Pozivati da se čini dobro i odvraćati od lošeg osnovni su principi vjere koji su bili objavljeni svim Allahovim poslanicima. Ako bi se zanemarilo ovo znanje i propustilo djelovati u skladu s ovim principima, vjerska poruka izgubila bi svoju važnost i svrhu, što bi dovelo do širenja nereda, neznanja i zabluda. U takvom scenariju, ljudi bi najviše patili, a shvatili bi svoje greške tek kad bi bilo prekasno za ispravak.
Uzvišeni Allah kaže: "I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati -- oni će šta žele postići." (Alu Imran, 104)
Prema tome, svaka zajednica ima obavezu da angažira skupinu učenih i čestitih ljudi koji su prikladni za pozivanje ljudi Allahu. Osnovna zadaća ove skupine jeste da podučavaju ljude onome što je korisno kako u vjeri, tako i u svakodnevnom životu, da preporučuju ljudima svako dobro, koje i šerijat promovira i što su razumni ljudi prepoznali kao pozitivno -- to su pozitivni postupci i djela. Ali, u isto vrijeme oni su dužni i da odvraćaju ljude od svega što je negativno i štetno, što su Allah i Njegov Poslanik zabranili, i što su razumni ljudi ocijenili kao negativno.
Najbolja nagrada za najljepši poziv
Onaj ko poziva ljude dobru, nadajući se nagradi, i čiji je poziv prožet ljubaznošću, obazrivosti i lijepim ponašanjem, postići će najviše stepene i nagrada će mu biti uspjeh na ahiretu i Allahovo zadovoljstvo.
Uzvišeni Allah kaže: "Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete." (Alu Imran, 110)
Allah Uzvišeni govori o ovom ummetu navodeći da su najbolji ummet: "Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio." U vezi s ovim riječima Buhari navodi predanje od Ebu Hurejre, koji kaže: "Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio." Ovako navode i Ibn Abbas i grupa tabiina, a to znači "da su oni najbolji ljudi, kao i najkorisniji za ljude". U tom smislu Allah Uzvišeni kaže: "... tražite da se čini dobro, a odvraćate od zla, i u Allaha vjerujete!", a imam Ahmed navodi predanje Durre bint Ebu Leheb, koja kazuje: "Jedan je čovjek ustao dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na minberu i upitao: 'Allahov Poslaniče, koji su ljudi najbolji?', a on je odgovorio: 'Najbolji ljudi jesu oni najučeniji i najbogobojazniji, oni koji najviše navode na dobro i odvraćaju od zla, te oni koji imaju najčvršće veze s rodbinom!'"
Ovaj ajet odnosi se na cijeli ummet i na svako vrijeme, a najbolje vrijeme bilo je vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, zatim onih koji su ih slijedili, kao što Allah Uzvišeni ističe i u drugom ajetu: "Učinili smo vas također središnjom zajednicom" (El-Bekara, 143), tj. najboljima. (Muhammed Nesib er-Rifai, Tefsiru ibni Kesir, 1. tom, str. 490)
Može li musliman biti ravnodušan prema zlu?
Allah, džellešanuhu, kaže: "A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista silan i mudar." (Et-Tevba, 71)
Prema ajetu, ukoliko uočimo da se oni koji se izjašnjavaju kao muslimani ne suprotstavljaju zlu koje se širi i ne propovijedaju dobro, jasno je da ne slijede Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni poruke koje je on prenio od Gospodara. Musliman ne može ostati ravnodušan prema dešavanjima u društvu u kojem živi, jer zlo koje se nesmetano širi može jednog dana doći i do njegovih vrata, pa čak i utjecati na njegovu djecu. Međutim, kako bismo mogli pravilno izvršavati ovu dužnost, neophodno je da posjedujemo određena znanja i da ispunjavamo određene uvjete.
Da bismo mogli adekvatno izvršavati spomenutu dužnost, neophodno je da raspolažemo odgovarajućim znanjem i da jasno razumijemo granice te dužnosti. Prije svega, važno je da pojedinac poziva na dobro, počevši od sebe, odnosno svojih požuda, a zatim svoje porodice i bližnjih, a tek potom i šire društvo. Posebna pažnja mora se posvetiti načinu na koji se ta dužnost obavlja: potrebno je izbjegavati nered, voditi računa o pristojnosti (edebu) i ne prekoračiti zacrtane granice.
Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao: "Ko od vas vidi nešto negativno, neka to promijeni rukom, pa ako ne može, onda jezikom, a ako ni to ne može, onda neka osudi srcem, a to je najslabiji vid imana." (Muslim, br. 49)
Poslanikove, alejhis-salatu ves-selam, riječi: "Ko od vas vidi nešto negativno" -- ukazuju na to da je nijekanje ograničeno na viđenje. Ako je sakriveno i nije se vidjelo, ali se zna za njega, prevladavajuće je mišljenje da se to ne treba izlagati i da se ne treba istraživati ono što se krije.
Riječi: "... a to je najslabiji vid imana" -- ukazuju na to da je odvraćanje od negativnog i preporučivanje dobra sastavni dio vjerovanja. Ukazuju i na to da je onaj ko može imati neki ogranak imana i primijeniti ga bolji od onoga ko to nije u mogućnosti. Na to ukazuju i Poslanikove, alejhis-salatu ves-selam, riječi, kada govori o ženama: "A što se tiče njene nepotpune vjere, ta ona danima i noćima ne klanja" (Buhari, br. 304; Muslim, br. 79). Ovdje se ukazuje na hajz, mjesečni ciklus žene, mada joj je tada zabranjen namaz. Ipak je to učinjeno njenim nedostatkom u vjeri i to ukazuje na činjenicu da je onaj ko može da izvrši neku obavezu bolji od onoga ko to nije u mogućnosti i ko to izostavlja, makar imao i opravdanje za taj postupak. (El-Bahrur-raiku fi ez-zuhdi ve er-rekaiki, str. 185--186)
Ono što se može zaključiti iz hadisa Ebu Seida el-Hudrija jeste sljedeće:
• To što srce ne prezire određenu negativnost ukazuje na nestanak imana iz njega.
• Zadovoljstvo negativnom pojavom jedan je od najgorih prijestupa.
• Obaveza iskazivanja prezira prema negativnom, na bilo koji način, pod uvjetom, da se kritiziranjem i mijenjanjem negativnog ne čini nešto što je gore od toga. (Behdžetun-nazirine šerhu rijadis-salihin, str. 158)
Adabi pozivanja da se čini dobro i odvraćanja od lošeg
• Onaj ko poziva da se čini dobro, a odvraća od lošeg treba da bude obziran, blag i strpljiv kada ga vrijeđaju, jer nužno je da će ga vrijeđati. Ako ne bude blag i strpljiv, ono što će pokvariti bit će mnogo veće nego ono što će popraviti. Vjerovjesnik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: "Uistinu je Allah blag i voli blagost. Za blagost će dati mnogo više nego što daje za žestinu i što daje za bilo šta drugo." (Buhari, br. 6927; Muslim, br. 2165)
Na to je ukazao i Lukman koji je rekao svom sinu: "I traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi -- dužnost je tako postupiti." (Lukman, 17)
• Musliman treba da poziva da se čini dobro i da odvraća od lošeg u onim stvarima gdje je jednak propis i za učenog i za neukog -- blud, alkohol, želja za slavom i pokazivanjem, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, laž, zaklinjanje nečim drugim osim Allahom i Njegovim svojstvima, oslanjanje na nekog drugog osim na Opskrbitelja, vrijeđanje drugih ljudi, ostavljanje namaza, posta i hadža, pomaganje nepravednika i slični grijesi koji su se proširili među ljudima, svejedno da li opomena imala koristi ili ne.
• Onaj ko poziva da se čini dobro i koji odvraća od lošeg treba da otrpi nepravdu vođa i da se ne bori protiv njih silom dokle god oni obavljaju namaz, kao što je Vjerovjesnik, alejhis-salatu ves-selam, rekao: "U pogledu njih ispunite svoje obaveze, a Allaha molite za svoja prava." (Buhari, br. 7052)
• Shodno onom što se navodi u knjigama i sunnetu o pozivanju na činjenje dobra i odvraćanju od negativnog, i shodno stavovima učenjaka selefa, ukoliko musliman ne bude osjećao bol zbog nekog propusta u vjeri, to znači da ga to zlo ne tišti. Mora se osjećati kao što bi osjetio bol kada bi izgubio imetak, dijete ili nekoga vrijednog i dragog. Svi oni koji ovako ne osjećaju, da Allah sačuva, zadovoljni su negativnim i obuhvaćeni su kaznom.
• Musliman treba da zna da u odvraćanje od negativnog spada i uspostavljanje kazne i njeno provođenje nad onim ko izlazi iz Allahova šerijata, a onaj ko ima vlast obavezan je, bilo da je učenjak ili neko drugi, da poziva da čini ono što naređuju Allah i Njegov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam.
• Musliman treba da zna da je Allahova Knjiga, kroz nekolicinu ajeta, ponudila opće savjete koji svim daijama i onima koji pozivaju da se čini dobro i koji odvraćaju od negativnog -- ukazuju na najbolji način i metode. Svi koji se budu pridržavali ovih metoda u svom znanstvenom i praktičnom životu, uspjet će na najbolji način da dostave emanet kojim ih je Allah zadužio i da ispune obavezu koju im je On Uzvišeni odredio.
• Musliman treba da zna, bez ikakve sumnje, da se na sve ono što je vezano za vjeru, a što je potrebno mukellefu, obavezno mora ukazati. Inače, problem i prijestup samo će narasti. Uzvišeni kaže: "One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju..." (El-Bekara, 159)
• Onaj ko poziva da se čini dobro i odvraća od negativnog, treba da koristi birane riječi i da ima blag pristup, kako bi ostavljao jači utisak na ljude i kako ga oni ne bi ostavili i razbježali se od njega. Uzvišeni kaže: "Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine" (Alu Imran, 159); "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!" (En-Nahl, 125)
• Musliman koji poziva da se čini dobro, a odvraća od negativnog obavezan je da primjenjuje ono čemu poziva i kloni se onoga od čega odvraća. Ako ne čini tako, onda on čini više štete nego što koristi. Neka zna da se ljudi ugledaju na njega, i da će zbog njegove pogreške ili zablude mnogi ljudi pogriješiti i u zabludu upasti. Neko je rekao: "Pogreška učenog uzrokuje pogrešku zajednice." (Ejmen Ahmed Muzejjen, Enciklopedija islamskog ponašanja, str. 165--166)
Stoga, pozivati da se čini dobro i odvraćati od zla nisu samo islamske dužnosti, već i načini da se promoviraju harmonija, razumijevanje i moralnost u društvu. Pravilnom primjenom ovih adaba muslimani mogu značajno doprinijeti općem dobru, osiguravajući da njihova zajednica raste i razvija se u skladu s islamskim vrijednostima.