Na početku bih htio naglasiti da ovo nije nikakva fetva, niti lični stav, kao što nije odgovor bilo kojem pojedincu ili ustanovi, koji su zauzeli određen stav o pitanju koje ovdje tretiramo, već samo pregled klasičnih djela hanefijske pravne škole i poglavlja u kojem su naši klasici velikani govorili o ovom pitanju.
Cilj ovoga teksta jeste da ukaže na to kako je “iskušenje” slušanja pjesama bez muzike i onih koje se izvode uz pratnju muzičkih instrumenata, kao što je sam imam Ebu Hanifa, rahimehullah, isto nazvao ovim terminom, koje se u današnje vrijeme predstavlja kao općeprihvaćena praksa, tradicija i pomoćno sredstvo u pozivanju Allahovoj vjeri. U vremenu kada nas sa svih strana okružuju razna iskušenja, kada ni naši domovi nisu ostali pošteđeni, kada se plašimo za sebe, za svoje porodice i kada se svim snagama borimo da budemo dostojni nosioci žeravice vjere, upravo u ovakvom vremenu nameću se neki stavovi koji dovode u pitanje zabranjenost muzike i muzičkih instrumenata, koji su zabranjenim okarakterisani jasnim šerijatskim tekstovima, što je detaljno pojašnjeno u pravnim djelima hanefijskih, a i svih ostalih klasičnih i savremenih pravnika, stoga upotrebu muzičkih instrumenata i slušanje muzike treba zabranjivati samim šerijatskim intencijama i pravilom preventive.
Divno li je rekao jedan od naših velikana mr. Esnaf-ef. Imamović: “Da stvar bude još gora, one koji dozvoljavaju muziku, oni nazivaju ljudima koji su ‘sačuvali osjećaj za razumijevanje’. Allahu ekber! Da, imaju osjećaj za razumijevanje danas kada je narod odlutao od vjere i kada su džamije prazne, kada se ljudi guše u haramima, te kada ih treba pozivati u džamije, taj neko ima osjećaj za razumijevanje da im na vrat natovari još jedan haram i još više ih udalji od vjere. Ovakvi očito imaju osjećaja za razumijevanje! Prijašnji učenjaci, za vrijeme dok se narod čvrsto držao vjere, nisu dozvoljavali pjevanje, a kamoli instrumente, a danas, narod je preokupiran svime više nego ibadetom i sad mu još treba dozvoliti muziku da ga to još više otuđi od vjere. Kada bi muzika i bila dozvoljena, onaj ko imalo poznaje fikh, te fikhska i usulska pravila, u ovome bi vremenu zabranio slušanje muzike zbog preventive (sedduz-zeria), jer se svijet previše udaljio od vjerskih vrijednosti.”
Ovom prilikom neophodno je napomenuti da praksu, adet i postupanje po pitanju pjesama i muzičkih instrumenata i njihovo korištenje u različitim manifestacijama i prigodama javno treba ograditi od hanefijske pravne škole, kao i naglasiti da je sve to suprotno i samom Ustavu Islamske zajednice, koji je deklarativno veoma isključiv po pitanju postupaka suprotnih zvaničnom pravnom mezhebu na ovim područjima – hanefijskoj pravnoj školi.
Poglavlje o idžaru – iznajmljivanju, unajmljivanju
Hanefijski pravnici u poglavlju o kupoprodajnim ugovorima navode da je ništavan ugovor o “iznajmljivanju/unajmljivanju” pjevača ili za podučavanje pjevanju, a da ne govorimo o muzičkim instrumentima.
Imam Ebu Hanifa kaže: “Nije dozvoljeno iznajmljivanje/unajmljivanje za pjevanje i naricanje”, što je stav i Ebu Jusufa i Šejbanija (Muhammed eš-Šejbani, El-Asl, 4/16). Također je spomenuo frule i doboš te je sve to nazvao batilom – ništavnim.
O tome imam Merginani kaže: “Nije dozvoljeno iznajmljivanje/unajmljivanje pjevača i osoba koje nariču, a to nije dozvoljeno ni kad je riječ o ‘muzičkim instrumentima’, jer je sve to iznajmljivanje u svrhu griješenja, a ugovor nije validan ako se zaključi za ono što je grijeh.... I ovo šerijatsko pitanje upućuje na zabranu muzičkih instrumenata – el-melahi.” (El-Hidaja, 3/238)
Imam Serhasi je kazao: “Ni u čemu nije dozvoljeno iznajmljivanje/unajmljivanje u svrhu pjevanja, naricanja, sviranja frulama, dobošem niti bilo čemu od zabave – el-lehu, jer je to grijeh – neposlušnost, a iznajmljivanje onoga što se smatra grijehom je ništavno.” (El-Mebsut, 16/38)
Poglavlje o neprihvatanju svjedočenja pjevača
Hanefijski pravnici smatraju da se svjedočenje onih koji se profesionalno bave pjevanjem, dakle samo pjevanjem bez pratnje muzičkih instrumenata, ne prihvata kao validno, dok zaradu stečenu na takav način smatraju zabranjenom, posebno kada je riječ o ženama, jer je podizanje glasa žena, prema njihovom mišljenju, zabranjeno, pa šta li je tek sa pjevanjem, a da ne govorimo o pjevanju uz muzičku pratnju.
U djelu Ez-Zijadat navodi se: “Ukoliko ostavi oporuku u kojoj navede da se izvrši nešto što je zabranjeno, kako prema šerijatu, tako i prema ranijim objavama, kao naprimjer oporuku u koju uvrsti pjevače i pjevačice, a pjevačice, jer je samo podizanje glasa žene zabranjeno, a da ne govorimo ako se tome pridoda i pjevanje...” (Muhammed er-Rumi, El-Inaje šerhul-Hidaje, 7/408)
Ibn Abidin o ovome također kaže: “Imenica pjevačica i pjevač ustaljeno se adetom koristi i upotrebljava za osobu koja se profesionalno bavi pjevanjem, i tako zarađuje imetak, a to je zabranjeno – haram bez ikakvog razilaženja. Stoga, kao da je želio reći da se svjedočenje ne prihvata od onoga koji se profesionalno bavi pjevanjem...” (Hašijetu Ibni Abidin, 5/482)
Imam Kasani također navodi razliku između upotrebe pojedinih muzičkih instrumenata kada govori o prihvatanju svjedočenja i uspostavljanju pravednosti kod pojedinaca, pa kaže: “Onaj koji se služi nekim muzičkim instrumentima, sagledat će se o kakvim se instrumentima radi i kakav status imaju, pa, recimo, ako koristi def i slično, to onda neće negativno utjecati na njegovu validnosti svjedočenja, ali ako se radi o instrumentima poput uda (žičanog instrumenta) i sličnih instrumenata, tada se njegovo svjedočenje neće prihvatati kao validno, jer takav instrument nije dozvoljen ni u kakvoj situaciji.” (Bedaius-sanai, 6/269)
Poglavlje o odazivu na poziv
O pjevanju i muzici neizostavno se govori u poglavljima o odazivu na poziv prilikom neke prigode, kada je predviđeno da bude pjevanja i tretirajući ovo pitanje skoro svi citiraju riječi imama Ebu Hanife, rahimehullah, koji je kazao: “Jednom sam ovim iskušan!”
Među njima je i imam Merginani koji u “El-Hidaji” upravo u ovom poglavlju decidno kaže: “Ovo šerijatsko pitanje upućuje na to da su svi muzički instrumenti – el-melahi zabranjeni, kao i pjevušenje uz (udaranje) štapom.” (El-Hidaje, 4/365) Slično se navodi i u Fetvama žitelja Semerkanda: “Slušanje muzičkih instrumenata, pa makar i zvuka koji proizvodi udaranje štapom i slično tome, smatra se zabranjenim – haramom.” (El-Muhitul-burhani fi fikhin-Nu’mani, 5/369)
Slično tome, ali u pogledu samog pjevanja kaže imam Zejnuddin er-Razi u poznatom klasiku hanefijske pravne škole Tuhfetul-muluk: “Obligatna je dužnost zabraniti sufijama, koji zagovaraju (jedan od stepena ljubavi) centralizovanu opijenost ljubavlju, da podižu glas i cijepanje odjeće prilikom slušanja pjesme, jer je sam taj čin zabranjen kada je Kur’an u pitanju, pa šta reći kada se to izvodi prilikom slušanje pjesme, koja je sama po sebi haram, a posebno u ovom vremenu.” (Tuhfetul-muluk, str. 285)
Imam Zejnuddin er-Razi također kaže: “Slušanje muzičkih instrumenata je zabranjeno – haram, no ukoliko se desi da to čovjek slučajno čuje, smatrat će se opravdanim, no potrudit će se, koliko god je to u mogućnosti, da to nikako ne sluša.” (Tuhfetul-muluk, str. 283)
Bedruddin el-Ajni u svom komentaru podrobnije pojašnjava riječi iz djela El-Hidaja: “‘…kao i pjevušenje uz (udaranje) štapom’, čime Tadžuš-Šeriah veli: ‘Ovim cilja na štap – trsku čuvara, ciljajući time da se zabrana ne odnosi isključivo i samo na frule, već čak i na udaranje štapom, a i pjevanje uz to je također zabranjeno.’” (Bedruddin el-Ajni, El-Binaje šerhul-Hidaje, 12/87)
Mnogi navode brojne mudrosti i koristi od riječi imama Ebu Hanife: “Jednom sam ovim iskušan!”, a mi ćemo se ovdje ograničiti na samo neke.
Imam Kasani o ovome je kazao: “A ako čovjek nije vođa na kojeg se ljudi ugledaju, neće se zadržavati (na mjestu na kojem se pjeva ili sluša muzika), već će izaći, jer se ostajanjem omalovažava znanje i vjera, i grješnici se podstiču na grijeh, a ovo svakako nije dozvoljeno. S druge strane, ovakav postupak imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, odnosi se na vrijeme kada još nije postao neko na kojeg se nesporno može ugledati, jer ako bi tada bio na toj razini, zasigurno da ne bi sebi dopustio ovako nešto. Ovo šerijatsko pitanje upućuje na to da je samo pjevanje grijeh i neposlušnost, baš kao i slušanje pjevanja, kao i sviranje poput frule i slušanje toga. Zar ne vidiš da je sam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, to nazvao ‘iskušenjem’!” (Bedaius-sanai, 5/129)
Bedruddin el-Ajni, komentirajući ove riječi imama Ebu Hanife, na koje je ukazao i imam Merginani u El-Hidaji, kazao je: “‘Isto tako i riječi Ebu Hanife, Allah mu se smilovao: ‘…iskušan sam’ upućuju na to da su svi muzički instrumenti – el-Melahi zabranjeni, jer se ‘iskušan sam’ kaže samo kada se odnosi na haram – zabranjeno’, tj. ne kaže se ‘iskušan sam’ u nečemu što je dozvoljeno, a Allah najbolje zna.” (Bedruddin el-Ajni, El-Binaje šerhu-l-Hidaje 12/90)
Ebu Jusuf je upitan o čovjeku koji je pozvan kod svoga komšije ili rođaka na veselje na kojem će biti muzike, odnosno upotrebe žičanih instrumenata (ud) i frula, pa je kazao: “Meni je draže da ne odazove, jer takvi nisu dostojni da im se odazove.” Na pitanje: “A šta ako se ti instrumenti upotrebljavaju u jednom dijelu kuće, a on da bude na drugoj strani?”, pa je odgovorio: “Draže mi je da im se ne odazove!” (Bedruddin el-Ajni, El-Binaje šerhul-Hidaje, 12/87)
Poglavlje o kupoprodajnim ugovorima
U brojnim poglavljima u kojima se tretiraju različita šerijatskih pitanja vezana za različite teme o kupoprodaji, mi ćemo se ograničiti na svega nekoliko primjera u kojima se govori o muzičkim instrumentima.
Imam Kasani koji je kazao: “Dozvoljeno je prodavati muzičke instrumente – el-melahi poput uda (žičanog muzičkog instrumenta), doboša, frule, defa i tome slično, prema mišljenju Ebu Hanife, no to je pokuđeno i prezreno pored dozvole. S druge strane Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da se ovakva prodaja uopće (šerijatski) ne može nikako sklopiti, jer su to sredstva za zabavljanje, napravljena za veliki grijeh – fisk i nered, stoga se uopće se ne smatraju ni imetkom, te nije ni dozvoljena njihova prodaja.
Kao argument za svoje mišljenje Ebu Hanifa navodi da se mogu koristiti za drugorazredne namjene, kao da se koriste za čuvanje (kutije) drugih stvari i slično tome, te stoga time ne izlaze iz okvirne biti imetka.” (Bedaius-sanai, 5/144)
Čak se pjevanje u kupoprodajnom ugovoru, čija se validnost uvjetuje time da budu detaljno pojašnjeni svi nedostaci onoga što je predmet kupoprodaje, upoređuje sa mahanom kastracije. Ibn Abidin je rekao: “Pjevanje je, prema šerijatskoj normi, mahana baš kao i kastracija.” (Vidjeti: Ibn Abidin, Reddul-muhtar, 5/11)
Shodno ovome, Ebu Jusuf i imam Muhammed eš-Šejbani smatraju da se uništeni muzički instrumenti ne moraju novčano kompenzirati.
Poglavlje o primirju i suživotu
U poglavlju o pravima i obavezama zimija, štićenika/ugovornika (ehluz-zimme), koji uživaju prava zaštite u islamskoj državi, tretirano je pitanje muzičkih instrumenata.
Imam Kasani kaže: “Javno činjenje grijeha koji zimije, sukladno svojim vjerskim ubjeđenjem, smatraju zabranjenim, poput bludničenja i ostalih nevaljalština, koji su zabranjeni u njihovoj vjeri, bit će im zabranjeno i u muslimanskim naseljima i gradovima, kao i njihovim naseljima, gradovima i selima. Slično je i sa frulama, udoma (arapskim žičanim muzičkim instrumentima), dobošima u pjesmama, igranjima u javnim kupatilama i slično. Sve spomenuto bit će im zabranjeno bilo da je riječ o gradovima ili selima, jer i oni sami smatraju i vjeruju da su im ove radnje zabranjene, baš kao što i mi po tom pitanju sami vjerujemo, tako da to nije izuzetak od ugovora o pružanju zaštite pa da im se ne uzme u obzir.” (Bedaius-sanai, 7/113)
Poglavlje o kaznenom pravu
Ovo se teme dotiču čak kada je riječ i o poglavlju o kaznenom pravu, tako da njihove stavove oko ove teme nalazimo i u poglavlju koji govori o kaznama, bilo da je riječ o krađi ili pak snošenju posljedica ili ti damanu/garanciji i kompenzaciji uništenog i sl.
“Nema kazne odsijecanja kada je riječ o krađi muzičkih instrumenata – el-melahi, poput doboša, defa, frule i slično, jer se ove stvari ne smatraju imetkom, ili u smatranju spomenutih stvari imetkom postoji krnjavost. Zar onaj koji polomi ovakve instrumente ne zna da Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da se za to ne snose posljedice kompenzacije/damana...” (Bedaius-sanai, 7/68)
“Nema kazne odsijecanja kada je riječ o krađi uda (žičanog instrumenta), doboša, defa, frule i svih ostalih muzičkih instrumenata – el-melahi, jer se krađa ovih stvari može protumačiti kao da je isto oduzeo kako bi njihovom vlasniku zabranio grijeh, te kako bi mu zabranio prijestup, a to je sve vjerski naređeno.” (Bedaius-sanai, 7/72)
“Također i uništavanje muzičkih instrumenata – el-melahi je dozvoljeno-mubah, no iste će se kompenzirati ukoliko se unište, prema mišljenju Ebu Hanife” (Bedaiu-s-Sana'i, 7/168), ali ne i prema mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda, kako smo to prije naveli.
(Hutba je održana u mjesecu julu 2020. godine, na Kosovu u okolini Prizrena)
Hatib: Mr. Miralem-ef. Misini