podari da ova knjiga doživi veliki uspjeh i da ispisano znanje među njenim koricama bude sveopće korisno; da bude također korisno narednim generacijama tako što će ga učenjaci prenositi s koljena na koljena; da bude i dalje korisno tako što će ljudi i na onom svijetu spominjati koliko su se okoristili njom; da to bude upravo ono jedno djelo od tri spomenuta u hadisu koja će biti korisna sinu Ademovom nakon smrti, pa da se tako uspem na više deredže time što će se ljudi okoristiti njom nakon moje smrti.” Pored Ibn Menzurovog iskrenog nijeta, vidimo da svaki čovjek koji počne novi projekat – postaje “Nuh svog vremena”. Ipak, nakon više od 730 godina Ibn Menzurov rječnik i dalje je neprevaziđen izvor arapskog jezika, rijeka koja teče pored avlije svakog učenika arapskog jezika i šerijatskog znanja, sa koje se napaja kako bi ispravno razumio jezik Kur’ana i sunneta.
Pored ovih svijetlih primjera iz naše vjekovne historije i tradicije, postoje ideje, riječi, trud i djela koja se nisu desila tako davno. U našim kućama – hvala Uzvišenom – na našim policama, nalazi se primjerak Mushafa što sija svojom prepoznatljivom zelenom bojom, a na čijim koricama stoji prepoznatljiva oznaka koja naglašava da je štampan u Poslanikovom gradu. Ipak, to nije bilo oduvijek tako, ali – kao što sada već možemo pretpostaviti – sve je počelo od jedne riječi. U godini u kojoj je kralj Fahd postao peti kralj Saudijske Arabije, u saudijsku prijestolnicu počele su pristizati delegacije iz cijele države kako bi novom kralju dale prisegu, kao što je običaj. Svi su pred kraljem vještim jezikom iznosili svoje ideje, projekte, tražili stvari koje će biti od koristi njima ili njihovoj lokalnoj zajednici, izuzev jednog čovjeka. Stariji čovjek, po imenu Nasir el-Utejbi, na umu je imao nešto što neće biti od koristi samo njemu, nego cijelom islamskom svijetu. Tako je upitao saudijskog kralja, svojim jednostavnim jezikom: “Fahde, gdje je objavljen Kur’an?” “U Meki i Medini”, kralj mu odgovori. “Pa zašto onda mi kupujemo Mushafe iz Egipta i Sirije?!” Ovako je nastala ideja o Kompleksu kralja Fahda za štampanje plemenitog Mushafa u Medini. No, to je bio samo početak. Planiranje, pisanje projekta i njegova realizacija trajala je pune dvije godine 1982–1984., a nakon toga počeo je marljiv rad koji traje sve do danas. Na tom projektu svaki dan radi više od 1.200 stalnih uposlenika, a sami proces počinje “od pera” kaligrafa Osmana Tahe – kojem su u prosjeku potrebne dvije i po godine kako bi napisao jedan Mushaf koji će poslužiti kao urnek za štampanje – pa sve do komisije u sastavu od 800 stručnih osoba koja pregledava svaki odštampani primjerak do zadnjeg slova. Tako su rezultati ovog projekta: više od 320 miliona primjeraka Mushafa (štampa se više od 10 miliona primjeraka na godišnjem nivou), 74 prijevoda kur’anskog teksta, 8 Mushafa u audio izdanju, 4 internet stranice, 3 aplikacije i više – stigli do cijelog svijeta, do moje i tvoje kuće.
Još jedna nepresušna rijeka dobra potekla je iz Kuvajta, a klica svega toga ponikla je u jednom dječaku koji je, kao ostali dječaci, prolazio u svom povratku iz srednje škole ka kući pored nadničara iz afričkih zemalja koji su satima čekali na žarkom pustinjskom suncu da im se taj dan “posreći”, pa da ih neko uzme na dnevnicu i odveze do radnog mjesta. Ipak, za razliku od mnogih, taj dječak, Abdurrahman, nije samo prolazio pored njih, nego je ujedno razmišljao o tome kako da im pomogne. Tako je uz pomoć prijatelja, rodbine i komšija sakupio određen iznos koji mu je omogućio da kupi auto koji su oni zatim koristili kako bi prevozili nadničare do “radnog mjesta” poštedjevši ih tako mnogo toga. Ovo je bio mali gest, koji će ostaviti traga u duši Sumejta, što će biti jedan od razloga koji će ga potaknuti da nakon završetka školovanja na medicinskom fakultetu i rada u struci, napusti lagodni život u Kuvajtu i počne se baviti humanitarnim i misionarskim radom u Afrci. Biografija šejha Abdurrahmana es-Sumejta obiluje ovakvim prizorima, a o njegovom ličnom doprinosu i doprinosu organizacije koju je osnovao, suviše je govoriti. Ta organizacija počela je s radom na tlu afričke države Melavi, a nakon toga postepeno, uz mnogo uloženog truda, požrtvovanosti i rada tokom 40 godina, izrasla je u Organizaciju neposredne pomoći, čije djelovanje obuhvata više od 40 afričkih zemalja, gdje je (samo do 2002. godine) izgradila oko 1.200 džamija, davala mjesečne nadoknade za rad 3.288 misionara i učitelja Kur’ana, učestvovala u skrbi više od 9.500 siročadi, iskopala 2.750 bunara i dr. A sve je počelo “jednom lijepom željom” iz ubjeđenja da “pomagati drugima nije isključivo obaveza država i međunarodnih organizacija, nego svakog pojedinca”, kako to pojašnjava šejh.
Ideje, riječi, požrtvovanost, minuli i kontinuirani rad, odricanje su samo neki sastojci u receptu za uspjeh, a koji su bili sastavni dio svih prethodno istaknutih primjera, koji zapravo predstavljaju samo kap u rijekama koje su tekle tokom svijetle historije islama. Ovakvih primjera ne ponestaju ni u našim redovima – svi prijevodi koji su popunili police određene za islamsku literaturu u našim bibliotekama, izdvojene godine života kako bi se napisao jedan rječnik ili kopanje bunara i pružanje humanitarne pomoći braći muslimanima u Africi, a ni ovaj časopis koji bilježi stoti broj nije izuzetak.
Časopis koji je nastao kao ideja jednog skoro osnovanog džemata, prvi broj koji je ugledao svjetlo dana 1. 11. 2003. godine, više od 72 dopisnika, više od 2.000 tekstova, više od 200.000 štampanih primjeraka, 18 godina... Mnoga truda, odricanja i požrtvovanosti kako bi se došlo do 100. broja, koji trenutno držite u svojim rukama, do teksta koji trenutno čitate, koji je samo jedan u moru drugih napisanih tekstova, a sve vođeno motivom koji je bio istaknut na prvoj stranici prvog broja: “Vidjeli smo one koji su radeći za onaj svijet imali i ovaj, ali nismo vidjeli da je bilo ko radeći za ovaj svijet imao i onaj.” (Hasan el-Basri)