Prilikom razumijevanja sunneta i procesa zaključivanja pravnih propisa, pored poznavanja kur'anskih ajeta, koji govore o određenoj islamsko-pravnoj tematici, neophodno je poznavati hadise koji govore o tom istom poglavlju. Prethodno smo govorili o važnosti tematskog sakupljanja hadisa te analiziranja njihove autentičnosti, a ovdje ćemo detaljnije govoriti o poznavanju hadisa koji govore o pravnim propisima u islamu -- ehadisul-ahkam.
Ehadisul-ahkam u širem smislu odnosi se na hadise koji govore o propisima, a u užem smislu odnosi se na hadise koji su preneseni sa ispravnim lancem prenosilaca, iz kojih se, na vrlo specifičan način, može zaključiti određeni pravni propis.
Islamski učenjaci su, zbog važnosti ove tematike, pridavali ovoj vrsti hadisa veliki značaj. Poznato nam je iz hadiske nauke, da se prikupljanje i zapisivanje hadisa u prvim stoljećima islama odvijalo na način da su hadisi zapisivani shodno ashabu koji ih prenosi, i to u knjige poznate kao musnedi, kao naprimjer Musned imama Ahmeda. Također, hadisi su zapisivani u knjige koje su objedinjavale sve vrste poglavlja, od vjerovanja, obredoslovlja, pa do edeba, a takve su knjige poznate kao džami, kao naprimjer Sahih imama Buharija ili Sahih imama Muslima. Pored ovih knjiga, islamski učenjaci su hadise zapisivali u knjige koje govore o fikhskim propisima, a najpoznatiji autor jedne takve knjige jeste imam Ebu Davud, koji je svoj Sunen poredao i poglavlja naslovio prema fikhskim oblastima. Poslije imama Ebu Davuda, veliki broj islamskih učenjaka posvetio je posebnu pažnju ovom načinu prikupljanja hadisa, na način da su pisali komentare na postojeće knjige, ili da su hadise iz tih knjiga bilježili bez lanaca prenosilaca, ili da su navodili samo onaj dio hadisa koji govori isključivo o propisu o kojem dotično poglavlje govori. Neki su pak, poput Ibn Abdulhadija, pored hadisa koji govore o propisima, posvetili veliku pažnju eventualnim slabostima i mahanama, kako u lancu prenosilaca, tako i u samom tekstu hadisa. Prije nego što spomenemo osnovne knjige koje se bave ovom tematikom, neophodno je da znamo da su autori ovih knjiga odabrali i zapisali hadise iz već postojećih, prethodno napisanih knjiga, te da je cilj pisanja ovih knjiga između ostalog bio:
• objedinjavanje hadisa, koji govore o propisima, na jednom mjestu;
• pristupačnost i olakšavanje njihovog pamćenja;
• poznavanje dokaza mezheba;
• slijeđenje dokaza;
• poznavanje vjerodostojnosti hadisa;
• olakšavanje razumijevanja propisa.
Knjige koje sadrže hadise o propisima
• El-Ahkamul-kubra, El-Ahkamul-vusta (sadrži oko 5000 hadisa), i El-Ahkamus-sugra (sadrži 115 hadisa) autora Abdulhakka el-Ešbilija (581. h. g.);
• Umdetul-ahkam el-kubra (sadrži 860 hadisa) i Umdetul-ahkam es-sugra (sadrži 430 hadisa) autora Abdulganijja el-Makdisija (600. h. g.);
• El-Ahkamul-Kubra i El-Munteka (sadrži 3926 hadisa), autora Medžduddina b. Tejmijje (653. h. g.);
• El-Imam i El-Ilmam (sadrži 1632 hadisa), autora Tekijjuddina Muhammeda b. Alijja b. Dekika el-Ida (702. h. g.);
• El-Muharrer (sadrži 1324 hadisa), autora Ibn Abdulhadija (744. h. g.);
• El-Bulgatu fi ehadisil-ahkam (sadrži 505 hadisa), autora Siradžuddina b. Nahvija (804. h. g.);
• Takribul-esanid ve tertibul-mesanid (sadrži 416 hadisa), autora hafiza Abdurrahima el-Irakija (806. h. g.);
• Bulugul-meram (sadrži 1371 hadis), autora Ibn Hadžera el-Askalanija (852. h. g.).
Nema sumnje da svako od spomenutih djela ima svoje specifičnosti i posebnosti, kao i naučne koristi, međutim, kada je u pitanju pamćenje knjiga koje sadrže hadise koji govore o propisima, onda bi redoslijed bio sljedeći:
• Umdetul-ahkam es-Sugra;
• El-Bulgatu fi ehadisil-ahkam;
• Takribul-esanid ve tertibul-mesanid;
• El-Muharrer ili Bulugul-meram;
• El-Ilmam;
• El-Munteka.
Hadisi koji se koriste u poglavljima halala i harama
Prije nego što se pristupi određivanju određenog šerijatskog propisa u nekom poglavlju, potrebno je znati da je osnova u određivanju nekog propisa ta da se propis može jedino odrediti na osnovu hadisa koji je prihvatljiv, to jest ili je sahih (vjerodostojan), ili hasen (dobar) sam po sebi (lizatihi) ili ako se pojača (li gajrihi).
Sufjan es-Sevri (181. h. g.) rekao je: "Uzimajte znanje o halalu i haramu isključivo od onih koji su predvodnici u tom znanju." (El-Metaliu vel-usul fi fehm ehadis er-Resul, 2/519)
Abdurrahman b. Mehdi (198. h. g.) rekao je: "Kada prenosimo hadise o nagradama, kaznama i odlikama, tada nismo toliko strogi u pogledu prenosilaca, a kada prenosimo hadise o halalu i haramu, tada smo strožiji u pogledu stanja prenosilaca." (El-Metaliu vel-usul fi fehm ehadis er-Resul, 2/520)
Međutim, primjetno je da neki autori knjiga u kojima su hadisi o propisima, zabilježe i spomenu neki hadis koji je daif (slab). Ako znamo da je osnova određivanja propisa ta da se koriste isključivo prihvatljivi hadisi, zašto su onda ti učenjaci u pravna poglavlja uvrstili slabe hadise?
Ovdje ćemo za to navesti nekoliko razloga.
• Možda se taj učenjak u izvođenju propisa oslanja na mursel, munkati ili hadise u čijem se lancu nalazi nepoznat prenosilac.
• Možda su određeni hadis neki učenjaci ocijenili slabim, a drugi prihvatljivim.
• Možda je taj učenjak naveo taj hadis iz predostrožnosti.
• Možda je to hadis po kojem su učenjaci radili.
• Možda u određenom poglavlju ne postoji prihvatljiv hadis niti govor ashaba.
• Možda je hadis spomenut u poglavlju o vrlinama, dobrim djelima, kaznama, itd.
• Možda slabi hadis sadrži pojašnjenje nekog propisa koje ima osnovu u vjerodostojnom hadisu.
• Možda je spomenut kako bi se znalo da je slab.
• Možda je spomenut kako bi se pojačao drugim hadisima.
• Možda je spomenut kako bi se pokazalo da to poglavlje sadrži sve vrste hadisa.
Islamski učenjaci brižljivo su se odnosili prema ispravnom razumijevanju i tumačenju vjerskih propisa, nastojeći da muslimanima olakšaju shvatanje i primjenu šerijatskih propisa.