Kada započnete istraživati alternativne terapije i holističke metode liječenja, onda najčešće dolazite do podataka o stoljećima starim indijskim, kineskim, japanskim metodama liječenja putem biljnih terapija. Rijetko ćete naći islamska alternativna liječenja ponuđena kao prve opcije u traženju. Iako nam je naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostavljam vam dvije stvari, ako ih se budete držali, nećete zalutati, a to su: Allahova Knjiga (Kur’an) i moj sunnet” (Muslim), najčešće i sami upadamo u određene zamke sopstvenog (ne)znanja.
Islamsko medicinsko znanje počinje sa saznanjima koja su prikupili muslimani u ranoj fazi islamske historije, uglavnom iz grčkih izvora, te onih iz Perzije, Sirije, Indije i Bizantije (Abdul Latif, Development of Pharmagology during Abbasid Period and its Relevance to Modern age). Prema islamskoj medicini, smatralo se da fizičko obolijevanje uglavnom nastaje usljed akumulacije štetnih tvari u tijelu. Tako su prejedanje, nepravilan i neredovit izbor hrane i nezdrav stil života općenito smatrani glavnim uzročnicima pojave bolesti, a što je znanost, zapravo, i dokazala. S druge strane, u islamskoj medicini velika pažnja i značaj daje se liječenju bolesti duše, te bolesti srca koje, prema učenjima treba liječiti prije liječenja bolesti tijela. Kur’an i sunnet daju nam cijeli niz lijekova za liječenje bolesne duše i srca, a i tijela. Kur’an spominje koristi upotrebe nekih vrsta hrane, kao što su datule i med, te naređuje da se klonimo nekih drugih vrsta, kao što su svinjsko meso, alkohol i druga opojna sredstva. Drugi izvor islamskih nauka – sunnet sadrži brojne smjernice u pogledu konzumiranja hrane i stila života općenito. (Amira Ayad, Zdravlje tijela i duše)
Tako jedan od zaboravljenih sunneta, koji se sve više vraća na naša područja, jeste i sama hidžama. Hidžama, poznata i pod nazivima barbiranje, strune, kupice (bosanski), cucurbitulae (latinski); wet cupping therapy (engleski), ventouses (francuski); copette (talijanski); schröpfen (njemački); al-hidžamah (arapski jezik) predstavlja najbolji oblik čišćenja organizma u svrhe preveniranja bolesti, ali i liječenja. Svi navedeni nazivi, zapravo, imaju svoje nevjerovatne povijesne inačice povezane s liječenjem cijelog niza bolesti postupkom lokalnog otpuštanja mikrokapilarne krvi pod djelovanjem vakuuma.
Dosta informacija o hidžami koje možete naći na brojnim pretraživačima vrlo su šture, nekada čak i kontradiktorne jedna drugoj. S ciljem upoznavanja ovog predivnog sunneta i razjašnjenja brojnih pogrešnih navoda, ovaj članak će biti prezentiran u dva dijela. Prvi dio predstavljamo u ovom broju, a tiče se definiranja osnovnih pojmova, povijesnih činjenica i osoba koje su svoje životne puteve i intelektualne radoznalosti utkali u hidžamu i dali nevjerovatne doprinose njezinom razvoju i očuvanju. Drugi članak ulazi u znanstvenu srž same tematike, a njega predstavljamo u idućem broju.
Razlikovanje osnovnih pojmova: cupping terapija, hidžama, puštanje krvi
U terapijskom postupku liječenja određene bolesti cupping terapija i hidžama predstavljaju dva potpuno različita pojma.
Cupping terapija
je kineska tradicionalna medicina stara nešto više od 5000 godina. Prakticiranje ove metode prošireno je na sve zemlje svijeta uključujući Evropu, Afriku, Rusiju, Srednji istok, centralnu, južnu i jugoistočnu Aziju, te SAD. Prvi ikada napisani dokument o cupping terapiji pronađen je u Makedoniji i star je oko 3300 godina, a prvi spis u kojem piše u koje je tačno svrhe liječenja korištena cupping terapija, pronađen je u 19. stoljeću u Egiptu, unutar jedne od faraonskih grobnica. Dokument pod nazivom “Ebers Papyrus” pisan je 1550-ih godina pr. n. e. i sadrži detalje o tretiranju cupping terapijom bolnih područja, groznica, obilnih i bolnih menstruacija kod žena. Cupping terapija podrazumijeva postavljanje čašice na određeni dio tijela i njezino fiksiranje uz vakuum. Tada se vakuum dobivao pomoću životinjskog roga i direktne sukcije usnama. Kinezi kao začetnici ove metoda dalje su je razvili u cijeli niz metoda, pa koriste i fire cupping (vakuum se ovdje dobiva vatrom), hot cupping (tzv. moxibustion – uz biljku moxu, pri čemu se igla zagrije u ovoj biljci, stavi na tijelo i preko nje čaša), cupping aromatičnim biljem, vrelom vodom, eteričnim uljima, biomagnetni cupping (čašice s magnetima)… Detaljno, još u tadašnje doba, cupping metoda je opisana u spisu Wu Shi Er Bing Fanga, tekstu iz nekropole Mawang Dui koji datira iz 168. godine pr. n. e. Sistematska upotreba ove metode počinje tek oko 300. godine n. e. Kineska medicina navodi Guan Sha i Guan Fa kao metodu isisavanja (hidžama). Pod direktnim utjecajem kineske tradicionalne medicine razvija se medicina Japana, također bazirana na taoističkom konceptu. U njenom okviru Kyugyoky Ryoho – terapija isisavanjem krvi (hidžama) nalazi svoje mjesto u tretmanu. (Cheng Xinnong, Chinese Acupuncture and Moxibustion)Hidžama
svoje utemeljenje ima u vjerodostojnom hadisu od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pored koje god bih skupine meleka naišao u noći Israa, rekli bi mi: ‘O Muhammede, naredi svom ummetu da čini hidžamu!’” (Ibn Madža i Tirmizi, a šejh Albani hadis je ocijenio vjerodostojnim, Sahihul-džami). Dakle, hidžama svoj početak ima u uzdizanju poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na nebo, u noći Israa i Miradža. U tom putovanju dok je prolazio pokraj meleka, oni su ga savjetovali da radi hidžamu, a i da oporuči svom ummetu liječenje hidžamom.Hidžama se razvila kao zasebna terapeutska metoda i kao takva je oporučena čovječanstvu. Njome se danas bavi hidžamologija. Uzvišeni Allah preporučio je hidžamu na način da bude čovječanstvu na usluzi kako bi pomogla u postizanju dobrog fizičkog i mentalnog zdravlja. Navedeni hadis, ali i mnogi drugi hadisi koje nismo naveli (a njih ima 273), jasno ukazuju na to da je hidžama jedna od najboljih metoda u liječenju, te da je propisana, ali da ju je i sam poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, činio i poticao da se radi. Hadisi o hidžami dijele se na one u kojima poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, potiče na hidžamu; one u kojima se spominje gdje i kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, radio hidžamu; te vremena i područja u kojima je najbolje raditi hidžamu. (Bilal Dervišić, Hidžama – najbolji lijek)
Za nas muslimane, čak da ne postoji nijedan znanstveni dokaz o koristi hidžame (a postoji na stotine izvornih znanstvenih radova), dovoljna je spoznaja da ju je radio i preporučio Allahov Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaj zaboravljeni sunnet treba biti jedna od sastavnica života i redovnog čišćenja tijela hidžamom.
Puštanje krvi
je sljedeći pojam koji treba odvojiti od hidžame. Puštanje krvi iz organizma dijelimo na opće i lokalno. Opće puštanje krvi može biti vensko (venska sekcija i flebotomija) i arterijsko. A lokalna puštanja krvi su skarifikacije, tj. ožiljci nastali iz nekog drugog razloga, ne hidžamom; skarifikacija nastala kao posljedica hidžame, te pijavice. Svaka od ovih metoda je zasebna, te osobito flebetomiju i vensku sekciju smiju raditi samo i isključivo za to educirane osobe u sterilnim uvjetima. Flebotomija predstavlja terapeutsku metodu kod koje se igla uvede u određenu venu kako bi se ispustila krv iz organizma. Bitna razlika flebotomije i hidžame jeste u tome da se flebotomijom odvodi svježa krv iz organizma, a hidžamom toksična. Učinkovita je u liječenju brojnih stanja organizma, a najučinkovitija za liječenje bolesti polycythemia vera (povećana koncentracija crvenih krvnih zrnaca u organizmu). (skillsplatform.org/blog/a-brief-history-of-phlebotomy)Osim toga, učinkovito liječi stanja: povišenog krvnog tlaka, prevelike količine željeza u krvi, povećane koncentracije holesterola u krvi, ateroskleroze. Flebotomija (FASD) također je jedan od zaboravljenih sunneta našeg poslanika, Muhammeda. Dobrovoljno davanje krvi jedan je vid sigurne flebotomije.
Povijesni pregled – činjenice
• Najstariji dokument koji govori o cupping terapiji i puštanju krvi pronađen je u Makedoniji, a star oko 3300 godina. Nakon 700 godina, seobama naroda dokument se prebacuje u Kinu i tamo dopunjava njihova saznanja i prakticiranja cupping terapije.
• Na području drevnog Egipta i Mesopotamije hidžama se primjenjuje u okviru znanosti tzv. humoralne patologije. Međutim, hidžami se tada nije pristupalo ozbiljno, sve do 400. godine pr. n. e., kada se definiraju četiri elementa koja čine ljudske karaktere, a to su: zemlja, vatra voda i zrak. Da pojasnimo, ova teorija tvrdi da je ljudsko tijelo ispunjeno sastavnicama ovih elemenata, a koje kada su u ravnoteži tijelo je zdravo. Upravo se na ovoj teoriji tada objašnjava hidžama, odnosno da se hidžamom potiče ravnoteža tzv. žuči (crne, žute, flegmatične i krvne). Te žuči predstavljaju hormone, kao žive supstance koje kolaju našom krvlju i kreiraju naše raspoloženje i karaktere. One formiraju četiri temperamenta kod čovjeka: kolerični, melankonični, sangvistični i flegmatični. Najznačajniji pronađeni dokument, u kojem su i ovi dijelovi humoralne patologije opisani, pronađen je 1550. godine pr. n. e., u egipatskim grobnicama, pod nazivom “Ebers Papyrus”.
• Ovaj dokument uzima grčki kralj Kekrops i prenosi u Staru Grčku. Gradi Atenu i omogućava najvećim medicinarima, filozofima i umovima tog doba studiranje i dokumentiranje svojih saznanja i otkrića. Između ostalog, postoje dokumenti iz tog doba i područja koji govore o hidžami i puštanju krvi.
Hipokrat
, koji se smatra ocem moderne medicine, jedini je tada zagovarao hidžamu i primjenjivao je u okviru svojih liječenja. Živio je u periodu od oko 1000 godina prije Hidžre, tj. 400 godina prije rođenja Isaa, alejhis-selam, i svoju medicinsku praksu izgrađivao je na promatranju i iskustvu, koristeći se prirodom kao osnovnim sredstvom liječenja. Između ostalog, ovu je ideju implementirao u liječenju cijelog niza duševnih i psihičkih bolesti, ali i metafizičkih, smatrajući da i bolest i demon živi u ljudskoj krvi.Galen
je u svojim pisanim materijalima bilježio u kojim je bolestima preporučivao i radio hidžamu pacijentima. Samo, on je smatrao, za razliku od Hipokrata, da se s hormonalnim neravnotežama rađamo, ali i da različita hrana potiče produkciju različitih hormonalnih disbalansa, a što je u konačnosti znanost i potvrdila. On je definirao i pojmove koje je dokazala današnja nutriciontička znanost, odnosno kako određena hrana utječe na produkciju sluzi, čineći podlogu za razvoj mnogih bolesti. Ovo je bio i početak grupacije namirnica prema krvnim grupama. Ogromno naslijeđe koje je ostavio iza sebe, poslužilo je kasnije brojnim Evropljanima i Arapima za dalji naučnoistraživački rad.Mongoli su prvi počeli koristiti staklene čaše za hidžamu prije više od 2500 godina. Njihova medicina i operativni zahvati bili su pod jakim utjecajem Indije (Ayuverde medicina), Tibetana i Butana.
• Unutar Sjedinjenih Američkih Država hidžama se radila kao dio medicinskog tretmana sve do 1860. godine.
• Evropa – hidžama je bila popularna do 18. stoljeća. U Francuskoj je postojala djelatnost berbera hirurga, pa je 1505. godine Univerzitet u Parizu počeo da ih školuje. Jedan od najpoznatijih hadžama – hirurga berbera tog doba u Francuskoj bio je Ambroise Pare.
• U Škotskoj se 1827. godine hidžamom bavila farmaceutska industrija. U svojim počecima ispitivanja određenih lijekova (otrova), iste bi ubrizgavali u zečeve i pse, a onda bi hidžamom odstranili toksičnu krv i tako spriječili trovanje.
• U Švedskoj, definiranjem sedimentacije kao pojma taloženja krvnih elemenata u krvi van ljudskog organizma, 1921. godine znanstveno je dokazana tvrdnja Hipokrata i Galena o postojanju tzv. humora (žuči) unutar krvnih elemenata i plazme koji se istalože i razdvoje sedimentacijom krvi. Danas je ova metoda značajna u okviru otkrivanja brojnih upalnih stanja organizma. Dokazana je, tada u Švedskoj, teorija da krvlju kolaju žive supstance – hormoni, a da ih hidžama dovodi u ravnotežu.
• U Velikoj Britaniji, 1512. godine postojali su doktori – berberi koju su imali svoje radioice i radili hidžamu. Za razliku od doktora medicine – liječnika, imali su drugačije uniforme, ali su bili jednako cijenjeni i prihvaćeni u društvu kao doktori medicine. Čak danas u Velikoj Britaniji možemo vidjeti njihove radionice, čiji su natpisi imali jedinstven izgled bijelog stupića oko kojeg je omotana vrpca crvene boje s loptom na vrhu. Ona bi predstavljala pijavicu, crvena boja krv, a bijela bandažu krvne žile. Na taj način bi simbolično predstavili da se unutar te prostorije radi hidžama i tretman pijavicama, ali i puštanje krvi. Hidžama je tako tamo prakticirana do 1900-ih godina do trenutka masovnog razvoja farmaceutske industrije. Potom se na području Evrope i SAD-a zabranjuje protestima Katoličke crkve koji se opiru demonskim utjecajima hidžame, tačnije, djelovanjem na džinsko-šejtanski svijet opsjednute osobe. Tada je definiraju štetnom i polahko pada u zaborav kao terapeutska metoda na tim prostorima. (ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28494847)
Islamski velikani značajni za razvoj hidžame i očuvanje ovog sunneta i danas
• Ibn Sina (Aviccena 980–1037) Ebu Ali Husein b. Abdullah Ibn Sina najpoznatiji um islamske medicine, kojem su grci dali ime Aviccena, humoralnu patologiju izučava kroz prizmu islama. Napisao je djelo Canon of Medicine (Al-Qanun fi al-Tibb), medicinsku enciklopediju od 14 volumena 1025. godine. Originalno je napisana na perzijskom i arapskom jeziku. Danas je prevedena na latinski, kineski, hebrejski, njemački, francuski i engleski jezik. Ovo je postalo najznačajnije medicinsko djelo cijelog 18. i 19. stoljeća. Tom knjigom je postavio standarde liječenja u Evropi, ali i islamskom svijetu i to je njegova najnagrađivanija knjiga, zajedno s knjigom Knjiga liječenja. Canon se koristio na mnogim medicinskim univerzitetima (Univerzitet Montpellier, Francuska 1650. godine; Kina – Huihui Yaofang). Principi medicine predstavljeni u ovoj knjizi i danas se uče na UCLA Yale Univerzitetu kao i ostali dijelovi historije medicine iz ove knjige. U ovoj knjizi, Ibn Sina je detaljno opisao humoralnu patologiju, te kako hrana, hidžama i molitva djeluju na tijelo, krv, krvne elemente i ravnotežu ljudskog organizma. Smatrao je kako višak bilo kojeg od četiri elementa žuči u krvi dovode do bolesti ili upalnog procesa. U knjizi Canon de Medicine napisao je: “Miješanjem četiri žuči u različitim masama (voljom Svevišnjeg Gospodara) formiraju se različiti organi, tamo gdje je više bijele žuči su mišići, gdje je više crne – formiraju se kosti, gdje je više flegmatične – mozak, i gdje je više žute – pluća…” Tretmani poput puštanja krvi, pijavica, hidžame dovode do otpuštanja viška ovih tekućina i dovode tijelo u stanje ravnoteže. To je današnja znanost u području hidžamologije i dokazala.
• Zahravi Ebu Kasim (936–1013) rođen je i umro u Španiji. Većinu života proveo je u Kordobi gdje je studirao i prakticirao medicinu i hirurgiju do svoje smrti 1013. godine. Bio je dvorski liječnik andaluzijskog halife Hakema II. Cijeli svoj život posvetio je medicini, a posebno hirurgiji. Svoje najbolje djelo Kita bal-Tasrf završio je godine 1000., trinaest godina prije svoje smrti. To je medicinska enciklopedija od 30 tomova koja sadrži hirurgiju, opću medicinu, ortopediju, oftalmologiju, farmakologiju i nutricionizam. Osim toga, sadrži dio koji se tiče i pedijatrije gdje je predstavio podatke dobivene tokom svoje karijere od skoro pedeset godina učenja i podučavanja drugih. Nažalost, tada neprihvaćen među liječnicima i tadašnjim znanstvenicima, smatran ekscentričnim, danas u povijesti medicine slovi među vodećim ekspertima tog doba, pri čemu se njegove mnogobrojne tehnike i hirurški instrumenti koriste i danas. Tako je izumio tzv. Kocherovu metodu za dislocirano rame i Walcherovu poziciju u akušerstvu. Opisao je kako podvezati krvne žile, te je izumio nekoliko dentalnih instrumenata. Objasnio je nasljednu osnovu hemofilije, te hiruršku proceduru za podvezivanje temporalne arterije kod migrena. Opisao je značaj korištenja instrumenta forcepa kod prirodnog porođaja, te je opisao i izumio hirurške igle. Prvi je opisao proceduru migrenskih operacija koja se ponovo vraća u 21. stoljeću. U okviru farmakologije razvio je sublimaciju i destilaciju lijekova. Predstavio je kolekciju za više od 200 hirurških instrumenata. Prvi je opisao izvanmateričnu trudnoću, radi koje su žene u to doba umirale. Dao je veliki doprinos u promicanju i liječenju cijelog niza bolesti hidžamom. Između ostalih instrumenata, prvi je izumio i hirurški skalpel.
• Od ostalih islamskih velikana tog doba koji su dali nevjerovatan značaj razvoju brojnih grana medicine su Razi Muhammed b. Zekerijja. Između ostalih njegovih dostignuća u području hemije, pedijatrije, neurohirurgije i oftalmologije, prvi je tada doveo u korelaciju mentalne/psihičke bolesti i džinsko-šejtansku opsjednutost čovjeka. Radi tog javnog istupa mnogi su ga ismijavali, no mnoge dijelove svojih knjiga posvetio je i tom izučavanju.
• Ibn Kajjim (1291–1350) bio je poznati islamski učenjak, koji je osim proučavanja teoloških aspekata islama, proučavao i medicinu. Otkrio je, u području astronomije, da su zvijezde mnogo veće od planeta. Bio je vodeći ekspert za hidžamu tog doba. Objasnio je važnost utjecaja Mjeseca na ljudsko tijelo, te objasnio zašto je hidžamu najbolje raditi 17., 19. i/ili 21. dan lunarnog kalendara. (Wet Cupping Therapy, Hijama Nation Diploma Course)
Historijski pregled pribora za rad hidžamom
Čaše za hidžamu.
Najčešće korištena “čaša” za postizanje vakuuma i istjecanje toksične krvi iz tijela putem hidžame, kroz historiju bio je životinjski rog. Rog bi imao malu rupu na kraju, koja bi se koristila za usis ustima. Tako su se šuplji životinjski rogovi koristili najviše u Evropi, Aziji, Africi i Sjevernoj Americi. Šupljine kostiju također su se koristile u ove svrhe za vrijeme Babilonskog carstva. Školjke su se koristile u Sjevernoj Americi. Kasnije su rogove zamijenile čaše od bambusa, a poslije su došle staklene čaše. Potom su se počele koristiti keramičke čaše koje su bile jako teške i često bi pucale. Metalne čaše su se koristile, također, a njih su počele mijenjate plastične čaše, razvojem polimernih materijala.Skalpeli.
U prošlosti su se koristili noževi, trnje, šiljati štapići, oštre kosti, kremeni, oštri dijelovi ribe, oštri zubi. Prije 5. stoljeća počela se u te svrhe koristiti i lanceta, a u 16. stoljeću koristio se tzv. skarifikator. On predstavlja oktagon s nekoliko skalpela. Područje koje bi se reckalo odmah bi izrezalo od 1 do 20 rezova, najčešće 12. No, problem je bio što bi ovaj skarifikator rezao 2 mm u dubinu, pri čemu bi ljudi jako krvarili i ostavljalo im je trajne koloidne ožiljke. (ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28494847)Danas se u svrhe postizanja vakuuma koristi plastična pumpa. Čaše su jednokratne i plastične, a skalpeli jednokratni hirurški. Cijeli tretman je podignut na puno veći nivo, koji u svakom svom segmentu treba da zadovolji sve principe antisepse i asepse. O tome detaljno pišemo u sljedećem članku.
Nastavlja se…