Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.
Uzvišeni Allah iskušao nas je na ovom svijetu i lijepim i onim manje lijepim stvarima, da bi se vidjelo kako će se ko prema njima odnositi i bolje i ispravnije postupati. Uzvišeni kaže: “Uzvišen i blagoslovljen je Onaj u Čijoj je ruci vlast i On nad svime ima moć, Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolja djela imati; On je Silni, Oprostitelj grijeha” (El-Mulk, 1–2). Iskušao nas je i sa slasti ugodnih djela, ali i varljivim užitkom griješenja i udovoljavanja strastima i prohtjevima duše. Uzvišeni kaže: “One koji ne vjeruju čeka patnja teška, a one koji vjeruju i dobra djela čine – oprost i nagrada velika. Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim… Allah u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na Pravi put ukazuje onome kome hoće, pa ne izgaraj od žalosti za njima; Allah, doista, dobro zna sve što oni rade” (Fatir, 7–8). Griješenje prema našem Uzvišenom Gospodaru izaziva mnogo štetnih posljedica po nas, a uživanje koje pruži je varljivo, prolazno i na kraju počiniocu grijeha ostane samo gorčina. Od Allahove neizmjerne milosti i blagosti jeste i to što nam je pružio da vidimo mnoge loše posljedice grijeha, da spoznamo mnoge uzroke i podsticaje da ih ostavimo. U prošlim brojevima govorili smo o nekim od podsticaja na ostavljanje griješenja prema Allahu, koje je spomenuo Ibn Kajjim el-Dževzijja, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin (Snaga strpljivih i oprema zahvalnih). U ovome tekstu navest ćemo još dva podsticaja, na je ukazao imam Ibn Kajjim. Uz podsticaje su navedene kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, hafizehullah, koja ih pobliže pojašnjavaju.
Svijest o unutrašnjim porivima na dobro i zlo
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Čovjek treba znati i biti svjestan da u njemu postoje dvije suprotne vrste poriva, i da je razapet između poriva koji ga usmjeravaju i vode ka najvišim stepenima Dženneta, u najodabranije, uzvišeno društvo, i poriva koji ga vuku i vode u najdublje ponore. Pa, što se više prepušta prvim, visokim porivima, to se njegov stepen povećava sve dok ne zauzme najviši mogući stepen koji mu dolikuje. A kada se prepusti i udovoljava drugim, niskim porivima, onda se spušta u nizine sve dok ne zauzme svoje mjesto u ponoru Džehennema. Kada bude htio znati da li pripada najvišim stepenima ili najdubljim ponorima, neka vidi gdje je njegova duša na ovom svijetu. Kada duša napusti tijelo, krenut će ka onim stepenima koji su je privlačili na ovome svijetu. Čovjek je sa onim koga voli, po svojoj prirodi, razumom i nagradi koju će dobiti. Onaj ko želi nešto, on tome stremi, i biva sa onima koji su mu u tome po prirodi slični. Privlači ga ono što mu odgovara. Uzvišeni kaže: ‘Reci: Svako postupa po svom nahođenju...’ (El-Isra, 84). Časne duše teže svojim bićem, namjerom i djelom prema visinama, a niske, zle duše prema ponorima.”
U svakom čovjeku postoje dvije vrste suprotstavljenih poriva i sila privlačenja: porivi i sila privlačenja koji ga vode ka najvišim stepenima, u najodabranije, uzvišeno društvo, i druga vrsta poriva i sila privlačenja koji ga vode ka najdubljim ponorima. Neki od tih poriva i sila privlačenja su: duša koja je sklona zlu, šejtan, loš drug, pa ako čovjek krene tamo gdje ga vode porivi dobra, uspjet će i sačuvat će se! A ako bude slijedio i udovoljavao porivima zla, propast će! Allah nas sve sačuvao toga! Kada ovo spozna, onda je obaveza na svakom muslimanu i muslimanki, koji sebi želi dobro, da bude oprezan i razborit, pa prepozna porive dobra i njih se drži, kao i da prepozna porive zla i zabluda, udalji ih od sebe i pazi se i čuva se od toga da ih slijedi i udovoljava im. Jer, čovjek će biti okupljen (na Sudnjem danu) sa onim koga voli, kao što je vjerodostojno navedeno u hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (Sunennut-Tirmizi, 2385; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Fikhus-sire, 214).
Čišćenje prije ukrašavanja
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Čovjek treba znati da prostor mora biti prazan da bi se spustila kiša milosti. Rastinje mora biti uklonjeno da bi njiva rađala. Ako prostor nije prazan, kiša milosti nema gdje da se spusti. Ako je i ispražnjen, ali nije očišćen od rastinja, prinos neće biti potpuno uspješan. Štaviše, to rastinje može nadvladati usjeve i prekriti ih. Potrebno je, dakle, očistiti njivu, pripremiti je za usjeve, a zatim posijati sjeme i očekivati kišu. Isto tako, čovjek treba očistiti svoje srce od loših želja i ružnih pomisli, da posije u njemu sjeme zikra, razmišljanja, ljubavi i ihlasa, izloži ga puhanju vjetra milosti, i da očekuje spuštanje kiše milosti u pravo vrijeme, i tek nakon toga čovjek zaslužuje da ugleda rod. I kao što se nadamo da se spusti kiša u određeno vrijeme, tako se nadamo da ćemo se zateći u zikru i dovi u odabranim vremenima kada Allah ne odbija ničiju dovu i obilno daruje, tim više ukoliko su nade udružene i srca spremna u mubarek – blagoslovljenim vremenima i skupovima, kao skup na dan Arefata, skup radi molitve za kišu, ili na skupu prilikom džuma-namaza. Udružene namjere i mnoštvo dova jesu ono što je Allah učinio uzrokom stjecanja dobra i spuštanja milosti, kao što je i za druge stvari (na ovome svijetu) učinio da imaju svoje uzroke i povode. Štaviše, izvjesnije je da će se spustiti Allahova milost nego da će se desiti nešto iz pojavnog svijeta nakon ispunjenja njegovih uzroka. Ali, čovjek usljed svoga neznanja pada pod utjecaj vidljivog naspram onog što nije vidio, i pojavne stvarnosti koja nadvlada razum. Usljed svoje nepravednosti, preferira ovo prvo i ono na što upućuje, nad drugim i ono na što ono upućuje (i ljepotâ koje se kriju iza toga). A kada bi čovjek ispraznio i očistio svoje srce, pripremio ga i popravio njegovo stanje, vidio bi nevjerovatne stvari. Doista, Allahovu blagodarnost i milost može odbiti samo prepreka koja se nalazi u samom čovjeku. Ako bi te prepreke nestalo, dobrote i milost pohrlili bi ka njemu sa svih strana. Razmotri stanje velike rijeke koja napaja svu zemlju pored koje prođe, a onda se između nje i suhog i neplodnog zemljišta nađe brana i gusta barijera, i kako da se tada vlasnik tog zemljišta žali na njenu neplodnost i sušu a rijeka pored njegovog zemljišta!”
Imam Ibn Kajjim, rahimehullah, pojasnio je veličanstveno pravilo, a to je da je uklanjanje i čišćenje iz srca prljavština širka, novotarija u vjeri i grijeha, uvjet za postizanje dobra i blagoslova od Allaha. S tim u vezi naveo je primjer očigledan svima, da ko hoće nešto da posije i da mu uspiju usjevi, prvo mora da očisti njivu od rastinja, korova i sl., pripremi je za usjeve, i tek tada će ta njiva biti pogodna i upotrebljiva za sijanje i očekivanje sjetve i nicanje plodova. Također je potrebno da pazi na usjeve, okopava ih i štiti od svega što im šteti, udaljavajući i sprečavajući korov i insekte da im štete, jer mogu prouzrokovati njihovo truljenje i propadanje. Tek tada će usjevi biti sačuvani i pravilno rasti i dozreti. Isto tako je potrebno da bude stanje vjernika: treba da se trudi da prvo očisti i ukloni iz svoga srca sve vrste širka i grijeha, da bi ga onda napunio imanom i ubrao plodove imana. Nakon toga, potrebno je da čuva taj iman i čisti ga od primjesa griješenja i nepokornosti, žureći sa pokajanjem i traženjem od Svemilosnog oprosta (za počinjene grijehe i nepokornosti), te udaljavajući ih i otklanjajući od sebe, a sve to da bi iman oplemenio njegovo srce, razvijao se i rastao u njemu, te da bi se u njega ulijevala Allahova milost i blagoslov.
“Allahumme inneke afuvvun tuhibbul-afve fa’fu anna! – Allahu moj, Ti si Onaj Koji prašta, voliš oprost, pa nam oprosti!”
(Izvor: Abdurrezzak b. Abdulmuhsin el-Bedr, Bevaisul-hulas minez-zunub)