U poznatoj arapskoj izreci kaže se: “Čovjek po svojoj prirodi nedovoljno cijeni ono što mu je nadohvat ruke.” I zaista, čovjek, kada ga preplave mnogobrojne blagodati, nerijetko se opusti, ulijeni, obuzme ga nemar u pogledu blagodati kojima je obasut. Savremeno doba očiti je primjer čovjekove ravnodušnosti spram blagodati kojima nas je Uzvišeni Allah opskrbio. Kada pogledamo sav taj civilizacijski napredak i prosperitet, čija je osnovna svrha poboljšanje ljudskog života, lakše i brže međuljudske komunikacije i povezanosti, ipak imamo osjećaj bumerang-efekta. Umjesto da nam život bude opušteniji, brz životni stil sve nam više uzima od vremena, a čovjek okružen savremenim tehnološkim pritiscima, postaje otuđen i robotiziran, pri čemu iščezava osnova našeg bića, a to je emocija. Kao posljedica novonastalih modernih izazova, javlja se problem globalnih razmjera u vidu emocionalne odsutnosti, hladnoće u međuljudskim odnosima, a lijek za ovu pojavu moramo tražiti upravo u pažnji i brižnosti, čije se smjernice i napuci odavno gaje i promoviraju u islamu, kroz svjetlo Kur’ana i sunneta, i prvih generacija muslimana.
Pored svakodnevne obaveznosti, muškarcima je propisano da namaz obavljaju u džematu. Imam Muslim bilježi u svom Sahihu hadis u kojem se navodi da je jedan slijepac došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “Allahov Poslaniče, ja nemam vodiča koji bi me doveo do džamije”, pa je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražio dozvolu da klanja u svojoj kući, što mu je on prvobitno i dozvolio. Kada je slijepac pošao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva ga i upita: “Čuješ li poziv na namaz?” “Čujem”, odgovori on. “Onda mu se odazovi!”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, obaveze džemata nije oslobodio slijepca koji je imao valjano opravdanje da namaz klanja u kući, pa šta tek reći za one koji nemaju opravdanje, što itekako ukazuje na obaveznost namaza u džematu. No, koja je mudrost obavljanja namaza u džematu? Kada učenjaci govore o mogućim razlozima, između ostalog navode da muslimani svojim svakodnevnim dolaskom u džamiju jačaju svoju lokalnu zajednicu, navikavaju se jedni na druge i bolje upoznaju, postaju poput jednog tijela, što rezultira neminovnim zbližavanjem i brigom jednih za druge. Pa kada se desi da neko od džematlija izostane određeno vrijeme, džemat svoju brigu iskazuje pozivajući odsutnog, pokazujući empatiju i žal zbog odsustva “dijela tijela”. Tome nas uči naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji je brinuo o svojim džematlijama, članovima zajednice, te kada bi neko izostao, upitao bi ashabe o njemu, dajući do znanja da mu je stalo do odsutnog. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je neka starija žena, tamne puti, čistila džamiju, pa je preselila na ahiret. Kako je dugo nije vidio, Allahov Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, upitao je za nju, a ashabi mu odgovoriše da je umrla. Tada im on reče: “Zašto me niste obavijestili o njenoj smrti?” Oni kao da joj nisu pridavali posebnu pažnju. A zatim reče: “Pokažite mi njen kabur!” Ashabi ga odvedoše do njenog kabura te joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženazu. (Buhari i Muslim)
Iako gotovo nepoznata osoba jednog džemata, nije ostala neprimjetna niti uskraćena Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, pažnje.
Stoga možemo reći da je naš svakodnevni namaz u džematu terapija za jačanje međuljudskih odnosa u našim lokalnim zajednicama, mahalama. Džemat je lijek protiv savremenog trenda ljudske izolacije i otuđenosti. Koliko je samo prijateljstava iznjedrio džematski ibadet, koliko se bračnih zajednica krunisalo, koliko pomoći organiziralo bereketom džemata pod krovovima naših džamija. Takav empatijski odnos, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne zadržava unutar džamijskih zidina, već svoju brigu i pažnju poklanja svojim drugovima i poznanicima u svakodnenim prilikama i susretima. Pored višestrukih obaveza i odgovornosti, nije ga sprečavalo da pokloni ljudima: osmijeh, emociju, pogled, toplu riječ, koja je poput magije vezala ljudska srca i jačala njihovu zajednicu. Kada bi se susretao sa ljudima na ulici, potpuno bi se posvetio sagovorniku, razgovarao bi okrenut licem i tijelom prema sagovorniku, ali i pomno slušao uzvratne informacije, da bi čovjek pomislio da je on najbitnija osoba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, upravo zbog iskazane brižnosti i pažnje, kao što je to bio slučaj sa Amrom b. Asom. (Buhari)
Mi danas imamo ružnu naviku da se prilikom susreta sa poznanicima na ulici ili dok sjedimo zajedno na kahvi, pa čak i dok razgovaramo jedni s drugima, nerijetko isključujemo zureći u mobilne uređaje i provjeravajući poruke i notifikacije, umjesto da se posvetimo sagovorniku gledajući ga u oči i pozorno slušajući. Na taj način navikavamo se na hladan i rezerviran odnos pri susretima, koji postaju štura procedura, jer, kako kažu psiholozi, da “odsustvo kontakta pogledom čini susrete bezličnim i lišava nas emocionalne povezanosti”. (Socijalna inteligencija, D. Goleman)
*Poslanička* praksa upravo nas uči i podstiče da pridajemo pažnju drugima u svim aspektima društvenog života, u dobru i u zlu.
**Poslanik**, sallallahu alejhi ve sellem, također nas savjetuje i podučava da pazimo na tuđe emocije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlazio bi na dženaze vodeći brigu o ožalošćenim. Kada je poginuo Džafer b. Ebu Talib, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poručio je ashabima: “Napravite hranu i odnesite je Džaferovoj porodici, jer oni su sada zauzeti i potreseni zbog gubitka voljenog.” (Ebu Davud, hadis je dobar)
Također je posjećivao slabašne i bolesne preporučujući isto svome ummetu, jer upravo takav vid pažnje može biti od presudnog značaja za bolesnika, kao što je jedan pacijent sročio u pismu svom hirurgu: “Saosjećanje nije puko držanje za ruku. To je zapravo dobar lijek.” (Emocionalna inteligencija, D. Goleman, str. 217)
Takav lijek formuliran je jezikom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao svojim ashabima: “Darujte jedni drugima, voljet ćete se.” (Buhari, El-Edebul mufred, hadis je dobar)
Ovaj hadis uči nas međusobnoj brižnosti bez posebnog povoda ili pak da nam jedini povod iznenađenja bude pažnja i briga koju ustvari taj poklon zapravo i predstavlja.
Premda živimo enormno brzim načinom života, ne isključuje se činjenica da čovjek vjernik treba iskoristiti mogućnosti koje mu vrijeme i prilike nude. Danas, kada je cyber svijet sve aktivniji, nastojmo odvojiti nekoliko trenutaka da se posvetimo svojim porodicama, prijateljima, kolegama ili pak poznanicima. Poklonimo im ono što nam je nadohvat ruke, a ne košta nas ništa, a primaocu će itekako dobro doći, toliko da mu izmami osmijeh na lice, a možda mu taj dar uljepša dan. Zar nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne uči riječima koje otvaraju ljudska srca: “I lijepa riječ je sadaka.” (Buhari i Muslim)
Jedna poruka od nekoliko toplih riječi, bez ikakvog povoda i materijalne koristi, zasigurno je pažnja koja će obradovati naše poznanike, čiji ishod vrijedi doživjeti, jer, usrećiti druge znači usrećiti i sebe.
Poklanjajmo pažnju i ne brinimo, nije potrošna stvar, a učinak joj je postojan i djelotvoran. Pokušajmo!