U kazivanju o Ademu, alejhis-selam, govori se o prvom i vječnom neprijateljstvu između čovjeka i prokletog šejtana. Uzvišeni Allah ukazuje nam na to kakva je priroda čovjeka i šejtana, i na načine šejtanskog uljepšavanja ružnoga djela: "Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: 'O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?'" (Taha, 120). Naš Gospodar podučava nas da svako nije iskren savjetnik, čak i da se zakune Uzvišenim Allahom: "...zaklinjaše im se: 'Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!'" (El-A'raf, 21). Jedna od najvećih koristi spomenutog kazivanja jeste način zaštite od prokletoga šejtana: "On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju." (En-Nahl, 99)
Pouke iz kazivanja
Prva pouka: Uzvišeni Allah kazuje o Ademu, alejhis-selam, u mnogim ajetima u Svojoj Knjizi. Ovo kazivanje ubraja se u najveličanstvenija kazivanja u pogledu kojeg su saglasni svi poslanici, potvrđuju ga i sve nebeske objave, i u njega su ubijeđeni svi sljedbenici vjerovjesnika od prvih do posljednjih. Tako je bilo sve do pojave prezrene skupine otpadnika, koja je zanijekala sve ono s čime su došli vjerovjesnici, poričući postojanje Stvoritelja, a pritom potvrđujući i prihvatajući samo prirodne nauke i ono što mogu spoznati svojim razumom. Na temelju ovog pravca, koji je ujedno i najudaljeniji pravac od istine, čemu svjedoči i šerijat, a i zdrav razum, oni su zanijekali postojanje Adema i Have, i sve ono što su o njima kazali Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Oni smatraju da je čovjek bio životinja i to majmun, ili nešto slično njemu, i da je evoluirao do današnjeg stanja. Obmanuti iskrivljenim teorijama, utemeljenim na razumskim nagađanjima i sumnjama, koje su u svojoj osnovi neispravne, ostavili su sve ispravne i vjerodostojne nauke, a posebno znanje koje su donijeli poslanici, te se nad njima ostvaruju riječi Uzvišenog: "Kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili, oni su se znanjem koje su imali dičili, i snašlo ih je ono čemu su se stalno rugali" (El-Mu'min, 83). Njihov slučaj jasan je svim muslimanima, kao i svima onima koji potvrđuju postojanje Stvoritelja, i svi dobro znaju da su oni zabludjela skupina. Međutim, neki muslimani prihvatili su određene stavove ove skupine, pa je tako jedna grupa savremenika protumačila značenje sedžde koju su meleki učinili Ademu, alejhis-selam, kao potčinjavanje ovoga svijeta ljudima, i da je Allah sve zemaljske materije potčinio čovjeku. Oni koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan nemaju nikakve sumnje u pogledu toga da je ovakav stav utemeljen na tim pokvarenim mišljenjima kojima se iskrivljuje Allahova Knjiga, i da nema nikakve razlike između njih i pogrešnih stavova batinija i karamita, nevjerničke zabludjele sekte. Ako bi se na tako iskrivljen način tumačilo ovo kazivanje, to bi se reflektiralo i na druga kur'anska kazivanja, pa bi Kur'an, koji je pojašnjenje za sve stvari, uputa i milost, bio izložen svakom neprijatelju islama da ga tako tumači, što bi dovelo do iskrivljenja kur'anskog teksta, pa bi uputa postala zabluda, a milost kazna. Slavljen neka si Ti, Gospodaru, ovo je velika potvora. Za osporenje tog prezrenog stava vjerniku je dovoljno da pročita ono što Allah pripovijeda o Ademu, alejhis-selam, i sedždi meleka, pa da zaključi da je taj stav apsolutno proturječan namjeri Allaha i Njegova Poslanika, pa makar ga ukrasili i lijepim riječima njegovi pobornici i makar ga pripisali nekim osobama o kojima imamo lijepo mišljenje. A istinski vjernik nikada neće ostaviti svoj iman, niti Knjigu svoga Gospodara radi ispraznih tlapnji zaslijepljenih pobornika nakaradnih stavova.
Druga pouka: Odlikovanost i vrijednost znanja. Kada je melekima postalo jasno da je Adem nad njima odlikovan znanjem, tada su spoznali njegovu potpunost, i da on zaslužuje poštovanje.
Treća pouka: Onaj koga Allah počasti znanjem, dužan je da prizna tu Allahovu blagodat, i da kaže onako kako su kazali i meleki i poslanici: "Hvaljen neka si!", rekoše oni, "mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio." (El-Bekara, 32)
Usto, dužan je da se sustegne od govora o onome što ne zna, jer je znanje najveća blagodat, a zahvalnost na njoj iskazuje se priznanjem da znanje dolazi od Allaha i iskazivanjem hvale Allahu na tome što nas je poučio, zatim prenošenjem tog znanja neukima, i suzdržavanjem od govora o onome o čemu se nema znanje.
Četvrta pouka: Zavist, oholost i pohlepa najpogubnija su svojstva za čovjeka, jer je Iblisa oholost i zavist prema Ademu, alejhis-selam, odvela u propast, a Adema, alejhis-selam, i njegovu suprugu pohlepa je navela na skrnavljenje stabla, a da ih nije sustigla Allahova milost, to bi ih odvelo u propast. Međutim, Allahova milost upotpunjuje nedostatke, nadomještava manjkavosti, izbavlja iz propasti i podiže onoga ko posrne.
Peta pouka: Čovjek je dužan da, kada počini grijeh, odmah požuri da se pokaje i prizna grijeh, i da kaže ono što su kazali i naši roditelji Adem i Hava, alejhima-selam, iskreno, iz srca, jer nam je Uzvišeni Allah i opisao njihovu tevbu, upravo zato da se povedemo za njima i tako postignemo uspjeh i sreću, i spasimo se propasti: "Gospodaru naš", rekoše oni, "sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni" (El-A'raf, 23). Također, obavijestio nas je o riječima šejtana, njegovoj prijetnji i zavjetu da će nas zavoditi na sve načine, upravo iz razloga da se pripremimo za tog neprijatelja koji otvoreno pokazuje svoje iskonsko neprijateljstvo. Allah voli da se šejtanu suprotstavimo svim mogućim sredstvima, kloneći se njegovih puteva i stopa, i djela za koja se bojimo da će dovesti do upadanja u njegove zamke, kao i izgradnjom zaštite učenjem vjerodostojnih virdova, srčanih zikrova i raznovrsnih dova utjecanja. U najefikasnija oružja koja uništavaju šejtana ubraja se istinski iman, snažan oslonac na Allaha, suprotstavljanje i prkošenje šejtanu činjenjem dobrih djela, potiskivanje vesvesa i ružnih misli koje on neprestano ubacuje u naša srca i razmišljanje o pozitivnom i dobrom.
Šesta pouka: U ovom kazivanju nalaze se i dokazi o Allahovim imenima i svojstvima koja je On za Sebe potvrdio, bez razdvajanja između svojstava bića i svojstava djelovanja.
Sedma pouka: Allah ima dvije ruke, kao što je to jasno spomenuto u kazivanju o Ademu, alejhis-selam: "O Iblisu!", rekao je On, "šta te je navelo da ne učiniš sedždu onome koga sam Ja Svojim dvjema rukama stvorio?" (Sad, 75). Uzvišeni Allah ima dvije ruke, pa kao što Njegovom biću ništa ne sliči, tako su i Njegova svojstva uzvišena i ne sliče svojstvima stvorenja.
Osma pouka: Potvrđivanje svojstva govora Allahu Uzvišenom, On govori šta želi i o onome o čemu želi, On je sveznan i mudar. (Tejsirul-Kerimir-Rahman, str. 55)
Deveta pouka: Kada čovjek ne može dokučiti neku skrivenu Allahovu mudrost u stvaranju pojedinih stvorenja ili propisivanju pojedinih naredbi, dužan je da se pokori, a da svoj razum kao nepotpun i manjkav kori, i da potvrdi i prizna Allahu apsolutnu mudrost. (Ibid.)
Deseta pouka: Allah brine o melekima i podučio ih onome što im je bilo skriveno, i upozorio na ono što nisu znali. (Tejsirul-Kerimir-Rahman, str. 55)
Jedanaesta pouka: Ljudi i džini dijele se na dvije skupine: sretnike i nesretnike, a u ovom kazivanju opisana su svojstva obje skupine, kao i djela koja vode sreći ili nesreći. Također, džini su po pitanju nagrade i kazne poput ljudi, a isto tako se i na njih, kao i na ljude, odnose naredbe i zabrane. (Tejsirul-Kerimir-Rahman, str. 57)
Iz tefsira Tejsirul-Kerimir-Rahman, šejha Abdurrahmana es-Sa'dija, rahimehullah