Menu

Praktični savjeti za podučavanje Kur’anu

Pripremio Muaz Smajlović
Tema Da'vaČitanje 10 minuta

Vodeći se hadisom, koji prenosi ashab i halifa Osman b. Affan, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Najbolji od vas su oni koji uče Kur’an i druge njemu podučavaju” (Buhari), u ovom tekstu ćemo govoriti o metodi podučavanja tedžvida, nastojeći na jednostavan način ponuditi nekoliko korisnih metoda, praktičnih savjeta i zanimljivih iskustava svakom mualimu, roditelju ili starijem bratu i starijoj sestri koji podučavaju nekog nečemu svetom i uzvišenom.


Tedžvid – nauka o pravilima učenja Kur’ana kao nauka izučava se kao praktično znanje koje nam je potrebno kako bi vjernik eliminirao greške u učenje Božije Riječi. Radi toga, a uviđajući napore koje ulažu muslimani kojima arapski nije maternji jezik – što nije teško uočiti, preporučljivo je da im ne otežavamo put opterećavajući ih tedžvidskim pitanjima pukog teorijskog karaktera ili nedoumica gdje se učenjaci razilaze, a što ne utječe na praktičnu primjenu pravila tedžvida, upravo radi toga što bi naš primarni cilj trebao biti omogućiti im da uče Allahovu Knjigu tačno i tečno.

Imajući na umu prethodnu misao, trebali bismo uvijek nastojati pronaći nove metode koje će nam omogućiti da ostvarimo primarni cilj, a da ne primoravamo učenike da napamet nauče veliki broj tedžvidskih pravila što će im oduzeti mnogo vremena, spriječiti ih da nastave učenje ili demotivirati zbog opširnosti, teoretiziranja ili pretjeranog detaljiziranja. Na tragu toga, u ovom članku ćemo spomenuti nekoliko ideja koje će omogućiti mualimu na naučno-praktičan način da stavi u ruke svom učeniku ključ za tačno učenje (tilavet) Kur’ana, a naročito zbog toga što nam je olakšano uvrštavanjem tedžvidskih pravila u sami Mushaf u kvalitetnim štampama, te izumom savremenih tehnoloških pomagala.

Na početku je važno spomenuti nekoliko pravila koja treba uvažiti kako bi bilo koja ideja urodila plodom i kako bi čas tedžvida ostvario predodređene ciljeve:

• Pravilno učenje Kur’ana usvaja se slušanjem učitelja koji pravilno i krajnje tačno uči Kur’an.

• Pravilno učenje Kur’ana ne postiže se ispravljanjem svih pogreški za jedan čas, nego se jedan čas posveti jednom tedžvidskom pravilu, koje se pojasni učeniku, a zatim se praktično uvježbava, dok se ispravljanje ostalih pogreški prepušta za naredne časove onda kada se obrade pravila vezana za iste.

• Preporučeno je da se tedžvidska pravila obrađuju postepeno, s akcentom na jedno, te da učitelj zanemeri druge pogreške, ali da nikako ne bude “popustljiv” u načinu primjene pravila koje se tretira na datom času, ili koje je prethodno obrađeno, zato što je teško naknadno ispraviti ukoliko se novonaučeno pravilo pogrešno primijeni.

• Ukoliko određeno pravilo bude zahtjevno učeniku za razumjeti, možemo mu olakšati ponovnim pojašnjavanjem na drugačiji način, a nikako ponavljanjem istog objašnjenja više puta.

• Poštivanje i pravilna primjena tedžvidskog pravila važnija je od imenovanja tog pravila.

• Učitelj tedžvida za učenike kojima maternji jezik nije arapski nema drugog izbora nego da im pojašnjava pravila na njihovom maternjem jeziku.

Savjeti za učenje tedžvida

U narednim redovima navest ćemo nekoliko praktičnih metoda koje se mogu primijeniti u podučavanju tedžvidskih pravila:

Skrenuti pažnju na slova koja se ne izgovaraju. U Mushafu se pojavljuju slova koja se pišu a ne čitaju, ponekad do četiri slova uzastopno napisana, što može otežati učeniku da pravilno uči, npr.: “... ويُقِيمُوا الصَّلاةَ...” – gdje učenik mora direktno preći sa slova “m” na kojem je vokal “u” na slovo ṣ (transkripcija za slovo: ص) na kojem je tešdid i vokal “a”, zbog čega se učitelju preporučuje da markira ovaj dio koji se ne izgovara i skrene pažnju učeniku na njega.

Skrenuti pažnju učeniku na pogrešku bez prekidanja. Preporučuje se da nakon što učenik dovrši učenje ajeta, učitelj mu ukaže na mjesto pogreške i dadne priliku da se sam pokuša sjetiti pravila i ispraviti svoju pogrešku, prije nego što on direkno intervenira.

Koristiti se jasno definiranom metodom za praktičnu vježbu pronalaskom primjera za tedžvidsko pravilo nakon što se ono obradi i pojasni. Kao primjer za to možemo navesti da nakon što učitelj pojasni učeniku pravilo izhār, te ga na praktičan način uvježba s njim, on odabere stranicu časnog Kur’ana gdje će učenik imati zadatak da pronađe sve postojoće primjere obrađenog pravila, na osnovu prethodno definirane metode s jasnim koracima, što će učeniku pomoći da izvrši zadatak i da pravilo ostane duboko urezano u njegovom pamćenju. Jasni koraci za ovakvu vježbu mogli bi biti:

– Pronađi slovo “n” na kojem je sukun ili tenvin (dvostruki vokali) bilo koje vrste.

– Pogledaj koje se slovo nalazi iza “n” ili tenvina.

– Odredi da li to slovo pripada grupi od šest ždrijelnih glasova izhara ili ne (šest ždrijelnih/grlenih glasova izhara su: ء، ه، ع، ح، خ، غ).

– Tačno pročitaj primjer gdje se pojavljuje pravilo.

Eliminiranje pogrešnih odgovora prije pronalaska tačnog. Ovu metodu možemo koristiti kada su u pitanju pravila gdje se znatno međusobno razlikuje broj slova koje pravilo obuhvata po principu eliminacije, npr. iḥfā’ (skrivanje ishodišta glasa “n”) ili izhārun šefevijjun (usneni izhar). Kao primjer za to možemo navesti da učenik ne uspije prepoznati pravilo vezeno za slovo “m” na kojem je sukun u dijelu ajeta: “... فَقَالَ لَهُمْ رَسُولُ اللهِ ...”, pa mu učitelj pomaže da sam otkrije pravilo postavljajući pitanja: “Koje slovo je iza slova ‘m’ na kojem je sukun?” “Slovo r”, odgovara učenik. “Da li je slovo r jedno od slova idgāmun šefevijjun?”, pita učitelj. “Nije”, odgovara učenik. “Da li je od slova iḥfāun šefevijjun (usneni ihfa)?”, pita učitelj. “Nije”, ponovo odgovara učenik. “Dakle, to pravilo je...”, kaže učitelj. “Pravilo je izhārun šefevijjun (usneni izhar)”, zaključuje učenik. “Ako je tako, kako će se to izgovarati?”, i tako slično s drugim pravilima. Na ovaj način učitelj navikava učenika da razmišlja postepeno i naučno utemeljeno kako bi odredio i primijenio odgovarajuće pravilo.

Obezbijediti učeniku više izvora za pravilno učenje. Učitelj ne bi trebao biti učeniku jedini izvor pomoću kojeg usvaja pravilno učenje Kur’ana. Tako prilikom usvajanja načina učenja određene sure, preporučljivo je da učitelj ponudi učeniku nekoliko video ili audio-zapisa priznatih učača, a zatim da zajedno s učenikom porazgovara u vezi s onim što je slušao, postavljajući pitanja: “Da li si primijetio kako je šejh ovo izgovorio?”, “Da li si obratio pažnju na oblik usta?” i sl. Na ovaj način učitelj nudi učeniku više izvora pravilnog učenja, uči ga da obrati pažnju na tedžvidska pravila dok neko drugi uči, kao što povećava povjerenje učenika u ono što mu nudi i u način na koji mu to prezentira.

Postepeno uvježbavati složene glasovne strukture. Učeniku je uvijek teže savladati način čitanja dvije uzastopne riječi koje su povezane tedžvidskim pravilom, npr. dvije riječi u ajetu: “أَيَحْسَبُ أنْ لنْ يَقدِرَ عَلَيْهِ أَحَد”, gdje se pojavljuje idgāmun bilā gunneh (uklapanje bez nazala) u čitanju prvog slova “n” i “l” iza njega, a zatim idgāmun meal-gunneh (uklapanje sa nazalom) u čitanju drugog slova “n” i “j” iza njega, tako da zapravo izgovor ovog dijela ajeta biva “allayya”. U ovakvom slučaju učitelj može uvježbati učenika da parcijalno izgovori ovaj dio ajeta, a nakon što to savlada u čitanju on mu pridoda prethodnu riječ (što glasi: ayaḥsabu allayya), što se dovoljno uvježbava, a zatim tome doda dio ajeta u kojem se pojavljuje kalkala (što glasi: ayaḥsabu allayyaq) i tako sve postepeno dok učenik ne savlada čitanje kompletnog ajeta.

Upotreba brojeva kako bi se savladalo pravilno čitanje meddova (neobičnih dužina). Kada učenik uči dužine meddova, na samom početku moguće je numerički prikazati dužinu svakog medda kako bi učenik lakše to savladao i toga se naknadno efikasnije prisjećao. Kao primjer za to možemo navesti da se napiše broj 2 iznad maddun tabiijja (obične dužine), 4 iznad maddun fer’ijjuna (neobične dužine), a 6 iznad madun lāzima.

Pored navedenog, svaki učitelj može ponuditi mnoge ideje i kreirati nekoliko vježbi, što će doprinijeti primarnom cilju učenja tedžvida tokom časa, ili čak izvan časa i učionice, kako bi se u konačnici što efikasnije shvatila, usvojila i memorisala pravila pravilnog učenja Kur’ana. Na kraju, preostaju nam samo riječi hvale i zahvale svakom učitelju koji nastoji olakšati put znanja učenicima, bude im najbolji drug na tom putu, nastoji ih uvijek motivisati kako bi bili bolji-najbolji.

(Napomena prevodioca: Osnova teksta preuzeta je iz teksta Amīre S. al-ʻUmayrī koji je napisan na arapskom jeziku pod naslovom ʼAfkār li-ḥiṣṣa tağwīd mumayyaza i objavljen u 4. izdanju (2019. god.) stručnog e-časopisa za profesore arapskog kao stranog jezika - Mağalla muʻallimī al-luġa al-ʻarabiyya; s tim da je veliki dio teksta u prijevodu prilagođen, pojednostavljen i parafraziran, a prijevod, transkripcija i pojašnjenje tedžvidskih pojmova preuzeto je iz Tedžvida, autora Ć. Silajdžića i I. Trebinjca.)